“Nedovoljno smo svjesni prednosti Zagreba u odnosu na druge veće gradove”

Harun Omerbašić: Zagreb jest grad dovoljno velik da se u njemu može živjeti kvalitetnim urbanim životom, a opet dovoljno mali da nije kao vani, gdje se čovjek u megalopolisu izgubi / Svatko tko kritizira Hrvatsku i ovaj naš život trebao bi vidjeti kako je vani i da prometna gužva znači »stajati u mjestu« i dva sata ili da su zmije i krokodili sastavni dio života…

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, čije je dijete, što je radio u Kataru i kakav je dojam na njega ostavila Kina, ZG-magazinu otkriva Harun Omerbašić, posebni viši savjetnik za investicije i strana ulaganja gradonačelnika Milana Bandića. Objašnjava zašto je kava društveni događaj, a Zagreb grad po mjeri čovjeka.

Zašto volite Zagreb?

Zato jer sam u njemu rođen, tu mi je obitelj, prijatelji… Osjećam se njegovim dijelom iako se deklariram kao Bošnjak. S Bosnom i Hercegovinom, otkuda su mi roditelji, imam manje veze nego sa Zagrebom, u kojem sam se školovao i odrastao. Kako sam zbog posla dosta putovao ali i živio u inozemstvu uvijek bih se vraćao Zagrebu. Taj grad, u odnosu na ta inozemna iskustva, itekako ima svojih prednosti…

Kakvih?

Pa svakako način života, opuštenost i ležernost. Grad, da tako kažem, živi na ulici. Ljudi su nemalo po kafićima, što vani često nije slučaj. To je i ono što stranci prvo primijete kada dođu kod nas. Samo što to sjedenje po kafićima nije primarno i dokoličarenje, već onaj poziv »idemo na kavu«, nerijetko je, i više od razgovora i ugodnog ćaskanja, a kava je opet više od napitka. Uz opuštajuću atmosferu uz taj se napitak ne samo razgovara, već se i poslovi sklapaju.

Bilo bi, doduše, lijepo imati plaću iz Katara, a živjeti u Zagrebu

Vani je drukčije?

O da! Doduše, ovisi gdje ste, u kakvoj kulturi. Primjerice, u Dohi u Kataru, gdje sam živio i radio umnogome se pije čaj, a ne kako vjerojatno mnogi misle – kava. Ona tamo nema sadržajnost kakvu ima zagrebačka, koju možete popiti već za osam kuna. Znate kako se kaže, onaj tko kod nas nema ni za kavu, može se reći da taj – zaista nema nov(a)ca. U svakom slučaju taj je napitak u Dohi bio skuplji …

Pa koliko je tamo kava?

Recimo, od 30 kuna naviše. Ali kako rekoh, kava tamo nije način druženja kao kod nas. Doduše, još u Italiji ona ima sličnu težinu kao kod nas, tamo kad netko pije kavu već uvriježeno naručuje i tzv. kavu za »poslije«, za one koji si je ne mogu priuštiti. Talijani isto ne mogu zamisliti dan, a da u njemu nema kave, kao ni mi. Kava je društveni »događaj«, druženje, poziv u poslovnom ozračju, poziv da se nađete s djevojkom… To je način života jer iz ureda i formalne atmosfere se možete prebaciti u lakše i pristupačnije ozračje i komunikaciju.

Iz kave se zapravo može izroditi puno toga?

Svakako. Prijateljstva, poznanstva…

I u BiH je kava društveni događaj?

Je, kava je tamo u principu ista, ali opet nešto drukčija. Ona je tamo slatka jer uz nju ide i nešto slatko poput kocke šećera. Kava se zapravo iz Sarajeva i tog okružja »prelila« u Zagreb, kao i ljudi i sve to, sva ta sjedinjenja zapravo i Zagreb čine onim što jest. Kava, koja je na ove prostore došla s Osmanlijama, našla je svoje plodno tlo tu i prihvaćena je kao način komunikacije.

Kakvu vi pijete?

Espresso s hladnim mlijekom. To je, rekao bih, neka podvrsta kave, ali meni omiljena. Pijem je u lokalnom kafiću na Trešnjevci, gdje živim ili na Cvjetnom, kada odem na špicu.

U kojem ste kvartu odrastali?

Dijete sam Novog Zagreba. Nešto malo sam po rođenju živio u Ilici pa bilo je tu i Travno, Trnje, Sloboština, danas eto Trešnjevka. Adolescentski sam život proveo u Sloboštini i većina mi je prijatelja iz Novog Zagreba. Bili smo mi, nekako prva ekipa mladih Zagrepčana integrirana u gradsko tkivo. Tu su još bile i ekipe s Malešnice, Prečkog, Jaruna, Španskog, ali i Dubrave… Dogodio se taj spoj kulture ljudi koji su ovdje dolazili posebice iz Bosne. Pa kad te netko, primjerice, znao pitati »otkud si?«, kažeš – »iz Zagreba«. »A roditelji?« – »iz Bosne…«. Makar nismo iste nacije, svi eto »kajkamo«, a i zajedništvo se stvorilo.

A oplemenjenost svega?

Svakako. Od humora do viceva iz cijele regije. Jezika…

Radite u Gradskoj upravi…

Da, kao viši savjetnik gradonačelnika Milana Bandića za investicije i strana ulaganja.

Imate bogato radno iskustvo, čini se da ste pravi čovjek na pravom mjestu. Radili ste i u Kataru?

U sadašnjem radu koristim stečena inozemna iskustva. Svojedobno sam radio u Kataru, odnosno za jednog Indijca vlasnika najvećeg broja svjetskih čeličana »ArcelorMittal«. Polučio sam u tom segmentu života brojna međunarodna iskustva u svakom pogledu: radu s ljudima, kontaktima, spoznaji i usvajanju kulturnih razlika, jezika, običaja i dr. Primjerice znanje engleskog jezika u Kataru nije vam od velikog značaja ako razgovarate sa tamošnjim inače, najvećim brojem radnika – Indijcima i Pakistancima. Oni govore engleski na svoj način. Ali čak i ako govorite engleski s puno varijanata ili neki drugi jezik, istodobno to ne znači i da poznajete kulturu jednog naroda.

Istok se nemalo razlikuje od Zapada?

Istina.

Na istoku više drže do riječi ? Ako ti dam riječ …

…ne treba papir. Da, u Europi i zapadnom dijelu svijeta pisana je riječ zakon, a na Istoku nešto popratno, čista formalnost. Ne trebaju reference i slično, ali »… ako me iznevjeriš, a dao si riječ i nisi dosljedan«…

Razgovora više nema?

Tako je.

Nedavno ste se vratili iz Kine?

Tri sam puta bio tamo i uvijek ta zemlja na mene ostavi dubok dojam. Jedna je to totalno drukčija kultura od naše. Otišli smo u Kinu kao odgovor na nedavni posjet kineske delegacije grada Šenžena (Shenzhena) Zagrebu.

Kakav je taj grad? Što ste tamo dogovorili?

Šenžen je bogat grad sa lijepim zgradama, muzejima, parkovima, šetnicama… Lijepo je uklopljen u planske zelene površine. Sličan je Zagrebu. Tamo smo potpisali sporazum o međusobnoj suradnji i prijateljstvu – Zagreba i Šenžena, zasadili smo i drvo prijateljstva.

Potpisani je sporazum …

To je, nakon što ga prihvati Skupština grada, podloga gradonačelniku Milanu Bandiću za međusobni ugovor o razumijevanju i daljnjoj suradnji s Kineskim prijateljima iduće godine. Zapravo, taj je sporazum temelj budućih mogućnosti i predstavljanje Zagreba u poslovnom, kulturnom i svakom drugom smislu u toj velikoj zemlji. Posebice jer imamo im što za ponuditi počevši od znanja i razvojne komponente u tom segmentu ali i drugima. Pa pogledajte samo naše studente, ponajprije s Fakulteta elektronike i računarstva. Znanjem su uvijek visoko rangirani, traženi su programeri s vrhunskim rezultatima. Zagreb je Kinezima predstavljen i kao informatički grad, koji je cjenovno skuplji od Istoka, a jeftiniji od Zapada, dakle u sredini i tu također stoji njegova gospodarska mogućnost.

Što su rekli Kinezi?

Kinezima je Hrvatska zanimljiva, Zagreb također, a ono što im je prvo upalo u oči su …

Fasade?

Da! To nam je doista rak- rana. Oronule fasade i zgrade išarane grafitima. Taj se problem mora riješiti, iako mi je jasno da obnova pročelja nije jeftin posao, ali valja početi. Značajno je to estetsko narušavanje dojma ali ponajprije sigurnosti . Zavod za zaštitu spomenika kulture bi trebao uvesti restriktivn(ij)e mjere za vlasnike takvih nekretnina, odnosno one koji ne brinu o njima. Ali to je nemalo i povijesni slijed i posljedica načina dolaska do nekretnina. Neki dijelovi grada izgledaju zaista katastrofalno.

Koji?

Kod stare džamije, ali dalje.

Ali kada danas spomenete obnovu pročelja i fasada, mnogi će se požaliti kako nemaju novaca.

Istina, ali ne može ni ovako ići do unedogled. Spomenička renta nije za to dostatna, a rješavanjem pročelja i stanari će odnosno vlasnici podići vrijednost svoje nekretnine.

Vratimo se Kini, kakve još impresije nosite?

Mislite na Šenžen?

I na njega.

To je grad, recimo to tako, nastao kao odgovor na Hong Kong od kojeg ni zemljopisno nije daleko. Počeo je »živjeti« kao ribarsko selo, a danas broji oko 20 milijuna žitelja. Tamošnje je gospodarsko središte, a dnevna migracija ljudi od njih pet milijuna sve govori. Jedan je od industrijskih centara svijeta u segmentu elektronike i komunikacija, informatičke tehnologije. Stasao je u zadnjih četrdesetak godina, a može se reći da je s njegovim razvojem i gospodarskim ustrojem to bio začetak kapitalizma i stranih ulaganja u Kini.

Priječi li njih međunarodni terorizam?

Svjesni su tog problema itekako. Tamo živi desetak milijuna Ujgura naroda kavkaskog porijekla gdje se po imenima ne »razaznaje« tko je tko i koje je vjere. Ali vodi se računa o tom problemu, strani su investitori zaštićeni, čini se podosta, da se ne osjećaju nesigurnim… Kolikogod može, kineska vlada o tome skrbi, na ulicama se ne vidi »provođenje«takvih mjera i povećani broj policije, ali o sigurnosti ljudi općenito se vodi briga. Kod njih svaki grad ima svoju policiju i tako se organiziraju i djeluju. Ta mnogoljudna zemlja broji višestruke različitosti jer bilježi preko pedeset etničkih manjina, koje joj zasigurno daju kulturnu raznolikost, nasljeđe i u tom smislu golemo bogatstvo ali i skrb.

Koliko je u tom smislu, ona gospodarsko bogatstvo?

Veliko. Pa jedan od njihovih inovatorskih sajmova sličan našem Velesajmu samo je za predstavljanje kineskog sveučilišta rezervirao nekolicinu paviljona. Jedna je od teškoća ondje što malo govore engleski, sve se uglavnom »događa« na kineskom. Nema Facebooka, YouTubea i dr., već imaju svoje društvene mreže.

Kakvi su nam još interesi s Kinom?

Pa kako sam rekao kulturna suradnja i …

Gospodarska?

Svakako. Bio je tamo i predstavnik Badela jer Kinezi vole …

Naša pića?

Da, jaka pića, vina, maslinovo ulje, a sviđa im se i sir.

Kakva je njihova hrana?

Oh, o tome bi se dalo razgovarati. Svaka regija ima svoju vrstu, a ono što se ovdje smatra kineskom hranom nije ni blizu onoj izvornoj.

Pa kakva je izvorna?

Pomalo nama čudnih, miješanih okusa i spojeva ljutog, (pre)vrućeg i hladnog. Drukčije je. Jako drukčije. Ručkovi u pravilu traju od po dva sata. Imaju slijed od gotovo desetak jela na okruglom, recimo to tako, stolu koji se vrti… Puno je sve nekih umaka, posudica sa začinima u koje umačete »ručak«. Ako, primjerice, naručite pile ili nešto slično – donesu ga izrezanog u cijelosti, uključujući i glavu. Slatko im je doista slatko s kombinacijama nama najblaže rečeno neuobičajenim, poput mesa. Voće s kojim sam se tamo upoznao nikada prije nisam vidio ni jeo. Dosta jela, ponajprije ručak »prati« ispijanje alkohola. Ono što tamo, primjerice, može kupiti su i vakumirane pržene pileće nogice koje se lagano grickaju poput naših grickalica. Dosta su im razvijeni travarstvo, konzumiranje čajeva… Ono što je zamjetno je(st) da itekeko vode brigu o zdravlju. Naime, imaju svojevrsne naljepnice koje nalijepljene drže pod pazuhom kontrolirajući tako u svakom trenutku tjelesnu temperaturu. Kad pređe 37 odmah će reagirati.

Jesu li gostoljubivi?

Da, trude se, ali ima i ignoriranja jer je jezik barijera. Kada je riječ o kupovini, trgovci su agresivniji. Kada dođem negdje, u neki grad – odredište, volim sjesti u taksi i odvesti se u kupovinu, pogledati kakve su im cijene, porazgovarati s taksistom ako se može, s trgovkinjom, konobarom, prodavačem novina i steći sadržajniju sliku od one koje nam je predstavljena protokolom. Inače, u normalnoj im je životnoj radnji pljuvanje po cesti, koje su za vrijeme Olimpijskih igara u Pekingu bili zabranili i kažnjavali.

Kakvi su u komunikaciji sa strancima, poslovnim ljudima?

O, trude se olakšati im posao. Kako je nama nerijetko zbunjujuće pamtiti njihova imena jer su nam slična, oni se onda nazovu nekim zapadnjačkim poput Kate, John… Da bi vam ugodili, potrude se izgovoriti vam ime što nerijetko smiješno zvuči, ali ljubazni su.

Kad poslom odlazite u neku drugu kulturu, pripremate li se posebno?

Ma ne, nema nekih posebnih priprema. Klasično se raspitate »što« i »kako« se tamo valja ponašati, činiti…

Bliski istok, gdje ste bili ima dosta takvih pravila?

Pa ima. Primjerice, tamo kada sjedite i potplat cipele okrenete, odnosno ispružite prema sugovorniku, uvrijedit ćete ga. Jer cipela, kao takva je simbol nečeg prljavog. Također, tamo se muškarac ne smije rukovati sa ženom. Primjerice, kod Iranaca nema šanse da će oni prihvatiti taj čin i to je naprosto tako. U kulturi tog naroda pa ili to možeš prihvatiti ili …

Ne?

Da, tako nekako.

Kako stranci prihvaćaju Zagreb? Investitori?

Mislite na support što se tiče gospodarskih poticaja i investicija ?

Da.

Ne možemo tu previše utjecati , jer sve se u tom smislu odvija na državnoj razini. A to kako će stranci prihvatiti našu sredinu za poslovne aktivnosti nemalo ovisi o županijskoj, odnosno lokalnoj samoupravi. Ideja je, kada o Zagrebu govorimo, okrupnjivanje grada sa svojom okolinom, odnosno njegova aglomeracija.

Može li Zagreb razviti tzv. halal turizam?

Zašto ne? Islamska je zajednica osnovala udrugu koja je zadužena da se bavi izdavanjem i kontrolom hrane uzgajane, obrađene, pripremane i pakirane po vjerskim , kulturološkim, tradicijskim i nadasve zdravstvenim zakonitostima. Bez aditiva, »antibiotika«, i nadasve bez upotrebe svinjetine. Događa nam se da nam, primjerice, dođu gosti iz arapskih zemalja i traže hotel s halal certifikatom, a mi ih nemamo puno. U tom smjeru nadalje treba djelovati i širiti korisnost takve usluge i turizma. Kada o tome govorimo u inozemstvu primjerice , ponajprije u njemačkim trgovinama imate tzv. food corner odnosno kut ili mjesto gdje se nalazi halal hrana ili pak košer koja je nastala u skladu s propisima židovskog zakona. Takve segmente trebamo razvijati i uvoditi u našu ponudu jer Zagreb je postao prepoznat i kao vrijedan turistički grad. Mora se stoga još više približavati inozemnim i svjetskim standardima. Da bi se lakše radilo valja decentralizirati postojeći sustav kako bi se lokalna vlast mogla (iz)boriti za svaku stranu investiciju a treba riješiti i taj birokratski sustav koji usporava i otežava stvari. Državna središnjica u tolikoj mjeri, mislim, čak nije svjesna tih mikroefekata koji bi (do)nosili boljitak.

Recite na kraju Zagreb je(st) grad po mjeri čovjeka?

Zagreb jest grad dovoljno velik da se u njemu može živjeti kvalitetnim urbanim životom, a opet dovoljno mali da nije kao vani, gdje se čovjek u megalopolisu izgubi. Bilo bi, doduše lijepo, ako mene pitate, imati plaću iz Katara, a živjeti u Zagrebu. Kakogod bilo, svatko tko kritizira Hrvatsku i ovaj naš život valjalo bi da ode u inozemstvo i iskusi kako tamo nema vremena za onakve kave kao kod nas, da prometna gužva znači »stajati u mjestu« i dva sata kako biste se tek malo vozilom pomaknuli, kao što je primjerice slučaj u Šangaju. Da su negdje zmije i krokodili sastavni dio života koji je zbog toga stalno na oprezu, da negdje ne možeš na ulici biti desetak minuta, a da se gotovo ne onesvijestiš od vrućine… Mislim da nismo dovoljno svjesni toga pa bismo te i druge činjenice svakako trebali imati na umu kada počnemo s kritikama.

Kakve su aktivnosti u 2016. godini, što prvo slijedi?

Aktivnosti i planova ima, ali pustimo neka prvo prođe ova 2015.godina.