Novine su danas kao listovi na vjetru

Uroš Šoškić: Situacija s listom “Vjesnik” mogla se i očekivati. Imam dojam da je ta odluka nespremnu dočekala jedino redakciju. Ne znam čemu su se nadali!? Da će netko, u ovom slučaju Vlada, i dalje izdvajati desetke milijuna kuna godišnje, a oni će proizvoditi novine koje nitko ne čita. “Vjesnik” nije trebao nestati s tržišta, kao što se nije smjelo dogoditi da nestane jedan takav izdavački gigant kakav je bila kuća “Vjesnik”. Danas je još ostao onaj neboder o kojem se nitko ne brine, kojeg će na kraju srušiti da bi umjesto njega niknula stambeno-poslovna zgrada u vlasništvu nekog od ovdašnjih tajkuna. A u tom kompleksu nekad je radilo oko 6000 ljudi, izbacivali smo na tržište stotine milijuna primjeraka novina godišnje i najveći uvoznici i izvoznici novina u tadašnjoj državi.

Mnogi su novinari uplašeni za budućnost, ne znaju hoće li sutra ostati bez posla, hoće li uopće primiti plaću, plaćaju li im se doprinosi. Nisu ti ljudi krivi, u novinarstvo je velika većina ušla iz ideala, kao i mi prije četrdesetak godina. No, to je ipak bilo neko drugo vrijeme. Morali ste napraviti stvarno ozbiljan gaf da biste se našli na izlaznim vratima redakcije. Danas, kada ima tako puno redakcija, lako se postaje novinar, ali se još lakše ti mladi ljudi nađu na ulici. I što im se onda može zamjeriti?

Razgovarao: Jozo Petričević

Naš sugovornik Uroš Šoškić, itekako poznat novinar, urednik i izdavač, prije nekoliko godina odlučio je otići u mirovinu. Prve novinarske radove objavio je još kao gimnazijalac u riječkom “Novom listu”, a od tada je kao novinar i urednik radio u brojnim izdanjima Vjesnikove kuće da bi na koncu postao direktor brojnih novinskih izdanja. Premda se povukao iz aktivnog novinarstva Šoškić je još uvijek zanimljiv i relevantan sugovornik koji je sve donedavno bio jedan od kreatora medijskog prostora u Hrvatskoj, ali i jedan od posljednjih urednika i direktora koji su znali cijeniti novinarski rad i novinarsku pamet.

Kolega Šoškiću, vi ste itekako ostavili traga u našem novinarstvu: odgojili ste mnoge mlade žurnaliste i izdašno im pomogli kad su stupali na novinarsku scenu. Usto, bili ste uzor generacijama kolegica i kolega. Ljudi vas pamte. Nazovu li vas neki od njih i danas, otkako ste u mirovini? Pozivaju li vas, recimo, na “čašicu razgovora”, čestitaju li vam Novu godinu?

S nekima od njih zadržao sam čak i prijateljske odnose. S ponekima se nerijetko nađem i na “časici razgovora”. Ali, znate kako je, svakoga od nas putovi su odveli na svoju stranu. Oni kolege koji imaju sreće da još rade u novinarstvu, baš i nemaju vremena za nalaženje s “dokonim penzionerom”. Redakcije su im nabile gori tempo nego u vrijeme kad sam i ja bio urednik, žale mi se. Oni koji su temeljito ispekli ovaj zanat, jer novinarstvo nije ništa drugo nego zanat, teško se snalaze u sadašnjem vremenu. Prisiljeni su svaštariti. A mi smo ih tada učili da dobro ovladaju svojim sektorom. O temi koju obrađuju morali su znati više i od svojih sugovornika. Tako su stjecali ugled i kod sugovornika i kod čitatelja. Prisjećam se s koliko su upornosti mnogi od tih tada mladih kolega mukotrpno gradili svoje novinarske karijere. Ništa se u gradu nije moglo dogoditi, a da se to sutra ne nađe u novinama. Nije ni čudo da se zagrebačko izdanje “Večernjeg lista” tada prodavalo u oko 150.000 primjeraka. A kad bismo uspješno završili radni tjedan, svi bismo otišli na večeru u neki od lokala u okolici Zagreba. Danas, imam dojam, nema takvog zajedništva u redakcijama, jedni drugima su konkurencija, vlada ljubomora, zavist. Možda iz nekih nostalgičnih razloga, ali ponekad mi se netko od tih novinara javi da popijemo kavu i olakša dušu.

Kako protječu umirovljenički dani? Može li Uroš Šoškić živjeti od mirovine?

Pa, vidite, kolega Jozo, za razliku od možda nekih kolega koje je nespremne zatekao ulazak u mirovinu, ja sam o tome razmišljao godinu-dvije ranije.

U Istri, u jednom selu pokraj Buzeta, ima tek šestero stanovnika, kupio sam zemlju i zasadio 120 maslina, imam i vrt i voćnjak. Lani sam iscijedio 75 litara ulja, ekstra djevičanskog. Imam i službenu potvrdu Instituta za poljoprivredu i turizam iz Poreča. I to je već pet godina moj život. Družim se s novim susjedima, danas već prijateljima. Ondje provodim najveći dio godine. Znaju mi doći u posjet prijatelji i kolege iz Zagreba i Rijeke. A na vaše pitanje – mogu li živjeti od mirovine – mogu odgovoriti da neman razloga za žaljenje. Imam solidnu mirovinu.

Pretpostavljam da i dalje aktivno pratite našu medijsku scenu. Vaš komentar na nju?

Naravno da je pratim, ali više ne kao nekad. Ranije bih kupovao tri-četiri dnevne novine, pet-šest tjednih izdanja, pokoji mjesečnik. Sada sam sve to reducirao na dva-tri tjednika. A i to neću dugo. Dnevnu informaciju nalazim na teletekstu i na tri-četiri portala. Pratiti sve što se događa na našoj medijskoj sceni postaje mi pomalo i zamorno. Ne zato što sam se zasitio čitanja, nego zato što su u pitanju uglavnom loši proizvodi. Što reći? Imamo novina više nego ikad, televizijskih stanica napretek, portala “kao u priči”. Novinara na tisuće. Koliko ima članova Društva novinara? Tri, četiri, pet tisuća? I što od svega toga treba izdvojiti?Jedva da bi se na prste dvije ruke moglo nabrojiti ono što je kvalitetno. Imamo desetak novinara kojima čovjek može vjerovati, i koje rado pročitam. S druge strane, imamo “mali milijun tzv. komentatora, zapravo autore koji prepričavaju dnevne događaje uz neke svoje prizemne dosjetke i iznose ponajčešće vrlo problematične ili površne stavove. Čast iznimkama, nađe se pokoji dobar autorski tekst u “Večernjem listu”, “Jutarnjem listu”, “Novom listu”. Ali, i u tim novinama imate autora koji tek pokušavaju biti komentatori. Prisjećam se vremena kad sam radio u “Vjesniku”: imali smo dvadeset komentatora, vrsnih autora, poznavalaca svojeg sektora, bili su pravi autoriteti, publika i stručna javnost s nestrpljenjem je očekivala njihove tekstove. Danas kao da svatko može postati komentator , dovoljno je da svoj tekst “zakiti” svojom fotografijom i misli da je postao važan autor. A što je u tekstu kao da je manje važno. Kakvi su to autori koji su u stanju gotovo svakodnevno “prosipati pamet” na stranicama dnevnih novina? I da im publika vjeruje! A što tek reći o licima koja se pojavljuju na malim ekranima? S nostalgijom se prisjećam Jasmine Nikić kako je izgovarala ono što je čitala. Današnji mladi novinari ili oni koji samom činjenicom da ih je netko lijepo odjenuo, počešljao i našminkao te doveo pred kamere zaista misle da su postali novinari, ali ih je taj isti “zaboravio” naučiti kako se pravilno izgovaraju i naglašavaju riječi, a da ne kažem da ih nije naučio kako se pristojno odnositi prema gostima i sugovornicima.

Novine podliježu komercijalizaciji, reklami koja im šteti, pa gotovo šute o pozitivnim dostignućima u nas. Ukratko, ne izvršavaju svoju osnovnu funkciju. Je li baš tako i ako jest, zašto je situacija takva?

U moje vrijeme novine su, barem one koje je izdavala kuća “Vjesnik”, imale visoke naklade i to su postizale visokom kvalitetom, i tekstova, i sadržaja kao i grafičkim izgledom. Danas kao da je došlo drugo vrijeme. Imam dojam da novinama ponajprije nedostaje kvalitetnih tekstova, a u koncepcijama se dnevne i tjedne novine “sudaraju”, a i u grafici su sve sličniji. Mnoge redakcije vrludaju, pokušavaju na sve načine opstati na tržištu, pa pribjegavaju i tzv. komercijalizaciji, reklami itd. Nerijetko to izgleda vrlo žalosno.

Većina redakcija kao da je smetnula s uma razloge svojeg postojanja. Izdavači se upuštaju u ovaj posao s isključivom namjerom da zarade, neki da bi se obogatili, neki su u tome i uspjeli, bez obzira na cijenu koju će kad-tad platiti ili je već plaćaju. Nitko od tih izdavača ni ne razmišlja o mogućoj šteti koju njihove novine izazivaju takvim pristupom na ukupnoj medijskoj i društvenoj sceni. Čitateljima, a pogotovo se to odnosi na mlađu populaciju, plasiraju se lažne vrijednosti kao univerzalne. A to nije uloga odgovornih izdavača.

Uvriježeno je mišljenje da su novine sve više pod pritiskom krupnog kapitala?

Ne pod pritiskom nego sve više pod direktnim utjecajem. Moglo bi se mirne duše reći za neka izdanja da su im urednici na drugim adresama, a ne u redakcijama. U nekim redakcijama, zna se, imate zaštićenih o kojima se ne smije napiti ni jedna loša riječ. Jer, u suprotnome gubite oglase, a time sebe dovodite u nezavidan položaj. Ugrožen vam je opstanak na tržištu. Nažalost, iz toga nema izlaza. I u drugim zemljama u čiji krug ulazimo novine objavljuju oglase, ali ondje je situacija ipak drukčija. Oglašivač nije u stanju ucjenjivati izdavača. Kad se neke novine, a znam primjer njemačkog tjednika “Auto Bild” (čiju sam licenciju kupio za “Auto blic”), objavi negativnu kritiku o nekom novom automobilu, tada proizvođač počne tu redakciju “bombardirati” svojim reklamnim porukama kako bi čitatelje uvjerio u kvalitetu svoga proizvoda. I mi su u “Auto blicu” iz “Auto Bilda” prenijeli neke negativne ocjene o autima, a posljedica je bila da više nismo imali ni jedan oglas od zastupnika takvih automobila. U tome je razlika između izdavača u Europi i kod nas. To pravilo možete primijeniti na gotovo sve druge oglašivače.

Kod nas se stalno govori o slobodi medija i novinara. Nažalost, riječ je uglavnom o opravdanim kritikama stanja u novinarstvu. Vaš stav?

Da bi se moglo reći da su mediji i novinari slobodni, valja ponajprije sagledati materijalni status i medija i novinara. Nažalost, većina medija nije u stanju živjeti od onoga što prodaju na tržištu, nego ovise o “milodarima” oglašivača. Ovi, pak, ne daju oglase medijima koji nemaju osobito visoke naklade ili gledanosti i slušanost zato što imaju dobro srce i dušu, nego zbog drugih interesa. A tu onda prestajemo govoriti o slobodi medija i novinara. Takav medij mora obavljati neke druge zadaće koje pred njega nerijetko postavlja takav sponzor. U medijima se često pojavljuju tekstovi o manekenkama koje posprdno nazivaju sponzorušama. A što su onda ti mediji koji žive isključivo od sponzora?

Često i otvoreno govorimo o boljkama u novinsrstvu, o prikrivenoj ili otvorenoj korupciji, o sve jeftinijem, marginalnijem novinarstvu, površnim, jednostranim i huškačkim informacijama, tekstovima i prilozima. Isto tako o tome kako su dugotrajne, a često neuspješne istrage o napadima na novinare i prijetnjama novinarima. Kako vi na to gledate?

U zemlji koja je premrežena korupcijom i kriminalom, gdje svakodnevno na površinu i u javnost izbijaju svakojake afere u koje su involvirani mnogi visoki državni dužnosnici, bilo bi iznenađujuće da sve to nije dotaknulo i našu profesiju. Izdavači i novinari nisu zaseban otok, imun na negativnosti koje su inficirale ovo društvo. Neki se uspješno tome opiru, neki su, bogme, debelo zavukli “ruke u pekmez”. Kad zaplešete u tom kolu, u početku vam se sve to dopadne, postanete sami sebi važni, ali i nesvjesni u što ste uvučeni. Ne tvrdim da je to jako masovna pojava, ali nije ni zanemariva.

Pa, i u našim medijima pojave se priče o nekim novinama i novinarima čiji su tekstovi isključivo u funkciji nečijih osobnih ili grupnih interesa. To nerijetko zna biti samo korak do neželjenih posljedica. Neki kolege su, pak, zbog svojih tekstova bili izvrgnuti fizičkim napadima, neki su (iz drugih razloga) nažalost i smrtno stradali. Svi bismo bili zadovoljni da se otkriju počinitelji takvih zlodjela, no napadi na Pukanića, Miljuša i druge kolege i dalje su nerazjašnjeni. Nije to samo slučaj kod nas, u Srbiji se već trinaest godina ne zna tko je ubio novinara Slavka Ćuruviju, u Crnoj Gori godinama je nepoznato tko je ubio vlasnika lista “Dan” Duška Ivanovića itd. I bojim se da se ta ubojstva nikad neće razjasniti.

Po slobodi medija RH se nalazi na 78. odnosno na 80. mjestu u svijetu. To nam baš ne laska i ne služi na čast?

Kriteriji koji nas svrstavaju na tako nisko mjesto svjetske ljestvice pomalo su upitni. Ne teče med i mlijeko ni u medijima drugih zemalja koje se busaju u prsa medijskim slobodama i čija se iskustva pokušavaju nametnuti drugima. Zar nismo svjedoci, s vremena na vrijeme, raznih afera koje potresaju medijsku scenu mnogih europskih zemalja?! Da se afera iz Velike Britanije oko ugašenog lista “News of the World” zbila, recimo, u našoj zemlji, našli bismo se na zadnjem mjestu takve ljestvice.

Način rada dnevnih i tjednih listova, radija, televizije nekad i danas – povucite paralalu.

Nekad su se dnevne novine kupovale da bi se čitatelji informirali. Danas nerijetko čitatelji u dnevnim novinama traže i nalaze samo zabavu. Čak i u tekstovima koji bi trebali biti ozbiljni.

Jesu li novinari danas odgovorni?

Ne bi valjalo generalizirati. Ima zaista odgovornih novinara, ali i onih koji to nisu. Kojih je više, lako je zaključiti ako se čak i površno čitaju novine ili gleda televizija.

Žutog je tiska na kioscima sve više, je li on doista žut kako se govori? Čini se da dobra vijest i nije vijest. Krv i crvenilo vrište sa svih stranica.

Sjećam se kad sam radio u “Večernjaku”, pa kad bi se dogodilo neko ubojstvo (a bila su rijetka) recimo u Hrvatsom zagorju… Tiražisti su obavezno podizali nakladu na tom terenu za 30 posto. Danas, nažalost, ubojstva su svakodnevna na svim stranama države, ali tiražisti više ne podižu naklade. Ubojstva, krv više nisu neka senzacija, ali redakcije i dalje uporno na tome grade svoj dnevni sadržaj. Upravu ste, dobra vijest više i nije vijest. Tu mislim da redakcije griješe. Žutlo i crnilo možda su u početku donosili nakladu, no sudeći po današnjim nakladama dnevnih novina, to više nije slučaj.

Mnogi novinski giganti u nas su se ugasili (kuća “Vjesnik”, nedavno i list “Vjesnik”). Je li do toga trebalo doći?

Situacija s listom “Vjesnik” mogla se i očekivati. Imam dojam da je ta odluka nespremnu dočekala jedino redakciju. Ne znam čemu su se nadali!? Da će netko, u ovom slučaju Vlada, i dalje izdvajati desetke milijuna kuna godišnje, a oni će proizvoditi novine koje nitko ne čita. Itimno, budući da sam u tom listu proveo pet lijepih godina, žao mi je što je “Vjesnik” nestao s tržišta. A nije trebao, kao što se nije smjelo dogoditi da nestane jedan takav izdavački gigant kakav je bila kuća “Vjesnik”. Namjerno je uništena, jednim potezom pera. Kuća je na kraju očerupana kao kokoš, danas je još ostao onaj neboder o kojem se nitko ne brine, kojeg će na kraju srušiti da bi umjesto njega niknula stambeno-poslovna zgrada u vlasništvu nekog od ovdašnjih tajkuna. A u tom kompleksu nekad je radilo oko 6000 ljudi, izbacivali smo na tržište stotine milijuna primjeraka novina godišnje, imali smo najsuvremenije tiskarske strojeve, bili smo najveći uvoznici i izvoznici novina u tadašnjoj državi.

Što zamjerate sadašnjoj generaciji hrvatskih novinara?

Lako je mudrovati ovako sa strane, teško je biti u koži tih ljudi koji svakodnevno drhte nad svojom sudbinom. Mnogi su uplašeni za budućnost, ne znaju hoće li sutra ostati bez posla, hoće li uopće primiti plaću, plaćaju li im se doprinosi. Nisu ti ljudi krivi, u novinarstvo je velika većina ušla iz ideala, kao i mi prije četrdesetak godina. No, to je ipak bilo neko drugo vrijeme. Najprije, nije se lako ulazilo u redakcije, ali nije se lako ni izlazilo iz njih. Morali ste napraviti stvarno ozbiljan gaf da biste se našli na izlaznim vratima redakcije. Danas, kada ima tako puno redakcija, lako se postaje novinar, ali se još lakše ti mladi ljudi nađu na ulici. I što im se onda može zamjeriti?

S odlaskom Brauta, Zvrka, Vnuka, Jurića Frane, Popadića nestala je reportaža. Više je gotovo i nema?

Pojavi se vrlo rijetko, gotovo stidljivo. Zato više nemamo rasnih reportera, a nemamo ih zato što redakcije za tim nemaju potrebe. Nije lako pisati reportaže. Jednostavnije je staviti mikrofon nekom uvaženom ili manje uvaženom političaru i od toga što on kaže napraviti tekst, koji će možda završiti čak i na naslovnici. Reportaža nije za naslovnicu. A mladi novinari žele slavu preko noći, svi razmišljaju o naslovnoj stranici. Kolege koje ste spomenuli slavu nisu stekli i ostali upamćeni u novinarstvu po jeftinim trikovima nego zbog mukotrpnog rada, obilazeći zemlju nerijetko pješice, sjedeći i razgovarajući s običnim ljudima. Trebalo je proniknuti u njihovu dušu i sve to prenijeti na papir. I to se čitalo. U tome je nenadmašan bio pokojni kolega Ivo Braut. Preporučio bih mladim kolegama da se zalete ponekad u dokumemntaciju (ako još postoji) i pročitaju koji od tekstova tog nenadmašnog reportera.

Na jednoj od skupština Sindikata novinara RH prvi put je eksplicitno rečeno da “svjedočimo sumraku profesije”.

Iz svega ovoga o čemu pričamo neminovno se nameće baš takav zaključak. Ne vidim da se iz takvog stanja može izaći, neće tu pomoći ni Društvo novinara ni sindikat novinara, to je dugotrajan proces u koji se moraju uključiti i vlasnici novina i novinari i vlas koja bi morala donijeti zakone koji bi imali prvenstveni zadatak da pomognu ovoj posustaloj profesiji. Ali, ja ne vidim nikakvu želju da se ukaže pomoć ovom invalidu koji se zove novinarstvo. Iskreno, mislim da ovakvo stanje zapravo svima odgovara. Vlasti odgovaraju poslušni vlasnici medija i novinari, vlasnicima također, a sami su novinari sasvim nemoćni. Gledajući ovako sa strane, žao mi je svih koji su prisiljeni živjeti od novinarstva.

Tablodizacija medija u nas dovela je dotle da svim listovima pada naklada. Više nema opravdanja u lošoj kupovnoj moći stanovništva jer je ljudima dosta takve vrste novina?
Što se tabloidnog novinarstva tiče, o njemu nemam izrazito loše mišljenje. I sam sam, dok sam uređivao “Nedjeljni Vjesnik”, na jednom partijskom sastanku u redakciji redakciji od jedne kolegice bio optužen da od tog izdanja radim tabloid. A u biti stvar se svodila na golu činjenicu da se “Nedjeljni Vjesnik” tada prodavao u oko 190.000 primjeraka. Nas trojica – Drago Tović, Zvonko Lener i ja – koji smo uređivali to izdanje samo smo malo atraktivnije, danas bi se to reklo tabloidno, prelamali taj list.

Godinama kasnije, negdje početkom devedesetih, bio sam u prilici u Hamburgu posjetiti centralu čuvenog Springera, pa i redakciju najrazvikanijeg tabloida u Europi, “Bild”. S naslovnice tog višemilijunskog tjednika “vrište” naslovi, svaki je za sudski proces. Baš sam ih to i pitao. Rekli su mi da njihovi tekstovi rijetko završavaju u sudnici jer je svaki od njih temeljito provjeren. Pasman i oprema stvar je uređivačke koncepcije. Naši tzv. tabloidi prihvatili su od “Bilda” i sličnih listova način prezentacije, ali smetnuli su s uma činjenicu da svaki podatak što ga objavljuju valja temeljito provjeriti. Znam urednika koji najprije zamisli naslov, a onda novinaru dade zadatak da u tekstu opravda to što je on zamislio. Kako su u pitanju uglavnom mladi novinari, ne usuđuju se oduprijeti zahtjevu urednika, a kasnije im to postane rutina pa pomisle da je to pravo novinarstvo.

Sada vjerojatno imate vremena na pretek. Spremate li možda neku knjigu? Vi biste imali o čemu pisati, zar ne?

Kad sam odlazio u mirovinu, zadao sam sebi riječ da se neću u puštati u pisanje knjiga. Istina, nerijetko su me znali zasvrbjeti prsti, ali i dalje se držim riječi. Ma koga bi uopće moglo zanimati što ja imam reći o ovoj našoj profesiji?! Da, recimo, pišem o našem zajedničkom radu u “Studentskom listu” od prije pedesetak godina. Tko bi danas vjerovao da je taj list pod ravnanjem glavnog urednika Stipe Šuvara imao nakladu od dvadesetak tisuća prodanih primjeraka i da su u njemu svoju društvenu i kulturnu afirmaciju stjecali Igor Mandić, Igor Zidić, Zvonimir Majdak, Alojz Majetić, Branislav Glumac, Mani Gotovac, Nedjeljko Dragić i mnoga druga danas vrlo ugledna imena.

Ponekad, kad se nađem u društvu nekih kolega iz naših vremena, znamo se nostalgično prisjetiti i događaja iz starih dana. Kad smo lutali zemljom, bez automobila i mobitela, u potrazi za dobrim temama.

Današnji novinari kao da ne mogu bez auta i mobitela. Čak i ozbiljne intervjue rade mobitelom. Slušao sam jednom zgodom mladog novinara, i to iz kafića pokraj zgrade “Vjesnika” u Odranskoj ulici, kako naziva nekog ministra i intervjuira ga za sutrašnji broj. Kakav ministar pristaje na takvo što? Svačega se čovjek prisjeti. Mogao bih o tome satima pričati. Ali, to je zanimljivo samo rijetkima. Nama. I nikom više.

(Intervju je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 3-4) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)