Novinari – stari već sa 30

Ivica Buljan

Danas u Hrvatskoj nema prostora za razvoj mladih novinara jer, kao što i sami govore, odmah ih se baca u vatru i brzo bivaju potrošeni, a da nisu ni osjetili čari bavljenja novinarskom profesijom

Imaju li mladi novinari budućnost i perspektivu!? Budućnost im nitko ne može oduzeti, ali perspektivu… Na to pitanje već je teže odgovoriti. Vidimo da se mladi daju te da i u najnezavidnijoj situaciji sebe vide kao novinare, profesionalce na usluzi javnosti. Imaju, kao što smo i mi imali, ideale, a onda smo ih s godinama prilagodili surovoj stvarnosti u borbi za golu egzistenciju. Nažalost, danas u Hrvatskoj nema prostora za razvoj mladih novinara jer, kao što i sami govore, odmah ih se baca u vatru i brzo bivaju potrošeni, a da nisu ni osjetili čari bavljenja novinarskom profesijom. Danima i noćima bdiju na portalima, copipejstiraju, prebacuju, vise na telefonu i stalno su, zajedno sa svojim urednicima, u žurbi, pri čemu se rade propusti, krivo informira, loše piše…

“Kada se uzme u obzir ta raštimana kadrovska struktura novinara kod nas, nije ni čudo što tako drastično padaju tiraže novina, a i gledanost televizija i slušanost radija nije na nekoj razini”

Naravno, ovo se ne odnosi samo na mlade novinare, nego i na one srednje i starije generacije (ako takvih još ima) koji i dalje “delaju” u našim redakcijama. Tako je postavljen sustav i za obrazovanje novinara nema se vremena, niti se smatra da je to potrebno. Nekad su mladi novinari imali mogućnost kaliti se u omladinskom tisku, gdje su stjecali osnovna praktična znanja u proizvodnji novina, što im je kasnije itekako koristilo, kada su stasali i prešli u neku od velikih redakcija. Danas već dvadesetogodišnjakinja ili dvadesetogodišnjak postaju izvjestitelji iz Sabora, a njihov nešto stariji kolega urednik na desku, a da ni jedan ni drugi nisu prošli bilo kakvu obuku kako bi dovoljno kvalitetno radili vrlo odgovoran posao informiranja javnosti.

Gdje su “iskusnjare”?

Kod nas će se rijetko u redakciji sresti novinara starijeg od pedeset godina, kao što je slučaj u svim ozbiljnim redakcijama na nama tako omiljenom zapadu, čija iskustva želimo prenijeti sebi, ali očito uspijevamo samo s najgorim. Mladi uče uz takve ljude i stasavaju generacije novinara koje će svoje iskustvo i znanje i dalje prenositi. I najgore je to što se u uvjetima u kojima se bave novinarstvom njihovi kapaciteti ne iskoriste maksimalno. Kada se uzme u obzir ta raštimana kadrovska struktura novinara kod nas, nije ni čudo što tako drastično padaju tiraže novina, a i gledanost televizija i slušanost radija nije na nekoj razini.

Izdavači će rijetko priznati da zbog negativne kadrovske selekcije pati novinarstvo i padaju tiraže. Uvijek će za to optužiti nepovoljnu konjukturu, pad oglašavanja, recesiju svjetsku i lokalnu i pronaći će sto drugih razloga, ali rijetko će pogledati oko sebe i pozabaviti se kadrovskom strukturom u svom mediju. No, neće propustiti onako ovlaš i usput kazati kako su “novinari najbitniji”. I jesu sve dok pišu za jednog autora, onog najbitnijeg, a kada se slučajno otmu i počnu razmišljati svojom glavom, onda više baš nisu perspektivni, previše pametuju, ništa ne rade i završe karijeru u svojoj trideset i nekoj kao “ostarjeli” novinari, koji se nisu prilagodili novonastalim uvjetima u medijskom prostoru. Unatoč svemu, novinari i novinasrtvo idu dalje, a mladi nadolaze i donose novu kvalitetu koju bi doista trebalo maksimalno iskoristiti na dobrobit preofesije.

(Članak je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 8-10/2013) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)