Odgovornost

Odgovornost

Zanimljivo mi je kako se je izgubila odgovornost za učinjeno. Postoji samo pravo na plaću. Negdje u magli postoji između toga i veza. Nitko ništa ne zna, nije znao, čudi se. I mi se čudimo… kako je to moguće, gdje je kraj…Što je to tako strašno s odgovornošću?

Alisa W.

Svaki dan gledam ili barem slušam vijesti. Želim biti u toku događanja, iako postajem svjesna da je to izgubljeno vrijeme, a šteti i mojim živcima. Zanimljivo mi je kako se je izgubila odgovornost za učinjeno. Postoji samo pravo na plaću. Negdje u magli postoji između toga i veza. Nitko ništa ne zna, nije znao, čudi se. I mi se čudimo… kako je to moguće, gdje je kraj…Što je to tako strašno s odgovornošću? Posegnula sam za rječnikom? Mora da je strašno kad se ne smije spominjati!?

I da … strašno je, znala sam da je to to, povezano je s etikom i moralom (danas relativan pojam, možda i fikcija) , a izgleda da i oni znaju pa s njom igraju ping-pong bolje nego Z. Primorac u najboljim danima.

Dakle, rječnik kaže da je odgovornost:
1. “Savjesno, valjano obavljanje dužnosti”
2. “Preuzimanje obveze i dužnosti u obavljanju posla”

Da, da – to je strašno obvezujuće… nije čudo da je ne žele. I tako odgovornost ne postoji.

Ja se ipak čudim, više nama nego njima, zar smo zaboravili da smo im mi poslodavci, pozovimo ih na odgovornost ili zaista želimo biti „naivne kamenice, pozvane na večeru da bi bile poslužene proždrljivom Moržu.“

I to me je opet podsjetilo na jednu knjigu koju sam pročitala… „Žena kojoj sam čitao“, Bernharda Schlinka. To je ljubavna priča iz poslijeratne Njemačke. Ono što je meni bilo začuđujuče je iskrivljena slika odgovornosti. Žena je bila čuvarica u konc-logoru, nije nikoga ubila, ali da li je odgovorna? Kakva je savjest čovjeka, koji očito nema sposobnost da razluči dobro od zla ili barem pogrešnog od ispravnog…

I opet se vraćam na odgovornost, svi smo mi odgovorni, više ili manje, toga smo i svjesni,

potrebno se je probuditi…biti odgovoran