Kako je došlo novo vrijeme i novi običaji, stjecanje titule doktora znanosti je postala moda među uglednicima. Doktorat se radi usput. Preduvjet je platiti visoke doktorarine
Dr.-Ing. Viktor Simončič
Zlatne uzde ne čine konja boljim (Seneka)
Viktor Simončič
Zamolio sam urednika da uz moje ime umjesto titule »dr.sc.« koristi »Dr.-Ing.«, neuobičajenu u nas. No tu sam titulu stekao u Njemačkoj. Isprika onima koji su svoju »dr.sc.« stekli onako »kako je Bog zapovijedao«. Već dugo imam potrebu razlikovati se od novokomponiranih »dr.sc.« stečenih prečicom i najčešće ne navodim titulu, pa se mnogi čude da ju imam. Eto, ako baš moram, neka bude drugačija.
Inače, nisam ja baš neki genijalac. Igrom slučaja, prije 50 godina, prijavio sam se na jednu stipendiju, došao u ruke vrhunskog stručnjaka i pedagoga, imao malo sreće da istražujem neistraženo, nađem mrvicu novoga u ponašanju kemijskih reakcija… Kod nekih katalitičkih reakcija brzina reakcije i selektivnost ne ovise samo o uvjetima sistema (pritisak, temperatura, koncentracija) već i od stanja do kojeg ste došli u stanje dinamičke ravnoteže.
Naziv »doktor znanosti« ima(o) (je) za mene posebnu težinu. Kod onih dosta rijetkih, onih kasnije istinski velikih znanstvenika, daje potvrdu da će, ili da su novim saznanjima dali čovječanstvu nešto posebno. Takav doktorat nastaje vjerojatno kao jedan među desetinama tisuća i nije vezan s godinama onoga tko je doktorirao. Takvi su i prije i poslije titule ostali znanstvenici. Kod velike većine doktorat je vezan za po godinama mlade osobe, koje je netko prepoznao ili među mnogim sličnima odabrao, kao dobar materijal iz kojeg bi se mogli razviti oni koji vide drugačije, šire i dalje. To predstavlja praktički nastavak studija.
Oni se kasnije mogu, ali i ne moraju baviti znanstvenim radom. Velika većina i ne ostane u znanosti. Stjecanjem znanja o načinima dolaska do novih spoznaja, u pravilu imaju sposobnost vidjeti šire i mogu dati dodatni doprinos gdje god radili.
(Pravi) doktorat iziskuje pravi trud
Doktorat je tradicionalno vezan s velikim trudom. Vjerujem da čak nije moguće doktorirati ako netko barem godinu-dvije na radi samo na izradi doktorata. U to ne računam ispite koji su danas preduvjet za doktorat. I zato nisam pristalica novostečenih »dr.sc.« osoba u poodmaklim godinama, koje stječu titule radeći zahtjevne poslove. O mogućoj povezanosti položaja s kojeg stječu doktorat na mjesto i one gdje ga stječu ne želim sumnjati.
Bio sam jako kritičan kada je bivša Predsjednica upisala doktorat. Nisam mogao vjerovati kako se na to uopće usudila? Bila bi valjda prva i jedina osoba na čelu neke demokratske države koja bi onako usput i doktorirala. Dobro da nije. Izazvala bi podsmijeh, ne kod nas, nego u svijetu.
Ne mogu prešutjeti niti stjecanje doktorata znanosti uvaženog suca Ivana Turudića. Pitam se što mu treba, pet godina pred mirovinom, doktorat znanosti iz povijesti? Je li se on iz hobija bavio poviješću? Ako je, sigurno je pisao radove i sudjelovao na skupovima iz povijesti. No nisam ih uspio pronaći. Osim toga, ako vrijede pravila studiranja, kako su mu mogli zamijeniti 93 ECTS boda stečena na poslijediplomskom specijalističkom studiju Kriminalističko istraživanje na Pravnom fakultetu u Rijeci, s onim iz povijesti na Hrvatskim studijima? Uče li kriminalisti isto što i povjesničari? Očito da je (kod nas) moguće.
Kako je došlo novo vrijeme i novi običaji, stjecanje titule doktora znanosti je postala moda među uglednicima. Doktorat se radi usput. Na prostorima bivše nam zajedničke države osnovani su mnogobrojni fakulteti i univerziteti. Preduvjet je platiti visoke doktorarine. Svako malo se spominje kako su neki studirali na jugu, na visokoškolskim institucijama mlađim od 20 – 25 godina. Nisam primijetio da je netko stekao titulu u nekom drugom, zapadnom ili sjevernom inozemstvu ili i na jugu, na hvalevrijednim sveučilišnim institucijama, sa stogodišnjim tradicijama. I tamo postoje vrhunski profesori. Znam mnoge, Acu, Tarika, Branka … kod kojih bi bilo časno učiti.
Titule iza kojih stoji neznanje su opasne
A titule iza kojih ne stoji znanje su opasne. Takvi će uskoro zaželjeti predavati i podučavati mlade generacije. Spirala neznanja će se nastaviti. U neka buduća vremena, neki novi-stari sa zvučnim titulama proizvest će stručno još tragičnije dokumente od Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. i naše nazadovanje će se nastaviti.
Što mislim o Nacionalnoj strategiji? Napisao sam prije tri mjeseca: https://zg-magazin.com.hr/i-ja-sam-svjetska-banka/ Izgleda da Svjetska banka voli ovakve šarene uratke. Prije nekih 20 godina izdvojila je (gotovo) istu sumu za izradu Strategije razvoja do 2050. koliko košta i ovaj nacrt. Malo sarkazma. Slikanje idile za razdoblje od 50 godina koštalo je po godini projekcije razvoja pet puta manje od slikanja idile za 10 godina. Točno smo znali kako će izgledati 2050., 2049.,… a vjerujem čak i 2030. Nije se jedino znalo kako će izgledati 2005.!
Uratkom Nacionalne strategije ne znamo čak niti kako nam je danas, a kamo li sutra.
Ne razumijem šutnju akademske zajednice na strategiju. Rijetke javno iznesene kritike podržavam. Izgovorene riječi su često preblage u odnosu na proizvod. Riječi bi morale biti puno grublje. Primjerena bi bila i neka psovka, jer se za milijunske iznose proizveo uradak vrijedan seminarskog rada. Uvjeren sam da bi takav dokument mogli proizvesti, čak i ona dva tek završena ekonomista, članovi HDZ-a, koji su zadnjih dana postali posebni savjetnici kod ministra Ćorića.
Nacionalna strategija – pljuska stručnosti
Ovakav dokument je pljuska stručnosti. Oni koji se bave zaštitom okoliša odavno su odšutjeli kada se za vrijeme Milanovićeve Vlade prostorno planiranje dalo građevinarima, kada se za vrijeme Orešković-Plenkovićeve Vlade okoliš dao energetici, pa i dalje šute. Kako je moguće da ekolozi, oni koji se bave proučavanjem odnosa među živim organizmima, kao i njihov utjecaj na okoliš u kojem obitavaju, te utjecaj tog okoliša šute na Strateški cilj 8. „Ekološka i energetska tranzicija za klimatsku neutralnost”? Kakvu tranziciju živom svijetu priprema Svjetska banka? Možda ima tu nešto jako novo. Da nije na temelju nekog doktorata na naš način?
Mnogi su izračunali koliko je kuna po stranici, riječi, slovu. Znate li koliko je 4, 2 milijuna eura ili 32 milijuna kuna? Puno. Dobro plaćeni visokoobrazovani stručnjak, sa svim doprinosima i putnim troškovi ne košta mjesečno više od 50.000 kuna. Za taj novac jedan vrhunski stručnjak radi 50 godina. Deset njih 5 punih godina. Po tarifi onih koji nam daju novac, za odabrane njihove, dnevnica je vjerujem najmanje dvostruko ili trostruko viša. Kod Nacionalne strategije je već i tiskanjem jedne kopije uratka preplaćen, što god mislila Svjetska banka. Da se i tamo ne počinju potkradati neki novi doturi?
No kako nema ozbiljnih reakcija akademske zajednice, mora da je Nacionalna strategija prilagođene sadašnjem znanstvenom potencijalu? Volio bih da sam u krivu.
Pogledao sam Nacionalni plan djelovanja za okoliš, čiju sam izradu koordinirao 2001. godine za, u odnosu na 32 000 000 kuna, pravu siću. Plan je bio i strategija. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2002_04_46_925.html Istine radi, urednik-dizajner Nacionale strategije je odličan. Boje prilagođene zadnjoj modi.
Pišući ovaj tekst pala mi je na pamet ona Senekina, kako zlatne uzde ne čine konja boljim.
Vratimo se na bitno. Doktorat znanosti (dr. sc.) daje kvalifikaciju za bavljenje znanstvenim radom. Ako se čovjek ne bavi ili ne kani baviti znanstvenim radom onda mu doktorat ne treba. Usto se doktorat bavi sasvim uskim područjem, pa sa širim, čisto stručnim kvalifikacaijama nema mnogo veze. No opet, mi živimo u malograđansko-birokratkoj (da ne kažem primitivnoj) sredini, pa kako možeš nekome pokazati što si i koliko vrijediš? Najbolje je pred ime prilijepiti akademsku titulu, ona mu nekako dođe umjesto već zaboravljene plemićke. Ili, kao u Njemačkoj, napraviti dva doktorata, pa umjesto Dr. pisati DDr. (Doppeldoktor). A ovi što doktoriraju u poznim godinama… Imao sam kolegicu koja je doktorirala u 60-toj, pa odmah pisala nekom tipu u Ameriku da bi kod njega htjela na postdoktorski. Čovjek ju je ozbiljno shvaćao sve dok mu nije poslala CV.
U svijetu je praksa da se doktorat radi odmah nakon osnovnog studija, kao nastavka školovanja i stjecanja vještina/alata koji se ne mogu dobiti tokom klasičnog studiranja. Na tehnici u Njemačkoj je “doktorat” trajao barem 4 – 5 godina – punog radnog vremena, s izuzetkom obavljanja manjih nastavnih ili sličnih aktivnosti. Možda je poslije “bolonje” drugačije. Većina onih koji doktoriraju ne nastavljaju kao znanstvenici (to ni nisu samo na osnovi titule), ali zbog stečenih dodatnih znanja/vještina mogu biti uspješniji na mnogim poljima … često nastave na potpuno drugom području od teme doktorata ….
Zanimljiva analiza naših skorojevića, mediokriteta i kvazi stručnjaka, na čelu sa politikantima na vrhu vladajuće piramide, koji besramno koriste priliku vinuti se i na vrh stručne piramide, ni luk jeli, ni mirisali, lezilebovićki.
Jasno da je Kolindici i sličnim beskičmenjacima stjecanje doktorata bila puka formalnost, a što je i slika i prilika naših sveučilišta, koja ne žele u kriminalu i korupciji zaostajati za KRIVOsuđem, režimskim MEDIJIMA, BANKAROIDIMA i “INSTITUCIJAMA KOJE RADE SVOJ POSAO”.
Suma sumarum: imamo Lijepu “Našu” skrojenu po mjeri skorojevića, niškoristi i probisvijeta.