Odlazak skladatelja hrvatske himne
(Na ulazu u Općinu Kumrovec, na cesti Klanjec – Kumrovec, nalazi se spomenik hrvatskoj himni “Lijepa naša domovino“)
Himna Republike Hrvatske ubraja se među malobrojne miroljubive himne jer veliča ljepote domovine, a ne poziva na borbu ili otpor
Dogodilo se na današnji dan, 2. veljače:
1878. – u Novom Sadu umro Josip Runjanin, skladatelj hrvatske himne (rođen 8. prosinca 1821. u Vinkovcima). Runjanin je uglazbio stihove zagrebačkog pravnika Antuna pl. Mihanovića koji su objavljeni 1835. u Danici. Bila je to Horvatska domovina (Lijepa naša), pjesma od 56 stihova, oda ljepoti hrvatske zemlje.
Pjesma je postala temelj današnje himne. Od 14 kitica uzete su prva, druga, pretposljednja i posljednja. Horvatska domovina je objavljena 14. ožujka 1835. godine na naslovnoj stranici desetog broja književnog lista Danica, koji je tada bio nositelj književnog preporoda.
Lijepa naša je prvi put kao himna pjevana prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu 1891., kada nijedan od autora više nije bio živ. Runjanin je glazbenu izobrazbu stekao kod vojnoga kapelnika u Glini, a svirao je i glasovir. U vojničkom je zvanju bio vrlo savjestan i napredovao je do potpukovnika.
Lijepa naša domovino (često tek Lijepa naša), himna Republike Hrvatske od 1991. godine. Njezine početne riječi čest su metonim za Hrvatsku (Lijepa Naša). Ubraja se među malobrojne miroljubive himne jer veliča ljepote domovine, a ne poziva na borbu ili otpor kao himne-koračnice (pr. Marseljeza).
Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda sretna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Teci Dravo, Savo teci,
Nit’ ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!
1983. – Papa Ivan Pavao II proglasio je Franju Kuharića kardinalom. Kuharić je bio član Kongregacije za kler i bogoštovlje te rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. Predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije bio je tri puta, a 1993. godine, kada je Vatikan osnovao Hrvatsku biskupsku konferenciju postao je njezinim prvim predsjednikom. Kao zagrebački nadbiskup osnovao je 60 novih župa.
Bio je zaštitnik Crkve za komunističke vladavine, moralni autoritet u demokratskim promjenama i u doba stjecanja hrvatske neovisnosti. U Domovinskome ratu bio je nazočan među stradalnicima, izbjeglicama i prognanicima, zauzimao se za obranu Hrvatske pozivajući na pridržavanje moralnih načela. Domaćin pape Ivana Pavla II. za njegova posjeta Hrvatskoj 1994. Glavna djela: Hodajmo u istini, Korizmene poslanice i poruke, Poruke sa Stepinčeva groba. Godine 2012. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.
1943. – Šesta njemačka armija poražena je kod Staljingrada (Današnjeg Volgograda), nakon šestomjesečnih borbi. Ovaj njemački poraz smatra se jednim od najvažnijih obrata u Drugom svjetskom ratu.
Bitka za Staljingrad ili Staljingradska bitka ubraja se u bitke prekretnice II. svjetskog rata. Vođena je između njemačko-talijansko-rumunjskih i sovjetskih snaga od 23. 7. 1942. do 2. 2. 1943. na području između Dona i Volge, na jugu SSSR-a.
Spada među najveće i najkrvavije bitke u ljudskoj povijesti u kojoj je sudjelovalo više od 2 milijuna vojnika. Na glavnom pravcu bitke, napadu njemačke 6. armije, bio je Staljingrad. Nijemci su prodrli do grada, ali ga nisu uspjeli zauzeti. U studenom 1942. Nijemci su okruženi i početkom 1943. zapovjednik 6. armije feldmaršal Friedrich Paulus se predao.
Smješten uz Volgu, Staljingrad je imao veliko strateško značenje jer je Volga bila vrlo važan opskrbni put Sovjetskog Saveza od Kaspijskog mora prema središnjoj Rusiji. Ovaj vodeni put bio je od ogromnog značenja i za dopremu vojne opreme iz SAD-a Sovjetskom Savezu. Njemačko zauzimanje Staljingrada trebalo je prekinuti ovaj opskrbni put, ali i osigurati lijevi bok njihovim snagama za daljnje napredovanje prema Kavkazu i važnim crpilištima nafte na tom području.
Pored strateškog značenja, osvajanje Staljingrada bi, zbog svog imena, za Hitlera imalo veliku ideološku i propagandnu važnost. I Staljinu je Staljingrad imao slično, veliko simbolično značenje, pa je usprkos tome što je bio pod strašnim pritiskom ograničenog vremena i sredstava, naredio da svi koji su dovoljno snažni da drže pušku, moraju biti upućeni u obranu grada. U tom razdoblju rata, Crvena armija nije mogla ravnopravno s Wehrmachtom voditi mobilne operacije. No, perspektiva vođenja borbi unutar velikog gradskog područja gdje će dominirati oružje kratkog dometa, minimizirala je ovu nadmoć Nijemaca.
Sile osovine su u ovoj bitki izgubile oko četvrtine ukupnog ljudstva na istočnom bojištu i od tog se gubitka nisu nikada uspjele oporaviti. Za Sovjete, pobjeda kod Staljingrada značila je početak oslobađanja domovine i prvi korak ka pobjedi nad nacističkom Njemačkom.
Sasvim točan broj žrtava ove strašne bitke neće se s potpunom sigurnošću nikada moći utvrditi. (ZG-magazin)