Noćnu moru rješava 5 kuna za đačku užinu

(Foto: Pexels)

Zbog nesposobnosti velikih glava i njihovom opijenošću oružjem mnoga djeca danas kod nas nemaju 5 kuna za užinu u školi, a u drugim dijelovima svijeta dnevno umire od gladi desetine tisuća djece. To je moja noćna mora

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Kada bi batine mogle naučiti pameti, volovi bi bili najpametniji. (Madagaskarska narodna)

Rat u Ukrajini polako poprima obrise svih ratova koje pamtim. S vremenom, slika strahota počinje blijedjeti, ne zato što postaju manje, dapače postaju duljinom sukoba i gore, nego jer se na njih naviknemo kao dio stvarnosti.

Oni s malo više životnoga iskustva ostaju razočarani, jer znaju da ratove vode neke velike glave, koje vode neke svoje igre. To što su velike, ne znači da su glave i mudre, jer da su mudre koliko su velike, ratova ne bi bilo. A jer nemaju mudrosti običnih ljudi, razmišljaju kako nabaviti još više aviona, samohodnih haubica, samonavođenih raketa,….. i još više nečeg što još strašnije ubija.

I jer oni razmišljaju kako efikasnije ubijati, nama s malim glavama, na naplatu dolaze svakodnevne brige. Nekima, koju destinaciju odabrati za godišnji odmor, da li kupiti „Teslu“ ili neki drugi električni automobil. Nekima kako (u)grijati stan, gdje naći neku bocu koja vrijedi pola kune, gdje je jeftinije kupiti kruh, kako djetetu dati 5 kuna za užinu u školi,…

Velikima ne vjerujem

Ja velikima ne vjerujem. Vjerovao sam jednome, dok nisam stekao iskustvo. Skupivši još više iskustva, dnevno si potvrđujem da sam onome jednome morao još više vjerovat… nijedan novi mu nije do koljena… Pišem ovo kada u trgovini ne uspoređujem cijene kruha i mlijeka i kada trenutno očekujemo da nam potvrde rezervaciju za putovanje kruzerom po Dunavu.

Imam silnu empatiju za Ukrajinu. Neki dan sam na njemačkoj TV slušao raspravu o tome što su Amerikanci i NATO napravili i ostavili u Afganistanu. Za ne povjerovati da smo to mogli napraviti mi koji propagiramo takve vrijednosti da im ni nebo nije ravno. I za afganistansku tužnu svakodnevicu imam barem dvije empatije. Kad čujem što se radi u Jemenu, tamo ni tri empatije ne bi bile dovoljne. Znate da me i danas progone slike male vijetnamske djevojčice spaljene američkim napalmom.

Izgleda da griješim kada se oko mene slavi daljnje proširenje NATO – The North Atlantic Treaty Organization. Griješim li? U okruženju gdje se navija za još modernije haubice, ja eto ne razumijem čemu NATO!? Haubica, tako izravno i zastrašujuće označava sredstvo ubijanja. Izraz ne potiče iz našeg jezika. Korijen riječi ne proizlazi iz ubijanja, iako upravu u našem jeziku tom oružju daje tako zastrašujuće neljudski ispravan opis (Njemački – Haubitze, Engleski – Hovitzers).

Pobjednici II. svjetskog rata nisu znali što bi s mirom

Kako je nastao NATO? Pobjednici Drugog svjetskog rata 1945. godine nisu znali što s mirom. Možda i zato jer je umro, za pobjedu jako zaslužan, predsjednik SAD-a F. D. Roosevelt. Da bi mogli pobjeđivati, pobjednici su se odlučili za nastavak ratnih igara. Kako je poražen zajednički neprijatelj, Njemačka, pobjednici su se podijelili na dvije strane. Onako kao djeca na partizane i „Nijemce“ (ne sjećam se da je ikada bila podjela na partizane i ustaše), ili kauboje i Indijance.

NATO je osnovan 1949. godine. Imao je 12 članica. Kao protuteža NATO-u 1955. godine formiran je Varšavski pakt. Imao je 9 država. Albanija je brzo napustila Varšavski pakt. Broj stanovnika jedne i druge strane je bio približno izjednačen.

U ono vrijeme SSSR je imao površinu od 22.000.000 km² i blizu 300 milijuna stanovnika.

Nakon pada Berlinskoga zida, kada je Varšavski pakt vojno prestao postojati, dano je obećanje da se NATO neće širiti. Ali jok! Članom NATO-a su ubrzo postale sve bivše članice Varšavskog pakta: Istočna Njemačka, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska, kao i neke novonastale države izdvajanjem iz SSSR: Litva, Latvija i Estonija. Pridružile su se i neke države nastale raspadom Jugoslavije: Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Očekuje se skoro uključivanje Švedske i Finske.

Rusija je dodatno postala manja za nekoliko novonastalih država: Bjelorusiju, Ukrajinu, Armeniju, Gruziju, Kazahstan, Moldaviju, Turkmenistan i Uzbekistan. Pogledajte slike. Rusija je izgubila jedan veliki trbuh.

Velikim glavama nikad dosta aviona

Rusija je danas manja za 20 %, ima nekih 17 000 000 km² i upola manje stanovnika od SSSR-a, nekih 145 000 000.

Prije je 12 država držalo ravnotežu s velikim SSSR-om i 7 (8) država. Danas ravnotežu drži 30 država, uskoro 32, u odnosu na onaj SSSR, s bitno manjom Ruskom Federacijom.

I zato jednostavno ne vidim čemu danas toliki avion, tenkovi i haubice. Protiv koga? Protiv brojčano puno manje, ekonomski i vojno slabije Rusije? Pa tolika NATO sila bi Rusiju mogla posjeti za doručak. No, kako velikim glavama nikada dosta aviona, ne bi me čudilo da se nađe obrazloženje kako bi sigurnost i zaštitu naših „natovskih“ vrijednosti, ojačalo proširenjem NATO na Ugandu, Širi Lanku i Belize. Zašto na njih? A zašto ne?

NATO je danas četiri puta brojčano moćniji od Rusije. Troši nekih 60 % vojnih izdataka svijeta. Ostalih 170 država, s Kinom, Rusijom, Indijom, Brazilom i dr. ostalih 40 %. Vojni budžet NATO-a je deset puta veći od Rusije. NATO ima 5-6 puta više stanovnika, BDP (Bruto društveni proizvod) je barem 10 puta veći i svejedno je Rusija njihova noćna mora. Napisao sam „njihova“ jer ja nemam noćnu moru od Rusije, pa niti Kine. Ja imam, doduše umjerenu noćnu moru, jer još uvijek mogu tu i tamo na kruzer, ali od mojih. Umjesto da bogatstvo trošimo za dobrobit svih građana, velike glave i moj novac troše na oružje.

I zbog nesposobnosti velikih glava i njihovom opijenošću oružjem mnoga djeca danas kod nas nemaju 5 kuna za užinu u školi, a u drugim dijelovima svijeta dnevno umire od gladi desetine tisuća djece. To je moja noćna mora.

Koliko oružja je dovoljno?

Koliko aviona, haubica i tenkova je potrebno da se parira oslabljenoj Rusiji? Kako stvari stoje, nema tog broja koji bi davao sigurnost. Na primjeru Sjeverne Koreje je pokazano, da je dovoljna jedna atomska bomba da vas svi ostave na miru i da vas se i boje. Velike glave znaju da se sigurnost ne osigurava avionima i tenkovima. Ali velike glave znaju da oni mogu imati korist samo ako se onih 5 kuna umjesto u kruh s pekmezom uloži u haubice. Kakve koristi od ulaganja u kruh i pekmez, zar ne?

Lako bih ja, da samo naši imaju velike glave. I drugi imaju velike glave, kojima je, kao mojima, 5 kuna za dječju užinu nepremostiv izdatak, a milijarde u zrakomlate sitnica. Kina je prije 30-ak godina odlučila postati gospodarskom velesilom. Danas ima skoro za 20 % veći BDP od SAD-a. I Kina ulaže u naoružanje – 40 % svih novih brodova prošle godine bili su kineski, a sutra će…

Ne čini li se i vama kako je uzaludno (jer ne koristi) imati oružje protiv noćne more od atomskih bombi, koje inče nije badava (jer košta bilijune). Bez obzira koliko još nabavili aviona, podmornica i svemirskih brodova, koliko god država uključili u NATO i koliko god oslabili Rusiju, Rusija će ostati noćna mora, sve dok ne shvatimo da nije problem u bilijunima za oružje, već u onih 5 kuna za užinu i kod nas i u Texasu i u Sibiru i u Donjecku i u Afganistanu i u Jemenu. Protiv noćne more, a za mir i spokoj, više bi pomoglo 5 kuna za užinu od supersoničnih, termo i ne termo projektila.