Nogomet, nezaposlenost i „mercedes kompleks“

Upravo je fascinantno koliko nam ona bijela lopta koja skače po travnatom terenu može privremeno promijeniti život. Španjolski premijer Mariano Rajoy prethodno je pozvao igrače da osvoje Euro kako bi ljudi bili sretniji što bi, kako je rekao, u ovim teškim trenucima bilo „vrlo ohrabrujuće“. „Furija“ je ispunila zahtjev. I što sad?

Boris Jagačić

Prošlo je gotovo mjesec dana od nogometne euforije koja je vladala Europom. Koliko se samo slavilo, koliko navijalo i ludovalo, ali i plakalo. Plakali smo i mi ispred malih ekrana, a plakao je i čak Super Mario nakon poraza protiv Španjolske. Upravo je fascinantno koliko nam ona bijela lopta koja skače po travnatom terenu može privremeno promijeniti život. Španjolski premijer Mariano Rajoy prethodno je pozvao igrače da osvoje Euro kako bi ljudi bili sretniji što bi, kako je rekao, u ovim teškim trenucima bilo „vrlo ohrabrujuće“. „Furija“ je ispunila zahtjev. U državi sve kao da je stalo. Španjolski reprezentativci izdignuti su u nebesa, iskovani u narodne heroje …

I što sad? Natjecanje je završilo, na Svjetsko prvenstvo treba čekati do 2014. (nogomet na Olimpijskim igrama nekako nema onaj puni žar), a u međuvremenu se treba  vratiti u realnost. A brojka od 4,62 milijuna nezaposlenih u lipnju (kada je već ozbiljno krenulo sezonsko zapošljavanje)  bolna je španjolska realnost. Panem et circenses – Kruha i igara, govorili su stari Rimljani. A igre su sada završile, a i u ovoj je izreci na prvome mjestu – kruh.

Španjolska bi Vlada sada morala iznaći rješenje za populaciju ljudi koja premašuje jednu Hrvatsku. No za razliku od gore spomenutih igrača „furije“, premijer Rajoy neće doprinijeti ni sreći ni ohrabrenju Španjolaca. Naprotiv, odlučio je on provesti mjere štednje koje će smanjiti deficit za 65 milijardi eura do 2014. godine, a nezanemariv dio rezova odnosi se upravo na pomoć koju država isplaćuje nezaposlenim osobama. Rajoy je također najavio povećanje PDV-a za tri posto, te manje plaće i povlastice za radnike u javnom sektoru.

„Jebite se svi!“, nedvosmisleno je i da ne može jasnije, nakon  premijerove najave štednje poručila njegova stranačka kolegica, zastupnica vladajuće konzervativne,  kršćansko – demokratske stranke  Partido Popular, Andrea Fabra, adresirajući svoju poruku na nezadovoljnu, besposlenu „rulju“. Eto zašto narod puno više voli nogometaše nego političare. Makar se u posljednje vrijeme i jedne i druge velikim dijelom može reducirati na (pre)dobro plaćene zabavljače. S ogromnom razlikom da je nogometašima zabavljanje masa u stvari u opisu radnog mjesta, dok bi se ovi drugi ipak trebali baviti ozbiljnim poslom i rješavati probleme naroda kojem duguju svoje privilegije i funkcije na kojima su se zatekli. Prvi – heroji – žive u svojoj realnosti i momentalno su prezauzeti kombiniranjem transfera ne bi li pospremili još poneki miljunčić eura, da se nađe u vremenima kad situacija možda ne bude tako bajna. Premda im ni samima vjerojatno nije jasno zašto ih toliko plaćaju, tko im može zamjeriti što uzimaju ponuđeno. Nisu nikog pokrali i (uglavnom) ne vrijeđaju svoje navijače …

Španjolski poučak

U Hrvatskoj je paralela sa španjolskim primjerom očita. Sve više igara, a sve manje kruha. Samo što se sve događa na jednoj manjoj skali pa u zenitu privremenog zapošljavanja momentalno brojimo nešto manje od 300 tisuća nezaposlenih, prema službenim podacima HZZ-a. A što naši državni i lokalni političari poduzimaju kako bi to promijenili (jer situacija je više nego alarmantna)?

Oni se  odlučuju obrušiti kao vrane  na proizvođače plastičnih vrećica, kojima su ovi preplavili i zagadili Lijepu našu i ublažiti ovaj navodno nevjerojatan ekološki teret za Hrvatsku. Najavljenim naplaćivanjem plastičnih vrećica u trgovinama Ministarstvo zaštite okoliša namjerava smanjiti njihovu upotrebu, što automatski vuče posljedice na proizvođače, odnosno na postojeća radna mjesta ali i na same potrošače – kupce kojima se (gle čuda!) ponovno izbijaju kune iz džepa. Gospodo, treba Vam jasno reći – sada nije pravi trenutak za to!  Svaka odluka koja u ovako osjetljivoj situaciji vodi smanjenju produktivnih radnih mjesta, pa čak i ako  je u korist ekologije, barem u ovome trenutku, nije i ne smije biti  dobrodošla. Neću ulaziti u stručni aspekt ove teme, ali treba također spomenuti da ima istraživanja koja govore da su alternative plastičnim vrećicama još gore po okoliš. Ako država već treba namaknuti novac (što je više nego očigledno), zašto to ne učini na pošte način i tamo gdje novaca ima i primjerice, maksimalno poveća trošarine na nabrijane sportske automobile i ogromna terenska / SUV vozila kojih su prepuni gradovi? Riječ je o pravim gutačima benzina i dizela koji unatoč katalizatorima i svoj silnoj elektronici zagađuju, a kojima vlasnici najčešće niti ne silaze s asfalta. Većini vlasnika oni uopće nisu potrebni, osim zbog nekakve „šminke“, pa tko se želi i može „šminkati“ neka i plati taj gušt. Da im je iskreno do okoliša, omogućili bi povlaštene uvjete za kupnju recimo hrvatskog ekološkog automobila tvrtke Dok-ing,  koji još čeka na serijsku proizvodnju.

„Mercedes kompleks“

Kad već spominjemo automobile, moram se prisjeti i onoga poznatoga hrvatskog „mercedes kompleksa“. Još donedavno Hrvati su se voljeli sprdati s proizvodima Crvene zastave, Škode, Dacie itd. Uglavnom, generalno smo imali stav kao da „mercedesi“ izlaze iz nekog našeg postrojenja jer sve kaj ovi okolo rade „niš` ne valja“. Proizvodi Crvene zastave često su se s razlogom znali naći na nišanu kritičara. I sva kritičarska argumentacija bila bi osjetno upečatljivija da smo mi Hrvati imali proizvodnju ma kakvih automobila pa da možemo reći: „Eto, Zastava je takva i takva,a naš auto ovakav“. Izrečeno bi u tom slučaju imalo veću težinu i raspolagali bismo s mnogo više razloga za zadovoljstvo. Ovako je to možda na neki način pucanj u prazno. Jer, premda bi se to nama itekako dopalo, „mercedes-benz“ ipak nije hrvatski nacionalni proizvod kao što su si neki umislili, pa se tako ponašaju. I dok smo se mi tako izvježbali u vrsne kritičare, skoro svi naši susjedi šute i proizvode ili sklapaju automobile, od kojih i nisu svi baš toliko »loši«. Naprotiv. A njima za informaciju: glavno postrojenje za proizvodnju Audijevih motora smješteno je u Mađarskoj.

Nadalje, pored tolikih nagomilanih problema donose se, koliko god grubo zvučalo, ali doista blesavi propisi kao što je primjerice Program ispita o stručnoj osposobljenosti za zanimanje priprematelj bureka i pizza, a koji pred buduće predstavnike stavlja zahtjeve koji nisu proporcionalni zahtjevima zanimanja. Zar ćemo iskorak u obrazovanju i napredak Hrvatske postići tako da od budućih pekara zahtijevamo poznavanje ustrojstva državne vlasti, carinskih propisa, marketinga i dr.? Opterećivanjem pekara i burekdžija znanjem koje im nije potrebno zacijelo nećemo Hrvatskoj donijeti prosperitet.

No ne spavaju ni u Gradu Zagrebu. A možda bi im bilo bolje. Pojedinci iz Gradske uprave moraju opravdati svoje radna mjesta izmišljanjem „tople vode“. Sad su se, u sveopćoj krizi sjetili da bi trebalo mijenjati ploče s nazivima imena i trgova. Zar je to sada ikome prioritet? Netko će reći – glupost! Je, ali i tu „glupost“ netko mora platiti. Tko će to biti – zna se. U nekim slučajevima bolje je ne raditi ništa. Nastaje manje štete. O tome najbolje svjedoči i najavljena garaža ispod Mimare. A od projekta “Tehnopolis” na mjestu Sveučilišne bolnice u Blatu izgleda neće biti ništa.

Eh, sve ovo me samo uzrujalo. Moram se stoga, barem načas, vratiti u nogometnu sferu i zamišljati da sam jedan od junaka s početka teksta razbijajući glavu promišljanjem čiju ću ponudu za transfer prihvatiti…

Hoće li to biti Barcelona?  Ili Manchester United? Ili…

Ma, ako ćemo pravo, bio bih zadovoljan i s našim Dinamom…