Nikolina Čačić: Nadam se da će moj uspjeh motivirati i druge cure da se počnu baviti boksom

“Za mene je ponos i čast tako veliku medalju donijeti u našu malu državu i veselje je do neba! Emocije se još nisu slegle, još su svježe, ali sam sigurna da će za tjedan dana emocije i veselje biti veće kad shvatimo što smo postigli na Svjetskom prvenstvu”

Razgovarala: Ivana Vranješ

Mlada Zagrepčanka Nikolina Čačić već se četiri godine bavi amaterskim boksom, a prošli je tjedan Hrvatskoj donijela prvu svjetsku medalju u ženskom boksu. Kao članica BK Omega osvojila je srebrenu medalju u kategoriji do 57 kilograma na Svjetskom prvenstvu za mlađe seniore u Budimpešti te se time izborila za nastup na Olimpijskim igrama mladih koje će se u listopadu održati u Buenos Airesu.

U Budimpešti je 17-godišnja hrvatska boksačica odigrala sjajne mečeve i odnijela uvjerljive pobjede protiv Ukrajinke Tetjane Rodinove, Tajlađanke Panpatchare Somunek i Japanke Sene Erie. Iako je u finalu poražena od Indijke Sakshi Ghanghas Choudhary svojim uspjehom Nikolina Čačić je ušla u anale hrvatskog boksa.

U intervjuu za ZG-magazin mlada boksačka nada je govorila o uspjehu na Svjetskom prvenstvu, ali i planovima za budućnost.

Prva ste hrvatska boksačica sa svjetskom medaljom. Što za vas to znači?

Za mene je ponos i čast tako veliku medalju donijeti u našu malu državu i veselje je do neba! Emocije se još nisu slegle, još su svježe, ali sam sigurna da će za tjedan dana emocije i veselje biti veće kad shvatimo što smo postigli na Svjetskom prvenstvu. Mislim i na mog trenera, on je zaslužan za taj uspjeh, na moju obitelj koja je uvijek uz mene, ali i na mog fizioterapeuta bez kojeg ništa ne bi bilo. Dakle, imam jedan tim koji je uvijek uz mene u dobru i zlu i osvojenu medalju ne pripisujem samo sebi. Ta medalja je naša, zajednička.

Jeste li očekivali postignuti uspjeh na Svjetskom prvenstvu?

Nisam očekivala tako veliku medalju. Mislila sam da ću samo dobro odboksati, ali da ću tako daleko doći nisam očekivala. No sreća je došla na vrata.

Kakva su vaša očekivanja od Olimpijskih igara mladih u Buenos Airesu?

Sada radimo plan treninga, program za olimpijski ciklus. Sjest ćemo za stol i vidjet kakav je plan cijelog ciklusa treniranja. Mislim da ću biti spremna i opet ćemo dati sve od sebe. Daj Bože da nam se ždrijeb posreći!

Zašto ste se odlučili baviti boksom?

Nije to bila ljubav prema boksu. Nisam bila upućena u boks i prije četiri godine nisam ni znala da postoji ženski boks. Imala sam zdravstvenih problema sa kralježnicom, skoliozu, te migrene, glavobolju, neispravan hod… Liječnik mi je preporučio da se počnem nečim baviti, jer da mogu imati posljedice u budućnosti, u najgorem slučaju da mogu završiti u invalidskim kolicima. U dvorani BK Sesvete sam s privatnim trenerom radila vježbe za jačanje kralježnice. Jednom dok trener nije bio u dvorani, pozvao me je trener boksa i počela sam bez veze udarati boksačku vreću te me je trener pitao hoću li ići na državno prvenstvo. Nakon tjedan dana otišla sam na državno prvenstvo i pobijedila. Tako je krenula moja ljubav prema sportu i boksu, to mi je bila motivacija za dalje.

Koliku imate podršku roditelja i okoline za bavljenje tim sportom?

Roditelji i dvije bake su mi velika podrška. Nema dana kada dođem kući, a da me ne pitaju kako mi je bilo na treningu i traže da im prepričam svaki trening. Kad su problemi, uvijek mi pomažu. Uvijek gledaju prijenos mečeva ili dolaze na mečeve kao što su roditelji bili na Svjetskom prvenstvu. Podrška je nezamisliva. Također i moj trener je kao drugi otac. S njim provodim više vremena nego s obitelji. Spomenula bih i mog fizioterapeuta Srećka Brekala. Boks je sport koji uzrokuje ozljede i upale i dobro je imati uz sebe takvog čovjeka sa znanjem.

Tko vam je boksački uzor?

Uzor mi je Katie Taylor, profesionalna boksačica. Nisam toliko očarana njezinim stilom borbe,koliko njezinom psihičkom stabilnošću, poštivanjem drugih boraca, sportskim ponašanjem.

U Hrvatskoj žene u boksu nisu zastupljene. Kako gledate na mišljenje da je to muški sport, osobito profesionalni boks?

U drugim zemljama se drugačije gleda na žene u boksu. U Europi i na drugim kontinentima ženski boks je poznatiji nego muški. Ne znam zašto hrvatski narod drugačije misli. Vjerojatno zato što mi žene nismo donijele niti jednu veliku medalju s prvenstva. Teško je naći curu koja će se boksati, dati sve od sebe u boksu i donijeti medalju. Ipak smo mi cure. Nadam se da će se nakon mog rezultata stvari malo okrenuti i da će to motivirati i druge cure. Sve je moguće kad se hoće. Nadam se da će se ulagati sada i u ženski boks.

Namjeravate li se profesionalno baviti boksom?

Namjeravam. Moj trener i ja imamo neku viziju. Još ostajemo u amaterskom boksu, jer nema smisla ići u profesionalni boks ako se nema prijašnjeg iskustva i ako se ne prođe amaterski boks. Naime, to je preopasno i neke cure u profesionalnom boksu bi me ”pojele za doručak”. Kad prođemo planirani ciklus, osvojimo planirane medalje prelazimo u profesionalni boks.

Kakvi su vam planovi u budućnosti?

Sada smo svi fokusirani na Olimpijske igre. Želimo se što kvalitetnije pripremiti. Nadam se da ćemo imati uvjete i da ćemo konačno naći sparing partnerice. Moram zahvaliti Maji Šarić koja me je pripremala za Svjetsko prvenstvo. Nadam se da će me pripremati i za Olimpijske igre, ali voljela bih da dođu još neke cure, da se nauče različiti stilovi borbe. Najvažnije je da svi budemo psihički stabilni za Olimpijske igre, a ostalo će doći samo. Planiramo se kvalificirati i za Olimpijske igre u Parizu 2024. godine i tamo idemo po medalju. Što se tiče životnih planova, planiram završiti Drugu ekonomsku gimnaziju i upisati Kineziološki fakultet.

Što bi poručili budućim mladim boksačicama?

Bitan je samo trening, rad, volja i želja za borbom. Neka im riječi drugih ne budu bitne, nije bitno što drugi govore, bitno je što one same misle. Neka uđu u ring, to rade za sebe, za svoju državu, za ljude koji ulažu u njih, a uspjeh će doći sam od sebe.