Odlučuju li o Jakuševcu Bobi i Rudi?

Ako se nastavi s ovakvim pristupom u postupanju s otpadom u Zagrebu, Jakuševac će se neminovno i dalje širiti. Najlakše na istok, do nivoa stare aerodromske zgrade. Jedino ne treba pretjerati s visinom samog smetlišta, zbog aviona

dr. sc. Viktor Simončič

Najveći oblik neznanja je kada odbiješ nešto o čemu nemaš nikakvog znanja (Wayne Dyer)

Tijekom cijeloga školovanja (pa čak i na samom doktoratu), najviše se pisalo olovkom na papiru ili kredom na ploči. Službeni dopisi pisaćom mašinom. Daktilografkinje, one koje nisu griješile, su bile »suho zlato«. Naime, ako se pogriješilo ma i jedno slovo ili riječ na listu papira, nije bilo drugoga nego prepisati ponovno. Pojavom kopirnih aparata dogodio se tehnološki napredak od svjetlosne godine. Bijelom bojom, slično kako se danas koristi lak za nokte, moglo se prekriti pogrešku i riječ napisati ponovno, a list papira kopirati. Do tada su diplomske i maturalne radove pisale daktilografkinje, a od tada obično sami.

Mi koji nismo završili daktilografski tečaj upotrebljavali smo tehniku sokola: kruži iznad tipkovnice i pogodi slovo. Za pisanje doktorata sam potrošio bočica i bočica »koreksa«, tako je glasio trgovački naziv tog čuda. Jeftinija vodena varijanta je nakon premazivanja zahtijevala duže sušenje pa se moralo mahati papirom da se prije ponovnog pisanja taj dio osuši. Skuplja, kasnije razvijena varijanta, je imala organsko otapalo, pa bi se premaz jako brzo osušio.

Danas je drugačije. Računala i internet su omogućili da se briše i piše, kopira i dodaje po želji. Sve se popravi nekim od mogućih klikova, a pametna računala popravljaju i gramatičke pogreške. To je meni posebno važno jer zbog niza razloga rijetko pogodim kada treba upotrijebiti »č« a kada »ć«. I to me podsjeća na malu anegdotu, kada me prijatelj Slovenac pitao kako znamo upotrijebiti »je« a kada »ije«, navevši primjer, kada se kaže »repa« a kada »rijepa«.

Kako to da sam se sjetio onog vremena? Pomislio sam da nam se tada nisu mogla događati iznenađenja kao što se događaju danas. Tada je bilo više nego jasno, ako stojite na kiši bez kišobrana i kabanice da ćete biti mokri. I nitko se nije čudio ako je netko na kiši pokisnuo. Kao i danas, ostati suh na kiši, bez kišobrana bilo je nemoguće. Tada se znalo i da auto bez benzina stane. Iz niza viceva o Bobiju i Rudiju poznat je onaj kada se voze automobilom i auto iznenada stane. Bobi pita Rudija zašto je zaustavio auto. Rudi mu odgovara da je auto sam stao jer nemaju više benzina. Bobi pohvali Rudija kako je pametan i kaže kako on to ne bi primijetio i nastavio bi vožnju.

I upravo mi se čini da danas živim u okruženju sve većeg broja »Bobija i Rudija«. Kao da ih posebno puno ima u Zagrebu, među onima koji odlučuju o otpadu i sudbini Jakuševca. Pročitam kako Zagreb postaje hrvatski Napulj i kako je u deset dana osvanulo čak 100 novih deponija: Situacija je postala alarmantna, gušimo se u smeću!

Ušteda na škotski način

I sada se svi čude. A što bi se htjelo ako se želi štedjeti kako se već štedi. Gradonačelnik Bandić je ponosan jer se štedi na prijevozu zato jer je broj odvoza smanjenje s 3 na 2. Ako smanji s 3 na 1 ušteda će biti još veća, a tek ako prestane s odvozom! Tada bi ušteda mogla biti na škotski način. Dolazi sin sav zadihan kući i pohvali se ocu kako je uštedio 2 penija trčeći kući za autobusom. Otac ga ljutito povuče za uho i kaže da je mogao uštedjeti funtu, da je kući trčao za taksijem.

Koliko pamtim, još od kasnih 80-ih samo se priča i obećava sve i sva što završava pretrpavanjem Jakuševac. Akcija, barem ne onih pravih nigdje.

Kada se spremala sanacija Jakuševca, upozoravali smo da se prije početka sanacije odredi nova lokacija za centar gospodarenja otpadom. Čak je bio pripremljen i projekt spalionice komunalnog otpada po primjeru Beča. Tada se to smatralo vrhunskim tehničkim dostignućem. A da nije potpuno promašeno, iako danas postoje daleko prihvatljivije tehnologije, govori činjenica da se i dalje odlazi čuditi bečkoj spalionici.

Onda su se nizali planovi, uglavnom vezani za boje i broj kanti. One koji upozoravaju da će se dogoditi ono što se upravo događa dvorski instant – stručnjaci i političari, koji lakovjernim građanima daju uvijek ista obećanja, uvjeravajući ih kako će riješiti otpad samo šarenim kantama smatraju neprijateljima. A glasnici prolaze kao svi koji donose loše vijesti. Nemaju pristup dijeljenju novca za izradu nebuloznih planova gospodarenja otpadom, čak se ne prihvaćaju niti besplatne usluge. Zanemaruje se i upozorenje starih Latina, kako se glasnika ne treba ubiti, ma kave vijesti donosio – Nihil agenti dies longus est. Pametnije je poslušati upozorenje, što nisu rekli stari Latini, a nije prihvatio niti gradonačelnik Bandić, niti njegova (bivša) garnitura stručnjaka.

Broj divljih odlagališta će rasti

Stanje u Zagrebu se neće poboljšati. Dapače, broj divljih odlagališta će rasti bez obzira na još ljepše spremnike. Radnici Čistoće će se ubijati radeći na nečemu što nema perspektive. Poodavno se u Zagrebu zaključilo kako je teško postaviti više posuda pa se dugo koristio sistem iznošenja otpada u točno vrijeme u vrećicama. Ne razumijem zašto se taj sistem smatra ideološko (komunjarski) obojenim i zašto se napustio i uveo sistem koji proizvodi divlja odlagališta?

Mogao bi ovdje proliti neviđeno crnilo, kojeg ne bio prekrio nikakav »koreks«, ali čemu? Pa postoji rješenje koje se može uvesti skoro odmah. To je kao na početku opisana razlika u pisanju tekstova. Otpad se do otkrića industrijske prerade otpada zbrinjavao i još se u većini sredina zbrinjava manufakturno, oviseći o spremnosti pojedinaca da sudjeluju pojedinačno u sistemu, koji nigdje ne daje željeno čiste frakcije na izvoru prikupljenih otpadnih tokova. Industrijski način postupanja sam opisao u prethodnom tekstu.

Na upravo održanoj Prvoj tehnološkoj konferenciji postupanja s otpadom održanoj u Donjem Kraljevcu potvrđene su mogućnosti za obradu komunalnog otpada tvrtke Tehnix na industrijski način. U odnosu na prijedlog iz prošlog teksta, vjerujem da bi se problem mogao privremeno riješiti i samo s jednom linijom za preradu mješovitog otada od 40 t/sat, a ne s dvije, kako sam napisao. Moralo bi se raditi u tri smjene. Kako se radi o industrijskoj preradi otpada, rad u tri smjene nije ništa neuobičajeno. Nakon ove »vatrogasne mjere« dobilo bi se dovoljno vremena za dogradnju sistema.

Neprikladna vozila za odvoz otpada

Ipak, u odnosu na prošli “poučak” saznao sam nešto. Kako bi Zagreb mogao primijeniti tehnologiju koja omogućava iskorištavanje otpada iz odvojeno sakupljenog na izvoru i iz mješovitog otpada mora pod hitno poništiti nedavno objavljen natječaj za nabavku niza vozila za odvoz otpada. Radi se o vozilima koja imaju sistem potiskivanja na način da se otpad usitni. Ako se nabave takva vozila onda treba zaboraviti priču o materijalnom iskorištavanju. Preostat će samo izgradnja spalionice, onakve kakve se već najmanje 20 – 30 godina više ne grade. Izgovor će biti, pa imamo vozila koja usitne otpad pa više ne možemo naprijed u ono što danas traži kružno gospodarstvo već samo natrag, gdje su drugi bili prije mnogih desetljeća i danas čine sve da izađu iz toga.

Ako struka, političari, mediji i »zeleni« uspiju napustiti razinu »Bobija i Rudija« i ušteda na način »trčanja za taksijem« te prihvate prijelaz iz manufakture na industriju, Zagreb bi mogao riješiti problem prije proljeća. Već prije jeseni bi mogle početi stizati delegacije da se čude »zagrebačkom rješenju« umjesto da i dalje odlaze u Beč. Mislim da nam Bečlije to neće zamjeriti. Dapače. Još da halu oslikamo Rabuzinovim suncem kao što su Bečlije spalionicu Hundertwasserom ….

Ako Grad Zagreb ustraje na nabavci vozila kojima se otpad usitnjava, na lokaciji Resnik i spalionici, onda je dobro da je nova zgrada aerodroma »Pleso« odmaknuta za par sto metara na istok. Naime, ako se nastavi s ovakvim pristupom u postupanju s otpadom u Zagrebu, Jakuševac će se neminovno i dalje širiti. Najlakše na istok, do nivoa stare aerodromske zgrade. Jedino ne treba pretjerati s visinom samog smetlišta, zbog aviona.

Sve zvuči logično. Iako se u logiku ne treba uvijek pouzdati. Prije par dana je bila proslava 50 godina mature, zakazana još prije ljeta. U 11:00! Ja sam logično shvatio – u 11:00 u subotu. Tako je bilo godinama. Logika se poigrala i proslava je bila u petak u 11:00. Nisam došao. Kod proslave 100 godišnjice mature bit ću pažljiviji s provjerom termina.