Nitko, ti si gol!

(Carevo novo ruho – ilustracija / Izvor: http://deborahsdescendants.com/)

Ispada da narod (naj)bolje upravlja sam. Dok smo sami (samo)upravljali gradili smo stanove, vrtiće, bolnice i tvornice, Nitko radi upravo suprotno. Rastura i rasprodaje. Istina sve manje jer je sve manje (pre)ostalo. Zadnja »rasprodaja« je šibensko iseljavanje iz stanova koje je davno izgradila tvornica TLM. Nitko je odlučio rasprodati i na ulicu smjestiti 40-ak obitelji

dr. sc. Viktor Simončič

Ne možete pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas (Abraham Lincoln)

Poznato je da svatko može kako hoće, ali nitko ne može koliko bi htio. Narod ima istančano osjetilo, pa se unatoč brižno pripremljenim nastupima u javnosti i dodvoravanju, ako ono »kako hoće« nije korisno i moralno, ono »koliko bi htio« može iznenada postati jako kratko. Da se postupci vodećih većini čine miljama daleki od koristi za njih, narod, pokazuje činjenica da nam je najpozitivniji političar Nitko! Tko je gospođa ili gospodin Nitko? Je li Nitko bezlično, bespolno biće? Da nije Nitko stanje u društvu? Da nismo Nitko postali svi mi? U nedostatku našeg odgovornog suprotstavljanja neprihvatljivom djelovanju i/ili jednostavno zbog naše pasivnosti Nitko je logična posljedica.

Što i kako nam se događa, ispada da nam je stvarno najbolji lider Nitko. Nitko i ništa. Srame li se oni koji se (sami sebi) čine važnim kada ih narod vidi da su Nitko? Razumiju li da je Nitko zabrinjavajući i gotovo očajni poklik »car je gol!« Nitko, ti si gol! Gospodo Nitkovi (nisam mislio na ono nitkovi od nitkov – jednostavno je od nitko u množini prešlo u nitkovi – otrovne li igre riječi) ogolili ste se do neprepoznavanja. Da glas za Nitko možda ne predstavlja želju za povratka davanja izvornog prava odlučivanja narodu? Ispada da narod (naj)bolje upravlja sam. Dok smo sami (samo)upravljali gradili smo stanove, vrtiće, bolnice i tvornice, Nitko radi upravo suprotno. Rastura i rasprodaje. Istina sve manje jer je sve manje (pre)ostalo. Zadnja »rasprodaja« je šibensko iseljavanje iz stanova koje je davno izgradila tvornica TLM. Nitko je odlučio rasprodati i na ulicu smjestiti 40-ak obitelji. Još jedna u nizu tragičnih ljudskih sudbina za koje Nitko ne pokazuje niti djelić empatije. Ispada da Nitko nije ni (pravi) vjernik, jer sve vjere govore o borbi protiv nepravde i pokazuju suosjećanje za žrtve.

Ploda polja imat će sve veću vrijednost

Onih par desetaka TLM-ovih stanova je prava sitnica u odnosu na dosadašnje rasprodaje i onoga što nas može dočekati na primjer rasprodajom, po principu »uzmi sve«, za podmirenje dugova Agrokora. Nije tu problem (samo) o tvornicama i halama koje su dane kao jamstvo za (još jedan) kredit. Radi se o puno više. Radi se o koncesijama na vode i vlasništvom nad zemljištem. U nekoj, možda čak i ne tako pretjerano crnoj slici, moguće je da nećemo biti u mogućnosti vratiti kredit i doći će do ovrhe imovine i onoga što je dana pod garanciju. Lako može doći novi gazda. Tvornice će zadržati, ako će mu/im se isplatiti. Za očekivati je, kako je do sada uvijek napravljeno kod preuzimanja tvornica, da dio radnika završi na cesti. Ako se ne bude ni to isplatilo sasjeći će tvornice u staro željezo. Pričaju da je tako napravljeno s velikim brojem socijalističkih tvornica.

Što se tiče oranica, i one bi mogle postati vlasništvo nekoga nama danas stranoga i nepoznatog. Plodna polja Slavonije i Baranje imaju i imat će sve veću vrijednosti. Pa kada na primjer netko iz neke »zulukafarije« ovlada oranicama i postane glavni uplatitelj u budžet općina i županija, što mislite tko bi tada mogao upravljati Slavonijom i Baranjom? Tko bi se mogao useliti u kuće, koje se sada tamo žele prodati budzašto, a kupaca niotkuda? Iako je ova priča malo vjerojatna, pa čak i ako se čini da za nju ne postoji ni najmanja mogućnost, vrijedilo bi se zabrinuti i preventivno svugdje (gdje je to moguće) ugraditi zaštitne mehanizme kako bi mogli ostati svoj na svome. Jer biti svoj na svome bez svoje njive i moleći nekoga za pitku vodu samo je izlizana parola, koja sama sebi postaje apsurdna pa čak i svojevrsni cinizam.

Na nedavno održanom skupu »Voda – najvrjedniji resurs budućnosti«, jednom u nizu koje organizira Komunal, posebno me se dojmilo izlaganje ekonomiste Gusta Santinija. Govoreći o potrebi zaštite ekosistema pojasnio je kako uz nacionalnu postoji i tržišna država. U tržišnoj državi, u kojoj je cilj profit, ne mora postojati nacionalni gazda, a čak i ako postoji, nužno ne mora postojati nacionalni interes. U zaštiti eko sistema spominjao je kao mogućnost (i) uvođenje prohibitivnoga oporezivanja. Slažem se da je takvo oporezivanje dovoljna mjera u zaštiti ekosistema. U velikoj mjeri to postoji i u sadašnjem zakonodavstvu, pa se kod svakog zahvata budućem korisniku nameću takve mjere zaštite i s tim povezani troškovi, kojima se ekosistem ne ugrožava. No nikakvo pa ni prohibitivno oporezivanje nije dovoljno kada se radi o zaštiti nacionalnih resursa (i interesa). Kod dostupnosti životno potrebnih resursa, među koje spada i voda (poljoprivredne površine, …!) prohibitivno oporezivanje nije dovoljno, jer netko može na primjer zaštititi vode kao ekosistem, ali uz opravdanu ugradnju troška zaštite vode u cijenu usluga može ugraditi i monopolističku rentu korisnicima – građanima i gospodarstvu.

Ugrožena cijela nacija

Već poodavno molim i kumim da se uozbiljimo i uredimo pravo na dostupnost pitke vode kao ustavnu kategoriju. Ne moramo ići tako daleko kao Irci, koji su odbili plaćati pitku vodu smatrajući je nužnom za život kao i zrak. Zaštitu dostupnosti pitke vode kao ustavne kategorije možemo urediti na način kako su to napravili Slovenci. Argument da je to pravo kod nas osigurano kroz postojeće zakone samo djelomično zadovoljava. Jedan od argumenata protiv potrebe zaštite pitke vode kao ustavne kategorije je i odgovor kako imamo osiguranu socijalnu cijenu vode za ugrožene kategorije. Ovdje se ne radi o ugroženim kategorijama već o ugroženosti cijele nacije, pa i najbogatijih među nama, uključujući i konkurentnost gospodarstva.

U vrijeme kada je sve na prodaju, u vrijeme zaduživanja i nepredvidivih društvenih kretanja, nacionalni interes najvećeg prioriteta trebao bi biti trajno osiguranje pitke vode (i zemljišta) za buduće generacije. Ne učinimo li to, u trenutku nekog prezaduživanja netko bi mogao doći (i) po pitku vodu. Da vlasništvo nad izvorima lako može promijeniti vlasnika možda bi upozoravajući primjer uskoro mogla biti »Jamnica«.

Zakoni se mogu brzo promijeniti jednostavnom ili kvalificiranom većinom. Svjedoci smo kako je u našem Saboru jednostavna trgovina mandatima i već za sitniš moguća i promjena zakona. Zamislite ako netko ponudi malo više od članstva u kakvom upravnom odboru, još ćemo dobro proći da se Nitkovi ne odreknu i više od samo pitke vode. Primjer Ine kazuje da to ne bi bilo prvi puta.

Smiješna potpora vatrogascima

Hvalevrijedna je odluka Vlade o 7,5 milijuna kuna za nabavku opreme i nagrade vatrogascima. Ne dovodim ni trenutak u pitanje ovu odluku. I za nabavku opreme i za nagrade je trebalo izdvojiti puno više. Meni se taj iznos čini čak i smiješnim, kada pomislim kako je Vlada, za nedavno otvoren Centar za posjetitelje Krasno – Kuća Velebita, osigurala 12,4 milijuna kuna. Gradnju centra je s 29,5 milijuna kuna trebalo biti financirano kroz Europski fond za regionalni razvoj. No kako Centar nije bio otvoren do konca rujna 2016., kada je istekao rok za korištenje EU sredstava, postojala je opasnost da EU zatraži povrat do tada uloženih 18 milijuna kuna te da Centar na koncu ostane neizgrađen. Vlada je početkom ove godine donijela odluku o uplati državnih 12,4 milijuna kuna za dovršetak Centra. Tko je bio odgovoran za projekt? Koji Nitko je imenovao osobu za provođenje projekta? Je li netko odgovarao za nemar? Mogli smo s tim novcem više nego udvostručiti sredstva za vatrogasce.

Velika vijest je i da je 26 saborskih zastupnika kažnjeno za nedolazak na sjednice s 150 kuna po izostanku. Navodno se to uzima iz nekog paušala koji dobivaju povrh plaće, a iznosi 1 800 kuna. Odmah su mi u mislima bili bivši premijeri Milanović i Karamarko. Oni (gotovo) uopće nisu dolazili u Sabor, pa bi kazna za njihov nedolazak, trebala biti i veće od 1 800. Baš me zanima kako je zamisljeno kažnjavanje kada paušal nije dovoljan pokriti izostanke.

I ova dva primjera su me podsjetila na jednu poruku koja kruži društvenim mrežama, kako su od obnovljivih izvora kod nas trajno obnovljivi samo uhljebi. Je li Nitko uhljeb? Mislim da nije. On uhljebe proizvodi. A da naš Nitko nije nečiji proizvod?

Sramim se kako smo pod tepih stavili problem pozdrava »Za dom spremni«. Nitko ne želi riješiti problem, jer da ga riješi ne bi više bio Nitko. Postao bi Netko. A naš Nitko kao da nema potencijal postati Netko. Da je Nitko Netko onda bi znao da ne postoji dovoljno velika zastava koja može sakriti sram ubijanja nevinih ljudi, kako je na to upozoravajuće ukazao američki povjesničar Howard Zinn.