Nepodnošljivi računi prazne Hrvatsku

Nepodnošljivi računi prazne Hrvatsku

Računi za otpad (i vodu) moraju rasti kada se biraju projektna rješenja koja su višestruko skuplja od stvarnih

dr. sc. Viktor Simončič

„Samo pametan čovjek može shvatiti da je napravio glupost”. (John Fitzgerald Kennedy)

Viktor Simončič

Pročitao sam izjavu predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića, nakon što je privremeno obustavljeno poskupljenje naknade za gospodarenje otpadom: „Iako ovo rješenje ne prejudicira konačnu odluku, smatramo da je riječ o vrlo važnom pitanju kojemu treba posvetiti posebnu pozornost i detaljno ga raspraviti. Posebno u svjetlu moguće ugroze jedne od temeljnih vrednota ustavnog poretka, a to je očuvanje prirode i čovjekova okoliša te ustavnog prava na zdrav okoliš”.

Nije mi namjera niti pod razno dovoditi u pitanje odluku Ustavnog suda. Vjerujem im na slijepo i u stručnost i u pravednost. Upravo zbog toga, molim predsjednika suda, da pojasni dio vezan za „moguće ugroze jedne od temeljnih vrednota ustavnog poretka, a to je očuvanje prirode i čovjekova okoliša te ustavnog prava na zdrav okoliš”. Pojašnjenje će mi puno značiti u budućem radu, jer očito ne vidim o kakvim se ugrozama radi, kada naknada za postupanje s komunalnim otpadom, na nakaradnom planu gospodarenja otpadom, ne može biti manja nego kod onih od kojih smo prepisali samo mali segment (boju šarenih kanti na izvoru bez logistike koje to mora slijediti).

Po mjestu nastanka otpada, kao i u slučaju ospkrbe pitkom vodom, fiksni troškovi za slični standard, su slični neovisno od države. Fiksni trošak upravljanja otpadom je unutar EU najmanje nekih 20 € mjesečno, a opskrbe vodom 500 € / godišnje (za potrošnju od 0 do 100 m3 / godišnje) Više na: https://zg-magazin.com.hr/ti-troznamenkastu-logiku/

Zašto je tako. Pa zato jer ista opreme košta isto, jer energija košta skoro isto, jer…..

Država

Realni prihod kućanstva /€/

Izdvajanje za otpad

%

Izdvajanje za vodu %

Luxembourg

5.030

0,04

0,08

Njemačka

2.315

0,8

1,6

Austrija

1.848

1,1

2,2

Slovenija

1.186

1,7

3,4

Hrvatska

844

2,3

4,6

Bosna i Hercegovina

440

4,5

9

Udio naknada u odnosu na primanja (gruba ocjena)

Ne vidim problem u tumačenju Ustavnog suda, problem vidim u nadležnima. Pitam se da li odgovorni, a posebno ministar Tomislav Ćorić, kao ekonomist, razumije način formiranja cijena naknada. Ministru Tomislavu Ćoriću poslao sam 16. 10. 2018. dopis: „…… Došao sam do informacije da je procijenjena vrijednost nabave projekta Biljane Donje bila 295.000,00 kuna, a da se ovih dana potpisuje ugovor, s jednom tvrtkom, na iznos od 460.616.204,69 kuna. Nije mi jasno što to u slučaju Biljana Donjih može vrijediti toliki iznos? Projekt je sličan Marišćini, čija gradnja je koštala nekih 200 milijuna kuna. Kod Marišćine se radi o osiguranju postupanja s otpadom za 300 000 stanovnika, a u Zadru za samo nekih 170.000 … postoji prostor gdje Vi kao ministar morate reagirati. Naime, provjerite kolika će biti konačna cijena usluga za građane. Koji je iznos kojeg garantira ponuđač?”

Pogledao sam kakvo je stanje u slučaju Babine Gore. Tko se sjeća, tamo se radi o projektu s velikim odlagalištem, otplinjavanjem otpada iako neće biti deponijskog plina: https://zg-magazin.com.hr/ministre-coricu-zaustavite-bruku-na-babinoj-gori/. Iako nema plina, iako je projekt suprotan EU okolišnoj politici, projekt ide dalje, jer su prema odgovoru Ministarstva „dokumentaciju, uključujući studiju izvedivosti, pregledali i tehnološko rješenje ocijenili prihvatljivim neovisni stručnjaci Europske investicijske banke angažirani kroz program Jaspers.“

Ministar Ćorić može kao ekonomist vjerovati da treba otplinjavatai deponij na kojem nema plina, ako to kažu oni iz JASPERS-a! No kao ekonomist, kao sveučilišni profesor bi se trebao pitati kako je moguće da su na procijenjenu cijenu projekta od strane JASPERS-a, stručnjacima kojima se kod nas vjeruje bez zadrške, od 179.903.225,00 kuna (bez PDV-a) došle ponude od 424, 554 i 594 milijuna (uključen PDV)? Jedino je domaća ponuda bila ispod procijenjene vrijednosti – 157 milijuna. Kako je moguće da je JASPERS toliko fulao? Kakvi su to eksperti JASPERS-a?

Ministar Ćorić zna da visina investicija izravno utječe na račun građanima. U slučaju onih 460 milijuna kod zadarskog centra (konačna cijena je nešto ispod 400 milijuna), amortizacija na 10 godina bi bila 46 milijuna kuna godišnje. Gotovo 4 milijuna kuna mjesečno, 1 milijun na tjedan. Podijeli li se taj iznos na broj građana, onda ispada da bi račun četveročlanom domaćinstvu samo iz ovog izvora trebao porasti blizu 100 kuna. Tu nema troškova prikupljanja, prijevoza, operativnih troškova centra… Sadašnji račun za obitelj porastao bi zbog amortizacije s nekih 50 na 150 kuna mjesečno. S drugim više-manje nepotrebnim troškovima obitelj u Zadru mora računati s nekih 200 – 300 kuna mjesečno za postupanje s otpadom, pod uvjetom da se zna kamo sa izdvojenim sirovinama. Ako se ni to ne zna, granice računa su nebo.

Veća ponuda – veća provizija

Slučaju Babine Gore stanje je još problematičnije. Ne sumnjam da će se odabrati neke od većih ponuda. Veća ponuda veća provizija. Neke se odabere ona od blizu 600 milijuna. Neka amortizacija bude 60 milijuna godišnje. To je nekih 5 milijuna mjesečno. Na 150-000 stanovnika preko 30 kuna po stanovniku mjesečno. Za četveročlanu obitelj 120 kuna mjesečno samo iz ovog izvora.

Prevedeno na pojedinca to je 30 kuna samo iz ovog izvora. Stvar je puno gora ako se ne postigne solidarnost, pa da svi korisnici centra plaćaju isto neovisno od udaljenosti. Bez toga će stanovnici Otočca, čija je pretovaran stanica udaljena 110 km od Babine Gore plaćati neusporedivo skuplje od Karlovčana. Koliko? Vjerujem da bi morao znati JASPERS!

Možda ovo namjerno pojednostavljenje obračuna amortizacije ekonomiste dovodi do ludila. Vjerujem im, ali puno manje nego nas preostalih nekoliko koji znamo da se na odlagalištu gdje nema plina ne otplinjava.

Namjera mi je da se konačno sazna koliko neki projekt košta krajnje korisnike. To se mora znati unaprijed. Kako je moguće da se grade centri a ne znaju se troškovi? Kako je moguće da su svima puna usta kružnog gospodarenja otpadom, a ne zna se koliko to košta. Zašto nema demantija na moju provokaciju da se iz Komiže do tvornice kartona u Belišću ne isplati voziti marihuana u rinfuzi, a kamo li otpadni papir?

Nije li krajnje vrijeme da se otkriju troškovi koje će plaćati građani za Biljane Donje, Bikarac, Lećevicu, Lučino Razdolje… Ako se to ne može saznati od resornog ministra, predlažem da se kod prvog sastanka ministara okoliša EU u Zagrebu, za vrijeme našeg predsjedavanja, to pitanje postavi njima.

Računi za otpad (i vodu) moraju rasti kada se biraju projektna rješenja koja su višestruko skuplja od stvarnih. Zabrinutost Ustavnog suda kako su „moguće ugroze jedne od temeljnih vrednota ustavnog poretka, a to je očuvanje prirode i čovjekova okoliša te ustavnog prava na zdrav okoliš” je samo djelomično točna. Nepodnošljivi računi su ugroza egzistencije ljudi. Nepodnošljivi računi prazne Hrvatsku.

Komentiraj

*