Najstariji proizvođač rublja u Hrvatskoj, a ujedno i najstariji u ovom dijelu Europe koji je svojedobno zapošljavao oko 1600 radnika
U tijeku je rušenje još jednog obilježja zagrebačke (tekstilne) industrije – zgrade Domaće tvornice rublja (DTR) u Krajiškoj 20. Rušenje je započelo u subotu, 7. 11., a trajat će do 21. 11.2020. U međuvremenu će biti onemogućeno kretanje Krajiškom ulicom na dijelu od Ilice do Prilaza Gjure Dželića. Za vrijeme navedenih radova bit će onemogućen izlaz iz smjera Kordunske ulice u smjeru Krajiške ulice.
Nakon što je 2015. samo jedan blok dalje srušen dio tvornice Kamensko na kojem je niknula stambena zgrada, došao je red da se s lica zemlje izbriše još jedan »betonski spavač« na lokaciji na kojoj je još od 1920. godine poslovao najstariji proizvođač rublja u Hrvatskoj, a ujedno i najstariji u ovom dijelu Europe. Riječ je o proizvođaču koji je u svojim “zlatnim vremenima”, krajem 1970-ih zapošljavao oko 1600 radnika.
DTR je kao poduzeće za proizvodnju odjeće osnovano 1914. u Zagrebu, iako je formalno djelovalo i godinama ranije. No ova se godina smatra početkom DTR-a jer se tada prešlo s nožnoga na mehanički pogon strojeva.
DTR je nastavio tradiciju zagrebačkoga poduzeća za trgovinu ženskom tekstilnom robom koje je od 1890-ih Salomon Berger na Trgu bana Josipa Jelačića 2. Uz žensku laku konfekciju proizvodilo je i mušku, ponajviše košulje i kravate.
Kako navodi Hrvatska tehnička enciklopedija*, povećanje proizvodnih kapaciteta zahtijevalo je nove prostore, pa su pogoni 1920. preseljeni u novoizgrađenu zgradu u Krajiškoj ulici 20, te opremljeni američkim strojevima za šivanje, pranje, glačanje i dr. Rublje se proizvodilo od uvoznih tkanina, a izvozilo se u Rumunjsku, Bugarsku, Nizozemsku, Švedsku, Veliku Britaniju, Francusku i Italiju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova uvedena je tekuća vrpca za izradbu rublja, prva takve vrste u konfekciji uopće u državi.
Pogoni su se postupno osuvremenjivali novim strojevima, a 1954. izgrađeno je dodatno postrojenje u Krajiškoj. Broj zaposlenih iznosio je 550, a ponovno je oživjela i izvozna aktivnost, prvo u Švedsku, a potom u Njemačku, Austriju i Švicarsku. Istodobno razvilo se i samostalno trgovačko poduzeće DTR, te je 1954. otvorena prva trgovina u Ilici 25 u Zagrebu. Ubrzo je otvoreno još nekoliko trgovina u Zagrebu, a od 1962. to je poduzeće prešlo posve u sklop tvornice DTR i postalo njegovom trgovačkom mrežom. Godine 1962. DTR je, nakon što je pripojio garešničko poduzeće Garić, u Garešnici i otvorio pogon s približno 250 zaposlenih.
Kako su prostorne mogućnosti u Krajiškoj postale vrlo skučene, 1979. DTR je izgradio novu tvornicu u Maksimiru. Poduzeće je u tom razdoblju zapošljavalo oko 1600 radnica i radnika te proizvodilo oko 15.000 košulja na dan.

DTR-ova reklama (Izvor: tehnički muzej “Nikola Tesla”)
Početkom Domovinskoga rata 1991. DTR je dao svoj doprinos u obrani Hrvatske šivajući opremu za HV. Pod utjecajem novonastalih ratnih okolnosti i gubitka tržišta proizvodnja je pala te se broj zaposlenih smanjio na približno 900. Broj zaposlenih kontinuirano se smanjivao i početkom 2000-ih poduzeće je imalo oko 500 zaposlenih. Približno 65 % proizvodnje činili su doradbeni (lohn) poslovi za strane partnere prema licencama nekoliko uglednih svjetskih robnih marki, dok su manji udio činili gotovi proizvodi za izvoz u EU.
Globalizacijom tržišta pozicija poduzeća je oslabljena te se 2011. preselilo u pogon smanjenoga obujma u Brckovljanima, gdje je zapošljavalo oko 200 radnica i radnika. Godine 2016. u tvornici je bilo tek 19 zaposlenih. Postojao je i plan restrukiranja, no tvornica je ipak 2017. prestala je s radom.
Objavljuje Zg-magazin u Srijeda, 11. studenoga 2020.
NEDJELJNI REKLAMNI KUTAK – DTR, Zagreb, 1970.
Objavljuje Tehnički muzej Nikola Tesla u Subota, 5. svibnja 2018.
Pripremio: Boris Jagačić
(Izvori: Hrvatska tehnička enciklopedija, ZG-magazin, Tehnički muzej “Nikola Tesla”)
@šumitelj Stvarno se stječe dojam iz Vaše prve rečenice! Tekstilne tvornice u ZG su odlazile gotovo po “domino efektu”. Prvo je srušen TKZ (stanovi), doduše postrojenje je preseljeno u Trgovišće (ovako je tvornica izgledala 1930-ih : https://www.tkz.hr/img/TKZ-cca1930.jpg), zatim je blok dalje prema istoku došao red na Kamensko, zatim još blok dalje i na DTR. Između njih je postojao i Tekstilstroj, koji je kao poduzeće prestalo s radom još i ranije (dio zgrade je sačuvan i sada je u njoj trgovina Spar). Da se obiđe lokacije svake od njih potrebna je tek jedna ne baš velika šetnja… A svi su bili čuveni po kvaliteti proizvoda.
Danas uvozimo sve pa čak i viruse 🙃
Nekaj tu ipak ne štima – da se nekima isplati proizvoditi (gotovo) sve, a nama (gotovo) ništa. Prema svježem primjeru, ne isplati se proizvoditi ni mlijeko. I to je isplativije uvoziti iz okolnih zemalja, pa čak i iz Njemačke. Sjetim se onih pretvorbenih prodavača magle s početka 1990-ih koji su nam govorili da nam ne trebaju socijalistički mastodonti te da Hrvatska može živjeti od turizma i trgovine. Pravdalo se to tvrdnjama da su manja poduzeća fleksibilnija i konkurentnija. Ne znam samo gdje, kad je poznato da veliki gutaju male. Trgovina je pak gotovo čisti uvoz, a i mnoge turističke komplekse smo devastirali i prodali. Da ne idem dalje u elaboraciju, ispalo bi predugačko.
Hrvatska se rješava svega što podsjeća na materijalnu proizvodnju. Prelazi na koncept: strani materijali, strana oprema, strano znanje + nešto novog. + Turizam, turizam, turizam. No imamo zato velikog uspjeha u najnovijoj industriji, onog gaminga. Čak se to uči u školi. No, ni na klasičnim fakultetima je proizvodnja materijalnih proizvoda najslabije zanimljiva studentima.
Građevinari trljaju ruke.
Kad nam je svo uvozno smeće bolje!
Otužno za gledati…