Novo doba – društvo temeljeno na robotskoj tehnologiji

(Popularni roboti iz svijeta zabave / Ilustracija: Boris Jagačić)

U sadašnjim uvjetima robotika predstavlja „otimača” radnih mjesta. Nesumnjivo će u budućnosti nestati neka postojeća zanimanja, međutim, svaka nova tehnologija donosi nova radna mjesta. Dakako, tu se radi o radnim mjestima na novim poslovima koji nisu postojali prije uvođenja novih tehnologija i većinom nisu izravno povezana s proizvodnjom materijalnih dobara. Budućnost proizvodnje u 21. stoljeću znači proizvoditi bez ljudi i to se mora jasno istaknuti. Zato je robotika postala svojevrsni tehnološki imperativ

prof. dr. sc. Bojan Jerbić, Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu

Robotika postaje najvažnija tehnologija 21. stoljeća. Iako se čini proizvodom suvremenog društva, prisutna je u ljudskom društvu od samih početaka civilizacije. Skoro da nema drevne kulture, od Kine, Indije do Grčke, koja nije iza sebe ostavila pisane ili druge tragove u kojima se zamišljaju ili mistificiraju mehaničke tvorevine nalik na ljude ili životinje. U to vrijeme nisu postojali tehnički uvjeti za njihovu realizaciju te nije jasno zašto su se ljudi bavili idejama koje su tek tisućama ili stotinama godina kasnije postale realne. Odgovor valja potražiti u činjenici da se robotika i s njome povezana umjetna inteligencija bavi oponašanjem prirode, što je u svojoj osnovi umjetnost koja je nedvojbeno imanentna ljudskoj prirodi (”Sve što je stvoreno od prirodnina znanjem i djelovanjem čovjeka je umjetnina – artefakt. Svako umjetničko djelo je umjetnina, ali svaka umjetnina nije umjetničko djelo.”, prof. dr. sc. Igor Čatić, predavanje, Festival znanosti 2015).

Robot- stroj virtualne i fizičke harmonije

Danas je izgledno da će robotika utjecati na društvene i ekonomske promjene snažnije nego ijedna druga tehnologija do sada. Robot je stroj virtualne i fizičke harmonije. To znači da robot, kao fizičko proširenje računalne tehnologije, informacije pretvara u rad neposredno utječući na nas i našu okolinu. Od suvremenih se robota očekuje da radi u interakciji s ljudima i ljudskom okolinom. Takav stroj stoga mora posjedovati određene kognitivne sposobnosti, koje će snažno utjecati, ne samo na pretvorbu materijalnog svijeta (ekonomije), već i na socijalne, kulturne i emotivne aspekte našeg života. Inteligentni strojevi stvorit će nove prilike, međutim vjerojatno i probleme. Problemi su već sada indikativni u društvima koja se presporo prilagođavaju ubrzanom razvoju znanosti i tehnike. Iako se problematika ubrzanih promjena i pretvorbe društva u novo tehnološko društvo može promatrati iz različitih perspektiva, glavni problemi proizlaze iz zastarjelog ekonomskog modela o kojem više ili manje ovisi cijeli svijet. Ekonomija koja se temelji na stalnom rastu potrošnje nema budućnost. Ona ujedno usporava prilagodbu društva novim tehnologijama koje traže nove djelatnosti temeljene na novim profitnim principima.

U sadašnjim uvjetima robotika predstavlja „otimača” radnih mjesta. Nesumnjivo će u budućnosti nestati neka postojeća zanimanja, kao što se to i ranije događalo kroz povijest zbog tehnološkog razvoja pojedinih resora u društvu. Međutim, svaka nova tehnologija mijenja sliku tržišta rada te donosi nova radna mjesta s novim potrebnim znanjima, odnosno nova zanimanja. Istraživanja Europske unije pokazuju da je uvođenje 1 mil. robota u proizvodnju izravno zaslužno za otvaranje 3 mil. novih radnih mjesta. Dakako, tu se radi o radnim mjestima na novim poslovima koji nisu postojali prije uvođenja novih tehnologija i većinom nisu izravno povezana s proizvodnjom materijalnih dobara. Zato je robotika postala svojevrsni tehnološki imperativ. To znači da budućnost proizvodnje u 21. stoljeću znači proizvoditi bez ljudi i to se mora jasno istaknuti. Proizvodit će strojevi, ali to ne znači manje poslova za ljude. Ispravan način razumijevanja budućnosti je zapravo stvaranje novih, drugačijih radnih mjesta a ne održavanje starih.

Koliko je robotika važna za suvremenu ekonomiju i društveni razvoj najbolje govore statistički podaci Međunarodne robotičke federacije – IFR (”International Federation of Robotics”). Od 2010. godine tržište industrijskih robota bilježi stalan rast s prosječnom godišnjom stopom od 9,5 %, uz očekivano povećanje od 12 % do 2017. godine.

Kina – najveći kupac robota

Na tržištu uslužnih robota situacija je mnogo dinamičnija. Do 2017. godine očekuje se prodaja 134.000 profesionalnih uslužnih robota (npr. u medicini, logistici itd.) i 31 milijun uslužnih robota za osobnu upotrebu, što predstavlja višestruki godišnji rast potražnje i proizvodnje. Važno je istaknuti da je danas najveći kupac robota Kina, što jasno ukazuje da primjena robota više nema nikakve veze s cijenom rada, već suvremenim tehnološkim zahtjevima koje ne mogu ispuniti klasični proizvodni postupci.

Hrvatska je nažalost tehnologijski zaostala, što fundamentalno komplicira njen ekonomski položaj. Hrvatska bi prema mjerilima EU, za svoju veličinu i broj stanovnika, trebala imati najmanje 2000 robota instaliranih u proizvodnji, a trenutno imamo tek oko par stotina robota, što čini po gruboj optimističnoj procjeni oko 6 robota na 10.000 zaposlenih u proizvodnji. Južna Koreja je dostigla najveću gustoću robota u odnosu na radnu populaciju i iznosi 437 robota na 10.000 zaposlenih. Slijede Japan s 323 i potom Njemačka s 282 robota. U spomenutim zemljama takvi podatci ne iznenađuju, međutim kada se usporede podatci s nama susjednim zemljama, kao što je Slovenija, Slovačka, Italija i Austrija, gdje se taj broj kreće između 66 i 118 robota, onda bi se trebalo uistinu zabrinuti za gospodarski razvoj zemlje.

Naivna očekivanja stranih ulaganja

Naivno je očekivati unosne investicijske projekte stranih ulagača u uvjetima tehnologijske zaostalosti, jednako u pogledu znanja kao i infrastrukture. Pogrešno je očekivati da će industrija izravno potaknuti zapošljavanje. Nove tehnologije su postale kompleksne i skupe te sve razvijene zemlje ulažu i pomažu tehnologijski razvoj svojih gospodarskih subjekata. Porast zapošljavanja očekuje se u sektoru razvoja i proizvodnje intelektualnih dobara i uslužnih djelatnosti. Bez porasta proizvodnje pak nema ekonomskog napretka i tu se krug zatvara. Dakle, tehnologijski razvoj Hrvatske ključni je jedini odgovor na ekonomsku krizu u kojoj se nalazimo. Dok sve razvijene zemlje pojačano ulažu u razvoj i istraživanje, mi ulaganje u znanost i obrazovanje konstantno smanjujemo te mnoge oblike financiranja tehnologijskog razvoja naprosto ukidamo.

Europska komisija je nedavno pokrenula strateški projekt SPARC – The Partnership for Robotics in Europe, vrijedan 2,8 milijardi Eura do 2020. godine, kao danas najveći civilni inovacijski program. Ima za cilj poduprijeti razvoj i primjenu robotike u Europi na svim područjima od proizvodnje, medicine do kućanstva. Namjera je, kako je to izjavila potpredsjednica Europske komisije Neelie Kreos prigodom inauguracije projekta, da Europa postane, ne samo korisnik, već jedan od najznačajnijih proizvođača novih robotskih tehnologija. Očekuje se da će projekt SPARC već u prvoj fazi inicirati novih 240.000 radnih mjesta.

Robotika kao civilizacijski preokret

U Hrvatskoj još uvijek ne postoji svijest da robotika nije samo jedna od tehnologija već svojevrsni civilizacijski preokret. Iako je Hrvatska tehnologijski zaostala, valja istaknuti da još uvijek posjeduje temeljne potencijale u sektoru bez kojeg nema napretka, a to je obrazovanje i znanost. Iako bi se našem obrazovnom i znanstvenoistraživačkom sustavu mogle uputiti mnoge zamjerke (a gdje to nije slučaj?), postoje brojni istraživački timovi u prirodoslovnom i tehničkom području sa međunarodnim ugledom, koji osbosobljavaju svake godine vrsne visokoobrazovane kadrove na svjetskoj razini. Unatoč svega, entuzijazmom pojedinaca još uvijek u pojedinim područjima znanosti i industrije držimo korak sa svijetom. Još uvijek obrazujemo stručnjake cijenjene u svijetu.

Iako veliki broj nakon studija napušta zemlju, što predstavlja nenadoknadiv gubitak, još veći problem predstavlja broj izgubljenih stručnjaka u domovini, koji zbog nemogućnosti rada u struci, zbog gubitka industrijske proizvodnje i poduzetničke imobilizacije društva, nakon par godina gube većinu stečenih kompetencija. Kada je robotika u pitanju onda u Hrvatskoj na tome području predvode Fakultet strojarstva i brodogradnje i Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilišta u Zagrebu, participirajući u brojnim relevantnim međunarodnim i domaćim istraživačkim i razvojnim projektima.

Prvi problem je što su dostignuća spomenutih timova nastala uglavnom temeljem entuzijazma pojedinaca, a ne kao rezultat sustavne politike razvoja i ulaganja, a drugi što naša znanstvenoistraživačka iskustva i rezultati nisu snažnije uključeni u društvene i ekonomske interese. Dakle, potencijali postoje pa tako i prilika da se Hrvatska snažnije priključi svjetskim ekonomskim i tehnološkim kretanjima. Potreban je samo društven konsenzus da obrazovanje i znanost nisu trošak već ulaganje u budućnost.