Od kad sam ja postala zec!?

Zec je kroz cijelu bajku projurio, i moram vam priznati da ga kao dijete nikad nisam kužila. A gle čuda – danas mi je proletio dan, ja sam jurila, neću stići, neću stići…zakasnila sam… od kad sam ja postala zec?  Osjećam se tako malena, osjećam se tako velika, a nikako da se prilagodim tom ludom svijetu u kojem živimo.

Tek sada kužim zeca i Alisu, sad kada sam upoznala proždrljivog morža, ludog šeširdžiju, prevrtljive karte i mnogobrojna Veličanstva željna da im se klanjaju. Živim u demokraciji, a opet moram biti sitna i pokloniti se, nezgrapna sam, govorim čista srca, a nitko ne shvaća, smiju se ili ne razumiju. Pokušam pojesti kolačić da budem na istoj razini, ništa, samo par kila više :-(.

Alisa W.

„Dogodilo se to jednoga lijepog proljetnog dana. Alisa je sa svojom mačkom Dinom sjedila na grani razlistaloga drveta. Pred njom, na travi, njezina je sestra glasno čitala povijesnu knjigu. Alisa baš i nije slušala. Oči su joj se same sklopile. Napokon je uzela mačku u ruku i sišla s drveta. Iznenada je ispred nje protrčao neobičan bijeli zec. Životinjica je bila odjevana u frak, a u šapici je držala veliki džepni sat. ..Kasno je! Zakasnio sam! Zakasnio sam! Uzviknuo je Zec.“

Vjerujem da se svi sjećate ove priče. Zec je kroz cijelu bajku projurio, i moram vam priznati da ga kao dijete nikad nisam kužila. A gle čuda – danas mi je proletio dan, ja sam jurila, neću stići, neću stići…zakasnila sam… od kad sam ja postala zec?  Pa ne sjećam se, čini mi se odavno, prije previše godina…sjećam se prošle godine, žurila sam, jurila sam , pretprošle isto….

Čitam početak ove priče i sjetim se kako volim proljeće i kako mi je već nekoliko proljeća „pobjeglo“ jer sam i ja trčala u „fraku“ da stignem. Ako sam i stigla, nisam stigla proslaviti, opet mi se žurilo…opet jurim da stignem. Pitam prijatelje kako oni stižu? Ma ne stižu, i oni jure, gledaju na sat, žuri im se, moraju stići, kasno je!  Ah, kako bi bilo lijepo bar na tren stati!

Probudim se, ali ništa se nije promjenilo i dalje žurim, budilica je zvonila, a ja sam slatko zaspala (još pet minuta :-)), zvoni opet, moram ustati, žurim, a nisam ni kavu popila. Jedino što uviđam da nisam zec, Alisa sam i čudim se mnogočemu oko sebe, što smo bili, što smo postali….Osjećam se tako malena, osjećam se tako velika, a nikako da se prilagodim tom ludom svijetu u kojem živimo.

Tek sada kužim zeca i Alisu, sad kada sam upoznala proždrljivog morža, ludog šerširdžiju, prevrtljive karte i mnogobrojna Veličanstva željna da im se klanjaju.

Zato se čudim, tim više što sam odrasla, obrazovana, imam iskustva, živim u demokraciji, a opet moram biti sitna i pokloniti se, nezgrapna sam, govorim čista srca, a nitko ne shvaća, smiju se ili ne razumiju. Pokušam pojesti kolačić da budem na istoj razini, ništa, samo par kila više :-(.

Odlučila sam svoje čuđenje podijeliti s vama, pridružite se, možda vas ima još…vidjet ćemo.