Neznanje i nestručnost dolaze na naplatu

Poništen dio okolišne dozvole za Marišćinu

(Foto: Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćina središnji je dio integralnog sustava gospodarenja otpadom u Primorsko-goranskoj županiji)

Ponovno pozivam da se podigne tužba protiv odgovornih za promašen projekt. Pozivam premijera Plenkovića neka naredi pokretanje postupka, kao prvom u nizu. Zašto da posljedice štetnih projekata financiranih od strane EU snose samo građani?

dr. sc Viktor Simončič

Kada opanak postane cipela, misli da je čizma. (Ante Dukić)

Upravni sud u Rijeci je poništio dio okolišne dozvole za Marišćinu. Posljedica je to neznanja, jer se pitaju samo dvorski savjetnici, poltronstva, jer bezrezervno podilazimo bjelosvjetskim ekspertima i EU birokratima, ali i bahatosti jer na mjesta ministra i direktora Fonda za zaštitu okoliša tradicionalno dolaze ljudi bez stručnog znanja. Malo je onih koji to razumiju, a u toj šačici pojedinaca još je manje onih koji si mogu uzeti slobodu da u tome nešto i napišu. Nema dvojbe: i u Ministarstvu okoliša i Fondu postoje osobe koje imaju potrebno stručno znanje. Poznajem dvije vrhunske savjetnice. No njihovo znanje ili se ne sluša, ili ga ne smiju iznijeti i suprotstaviti se političkim sveznalicama.

Čuo sam za slučaj, kada novoimenovani šef kaže onome tko se ne slaže s njegovom »samovoljom« kako će mu on, od političkog vrha zaštićeno biće, dati otkaz, iako je taj kojem se prijeti u pravu, pa neka onda preživi dok pred sudovima godinama dokazuje svoju nevinost.

Da je Marišćina promašaj opisao sam u knjizi Društvo umanjene vrijednosti ( str. 154 – 167) i službenoj i plaćenoj reviziji (2013.), kada je bilo vremena da se izbjegne katastrofa. O tome sam pisao DORH-u, koji mi je odgovorio u stilu »pitali smo lopova da li je lopov, lopov je odgovorio da nije lopov, znači lopov nije lopov«. Pisao sam i predsjedniku Europske komisije Jean-Claudeu Junckeru. Dobio sam birokratski odgovor o nepogrešivosti EU birokrata. Nešto u stilu poznatog pravilnika: Paragraf 1: EU birokrat je nepogrešiv; Paragraf 2: Ako EU birokrat pogriješi vrijedi točka 1.

Poništenje dijela okolišne dozvole se odnosi na zbrinjavanje neopasnog otpada kapaciteta većeg od 50 tona na dan (biološka i fizikalno-kemijska obrada otpada) i na odlagalište otpada na koje se odlaže više od 10 tona otpada na dan ili imaju ukupni kapacitet preko 25.000 tona. Moram priznati da ne znam što stoji iz navedenih šturih rečenica. Obrazloženje slijedi za 15 dana.

Nagađam, da se radi o ograničenju dnevne količine otpada koja se prema okolišnoj dozvoli smije preraditi. Projektom je bila predviđena dnevna prerada od 400 tona na postrojenju satnog kapaciteta od 50 tona. Kapacitet postrojenja je projektiran za prihvat ukupnog nastalog otpada u Primorsko – goranskoj županiji, svih 100 000 tona godišnje, bez uvažavanja da će se recikliranjem ta količina smanjiti i do 50 %. Postrojenje je projektirano za rad 8 sati dnevno, 5 dana u tjednu. Svaki dan isto nevezano za promjene o količini otpada koja je u ljetnim mjesecima i do 3 puta veća nego u zimskim mjesecima.

Predimenzionirano postrojenje

Kao inženjer nisam mogao razumjeti ulazne parametre pa sam u recenziji napisao: »Kapacitet „mehaničkog dijela postrojenja“ je predimenzioniran, jer se iz recenzentu nepoznatih razloga planira rad tog dijela postrojenja samo 5 dana tjedno i samo 8 sati na dan. Recenzent za to ne vidi opravdani razlog i predlaže da se dimenzioniranje postrojenja uradi na temelju najmanje dvosmjenskog rada, s mogućnošću rada barem 6 dana tjedno. Na taj način se planirani kapacitet tog dijela postrojenja može bitno smanjiti«.

Ne znam da li će u obrazloženju suda biti koja rečenica i o, u najmanju ruku dubioznoj, tehnologiji, koja je primijenjena i na Kaštjunu. Naime, na ulazu u postrojenje otpad se melje, osuši na način da se pokrene biološki postupak razgradnje pri čemu se iskoristi vlažnost u otpadu. Na taj se način masa otpada smanji i do 20 %. Osušeni otpad se podijeli u dvije frakcije. Gorivi dio se priprema kao alternativno gorivo. Osušena biološka frakcija ide na odlagalište, gdje se čuva na način da ne dođe u dodir sa vodom. Kada se dobije dovoljna količina, biološki otpad se hermetički prekrije, dovede se voda i pokrene se razgradnja bez kisika. Nastali deponijski plin se iskorištava za proizvodnju električne energije. Rentabilnost postupka najradije ilustriram primjerom moguće izgradnje hidroelektrane na Biokovu. Do vrha planine se postavi cijev, onda se u kantama na vrh donosi morska voda, koja se pušta niz cijev na turbinu. I eto hidroelektrane.

Upozorio sam i na problem iskorištavanja proizvedenog goriva: »Glede odabrane tehnologije, ona u ovakvoj cjelovitosti ne postoji u državama EU. Zbog nemogućnosti prilagođavanja mogućim promjenama u postupanju s otpadom, jer su produkti zadani, potrebno je imati pravno obvezujući dugoročni ugovor o preuzimanju gorivog dijela. Ako se to ne osigura, odabrana tehnologija nije isplativa i bolje je, neovisno od stupnja pripremljenosti projekta odustati od nje i odabrati prikladnije rješenje«.

Problem plasmana alternativnog goriva

Problemi plasmana alternativnog goriva postali su istinski problem. Na Marišćini su uplovili u slijepu ulicu. Na Kaštjunu se bore s problemima malo uspješnije, ali i tamo bez pravog rješenja, ako ministar Ćorić ne shvati da problem mora riješiti država. https://zg-magazin.com.hr/sutra-badava-sisaju-osisane/ Zašto država? Pa država je propisala koncept postupanja s otpadom. Država je preko Fonda vodila postupak izgradnje i Marišćine i Kaštjuna. Tehnologija nije bila volja lokalne sredine, već je nametnuta diktatom.

Kako to biva u životu, kada netko ima problem, onda se u društvu gdje je jedini cilj profit, uvijek nađe netko tko to pokušava iskoristiti. Čitam da će u Kaštjunu za zbrinjavanje 3300 bala visoko kaloričnog alternativnog goriva, mase nekih 900 kg po bali, platiti 4 milijuna kuna. Trošak preko 160 € po toni. Dva-tri puta skuplje nego zbrinjavanje sličnog materijala kojeg plaćaju u Ljubljani. Kada se uzmu u obzir troškovi rada i zbrinjavanja dijela otpada na Marišćini i Kaštjunu, te troškovi prikupljanja i izdvajanja dijele otpada na izvoru, osjećaj mi govori da je hrvatska inačica upravljanja otpadom, u apsolutnom iznosu, najskuplja na svijetu.

Ponovno pozivam da se podigne tužba protiv odgovornih za promašen projekt. Kako upozoravam, meni se kao glavni krivac, uz naše »asistente«, nameće EU. Mislim da već moja korespondencija i nedjelovanje na upozorenja daje dovoljno argumenata za podizanje tužbe i naknadu štete. Pozivam premijera Plenkovića neka naredi pokretanje postupka za nadoknadu štete, kao prvom u nizu. Zašto da posljedice štetnih projekata koje je (su)financirala Europska unija snose samo građani?