Nismo izvukli nikakvu pouku iz promašenih centara za gospodarenje otpadom
(Balirano smeće već godinama stoji pred ulazom u Varaždin / Foto: Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj „Zelene stope“)
Upravo je u raspravi novi plan gospodarenja otpadom koji će riješiti sve ono što do sada nije uspjelo. A hoće li? Ma nema šanse. Samo rijetki vide raskorak između dosadašnjih pustih strategija i planova, i grube realnosti, u kojoj su varaždinske bale kroki realnosti
Dr-Ing. Viktor Simončič
Osoba bez informacija ne može preuzeti odgovornost. Osoba s informacijama ne može ne preuzeti odgovornost. (Jan Carlzon)
Zastupnik Mosta, gospodin Marin Miletić, organizirao je u Saboru okrugli stol na temu otpada Kružno gospodarenje otpadom, problematika zbrinjavanja otpada u Varaždinu. Broj sudionika, po mjeri. Vođenje rasprave za poželjeti. Kompetencija sudionika obećavajuća. Kako to kod biva, među sudionicima i oni, koji u pravilu imaju najaromatičnija i najsuosjećajnija izlaganja o zaštiti okoliša, ali koji još nisu saznali da „Zemlja već dugo nije ravna ploča“, pa zastupaju nigdje viđena rješenja, koja ne prolaze čak niti na papiru.
Navikao sam da se s napisanim u nekom dokumentu argumentira kao da će se to samo po sebi ostvariti. Upravo je u raspravi novi plan gospodarenja otpadom koji će riješiti sve ono što do sada nije uspjelo. A hoće li? Ma nema šanse. Samo rijetki vide raskorak između dosadašnjih pustih strategija i planova, i grube realnosti, u kojoj su varaždinske bale kroki realnosti.
Stramputica u gospodarenju otpadom
Okrugli stol je bio dostupan preko video veze, a bit će dostupni i prilozi sudionika.
Što se tiče problema zbrinjavanja bala, koje godinama, na ulazu u Varaždin, zorno svjedoče, stranputici u postupanju s otpadom u Hrvatskoj, dao sam kratku kronologiju događanja. Glavni krivac za njihov nastanak je tadašnji gradonačelnik Varaždina Ivana Čehok.
Kako sam opisao u knjizi Društvo umanjene vrijednosti (Str.168 – 171), nakon mnogih lutanja: “nakupci vremena došli su na ideju da se otpad privremeno balira. Tada sam već bio samostalni savjetnik. Iza mene je bila uspješna prerada deponije u Poreču, izrađena Strategija postupanja s otpadom u Sloveniji i još ponešto na tu temu. Poznata mi je i priča zašto su u Ptuju primijenili baliranje.
Nekim putem su došli i do mene. Sve sam vrh Varaždina. Pojašnjavam da su u Ptuju morali prihvatiti baliranje samo zato da zadrže povjerenje građana, jer nisu na vrijeme uspjeli sanirati staro odlagalište, a što je bio preduvjet da se dobije nova lokacija za odlagalište u istoj sredini. Baliranje je bilo znak povjerenja i držanja obećanja.
Objasnio sam da se inače prerađeni – obrađeni otpad, uvijek obrađeni otpad, balira i tamo gdje se preko ljeta privremeno čuva, kako bi se zimi iskoristio kao gorivo. Balirati neobrađeni otpad gotovo je nepoznata radnja u svijetu i u pravilu se ne radi. Pokušao sam ih navesti na to da se otpad prije baliranja obradi. Iskustvo iz Poreča je već je postojalo. Tada na domaćem tržištu još nije bilo tehnologije koju je kasnije razvio Tehnix. Pripremio sam prijedlog rješenja. Da mi lakše povjeruju, Ingra, u kojoj sam nekada radio bila je spremna ući u poduhvat. Sve bi bilo jeftinije od baliranja.
Našao sam jednu radnu verziju ugovora (pdf). Ivan Čehok se u zadnji čas predomislio i odlučio za baliranje. Zašto, nije mi jasno ni danas.
Obrada – jedini način sanacije bala
Što se tiče bala, jedini mogući način sanacije je obrada. Relativno lako se može izdvojiti sva sitnica, jer su biootpad, papir, pa i krpe uglavnom pretvoreni u materijal sličan kompostu. Relativno jednostavno se može izdvojiti ono što se okolišno i financijski može materijalno iskoristiti. Ostatak treba ići u gorivo iz otpada. Prema današnjem zakonodavstvu takav otpad se bez obrade ne smije odlagati na odlagališta, čak niti ona (naj)uređenija.
Alternativa koja se spominjala na sastanku – zatrpavanje bala bez obrade ili slično – je suprotna okolišnoj politici. A ako bi se to čak dozvolilo, ne dolazi u obzir jednostavno zatrpavanje u neku rupu, već odlaganje na uređenu sanitarnu deponiju. Volumen na uređenim odlagalištima nije jeftin. Osim toga, kod nas gotovo da nigdje ne postoji slobodan prostor za prihvat 100 000 m3.
U raspravi je otvoreno i pitanje djelovanja mnogobrojnih centara za gospodarenje s otpadom. Prvi je temu otvorio gospodin Ivan Katalinić, predstavnik Eko stožera Marišćina, koji je vodio uzaludnu borbu protiv više nego upitnog tehnološkog rješenja, koji je, svjedoci smo, svojim utjecajem na okoliša trajno smanjio kakvoću življenje stanovnika Viškova. Postavio je pitanje državnom tajniku Mili Horvata, koje iskustva su iz promašaja Marišćine i Kaštijuna iskorištena kod projektiranja i izgradnje novih centara. Pitanje je ostalo bez suvislog odgovora. Inače, onako usput, da se slušalo, Marišćina se u ovakvom obliku ne bi izgradila. Koga zanima neka pogleda u knjizi Društvo umanjene vrijednosti (Str.154 – 167).
Novi centri za gospodarenje otpadom s upitnim tehnologijama
Primjer Kaštijuna i Marišćine nije nas ničemu naučio, kao što neće niti Bikarac, Biljane Donje, Lučino razdolje, Piškornica… Ponovio sam tezu da se novi centri grade po još upitnijim „frakeštajnovskim“ tehnologijama od Marišćine i Kaštijuna i s upitnom logistikom. https://zg-magazin.com.hr/zaustavimo-sagulje-kada-vec-nismo-mariscinu-kastijun-babinu-goru-lucino/ Upozorio sam na mogućnost vračanja od EU dobivenih sredstava, jer su centri, s ovakvim tehnologijama (i logistikom) suprotni s temeljnim okolišnim politikama.
Na upitnost tehnologije centara upozoravam više od deset godina. Pitam se tko snosi odnosno tko će snositi krivnju za promašaje i mogući gubitak sredstava? Državni tajnik Mile Horvat na upozorenje tvrdi da se centri izvode uz odobrenje agencije EU – JASPERS. Na upite do vrha EU, povjerenica EU Ferreira tvrdi da se odluka donosi u Hrvatskoj. Svatko od njih tvrdi suprotno, što su i potvrdili u pisanim odgovorima. Iskoristio sam priliku i javno postavio pitanje državnom tajniku Mili Horvatu, da li u odgovorima oko uloge JASPERS laže on ili povjerenica Ferreira? https://zg-magazin.com.hr/tko-to-tamo-laze/
Znam da je zvučalo grubo, ali kada netko ne odgovara, kada se pokriva bezvrijednim argumentima, kada negira evidentne dokaze, kada njegovo ponašanje proizvodi izravnu štetu za sve nas, kako da mu se obratiti nego na taj način? I neću odustati. Postavljat ću mu isto pitanje, jer jednoga dana će valjda i kod nas netko odgovarati zbog (ne)činjenja.
Zašto (uporno) biramo loše tehnologije?
Nakon sastanka sam prišao državnom tajniku. Nije me uspio izbjeći, kao prije dvije godine na jednom drugom skupu. Samo je nemušto nešto promrmljao, da on nije pisao odgovor, već netko od njegovih i on je samo potpisao. Nevjerojatno. Ostajem bez riječi.
Reakcijom sudionika oko tehnologija na centrima sam razočaran. Da se barem još jedan, osim gospodina Kalinića, zapitao zašto tvrdim(o) da su odabrane tehnologije tako loše? Od kuda mi hrabrost? Komentara nije bilo. Posumnjao sam, da neki među njima nisu i sami upleteni u dizajn à la „frankenštajn“?
U raspravi sam podržao koncept regionalnih centara, jer uvijek će postojati nešto što se mora odložiti. Nadu mi daje saborski zastupnik Marin Miletić, koji je razumio moguće probleme oko centara, i ako sam ga dobro razumio, nije otklonio mogućnost da bi tema tehnologija regionalnih centara postupanja s otpadom bila korisna. Možda kao nastavak rasprave od prije 3-4 godine, koju je, na tu temu, organizirao tadašnji zastupnik Vilibor Sinčić.