“Nezapamćeni” zločini na koje smo zaboravili

“Nezapamćeni” zločini na koje smo zaboravili

(Ilustracija: Michal Renčo / Pixabay)

Da postoji neko rangiranje zločina, vjerujem da bi postojala izravna korelacija između bogatstva i razvijenosti države i broja i strahote počinjenja zločina. Stare i nove kolonijalne sile nikome ne bi dale ni blizu na takvoj rang-listi

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Zločin je zločin. Nema nezapamćenih zločina. Postoje samo zločini koji nisu zapamćeni. (Viktor Simončič)

Viktor Simončič

Negdje u Njemačkoj, s prijateljem Hansom Joachimom, naivno smo nazdravljali padu Berlinskoga zida. Slavili smo razum nas Europejaca i našoj sreći da ćemo biti prve generacije koja u Europi neće doživjeti rat. Nije prošla godina i došao mi je rat na kućni prag. Prošlo dodatnih dvadeset – trideset godina, koje su u Europi potrebne da se zaboravi i da dođe do novoga rata, i evo ga u Ukrajini.

A u ratu slušamo kako ona druga strana radi po brutalnosti »nezapamćene« zločine. Ti zločini nisu niti manje zločini, niti manje strašni, od zločina koje vjekovima jedna strana radi drugoj strani. Shvatio sam da nema »nezapamćenih« zločina. Zločini su nezapamćeni samo po tome jer ih ne pamtimo. Ako i pokušavamo pamtiti, pamtimo samo zločine one druge strane. A da imamo potrebno ljudsko u sebi, usudili bi se dignuti glas protiv drugih samo kada mi ne bismo činili zločine.

Pod “mi” mislim na one među nama koji čine zločine, a ne na cijeli narod. Ponovno se vraćam na suđenje zločincima, a ne Nijemcima i Japancima, u Nürnbergu i Tokiju 1945. godine.

Iskrena isprika uvijek izostane

Iskrenu ispriku, onako baš iskrenu, iza koje bi stao sav narod za svoje zločine drugima do sada nije učinila niti jedna država. Niti jedna vjera. Svaka svoje zločine ili relativizira ili ih sakriva pod tepih. Da postoji neko rangiranje zločina, što je već u pomisli na samu mogućnost (rangiranja) zastrašujuće, vjerujem da bi postojala izravna korelacija između bogatstva i razvijenosti države i broja i strahote počinjenja zločina. Stare i nove kolonijalne sile nikome ne bi dale ni blizu na takvoj rang-listi.

Dobro je da zaboravljamo ono najgore iz naše povijesti zločina, kako ne bi nosili križ prethodnih generacija i kako bi lakše pokušali postati dobri. Pokušali! No nikada ne bi smjeli zaboraviti do te mjere da s visoka dijelimo lekcije onima koji to trenutno rade ono što smo i sami radili ili što samo trenutno ne činimo.

U vrijeme našega Domovinskog rata sam često komunicirao s diplomatima. Sjećam se razgovora s njemačkim diplomatom na nekom prijamu, negdje u svijetu. Pitao me, kako je moguće da se kod nas događaju zločini? Pitao sam ga, kako je bilo moguće da je Njemačka s vrhunskim filozofima i umjetnicima, s vrhunskim automobilima, u Drugom svjetskom ratu razvila najbolje peći za spaljivanje ljudi i plin koji je najbrže ubijao nevine? Naravno da nije bilo odgovora. Malo se zamislio.

Kreamacijske peći u koncentracijskom logoru Auschwitz (Foto: Dimitris Vetsikas / Pixabay)

Države rijetko vode najsposobniji

Mi ljudi smo sposobni na svašta, pa i da lako zaboravljamo ono najgore od nas. Mi, ljudi, smo jedina vrsta koja se međusobno ubija. To ne radi niti jedna druga vrsta. Ubojstva među istom životinjskom vrstom su vrlo rijetka, a kada se to i dogodi onda je to isključivo kada neko nekome postane hrana ili zbog produženja vrste.

U životinjskom svijetu naprijed idu najjače jedinke. U tome ima logike evolucije. Najjača jedinka neke vrste u stanju je osigurati hranu za druge jedinke, pa čopor uvijek vodi najjači vuk. Kao ljudi ipak se razlikujemo od životinja, jer barem zadnja desetljeća imamo razumijevanje i za slabije među nama.

Jedino među ljudima najsposobniji rijetko vode države. Dapače, takvi su prava rijetkost. I zato su ratovi mogući i bit će mogući, dok ne nađemo neki poseban algoritam, po kojem će se prvi među nama, vođe, birati po stupanju empatije.

No koliko god bili okrutni zločini, nijedan ne spada u kategoriju »nezapamćen« (po najružnijem). Nažalost, svaki zločin je samo remake iz grupe nezapamćenih – zaboravljenih. Pa kako ne pamtimo, uvijek iznova neki zločin druge strane dobije atribut »nezapamćeni«, iako je samo jedan od onih kojeg smo i sami činili i koji će, uz onaj naš, uskoro postati zločin koji nije zapamćen. A nema tog zločina koji nije ponovljen na stotine mjesta i u stotine (ne)prilika.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni