Ne znamo znanje

Ne znamo znanje

(Dr.-Ing. Viktor Simončič tijekom izlaganja na stručnom skupu “Plastika – jučer, danas, sutra” na FSB-u, 9. rujna 2022. / Snimio: Lovro Travaš, FSB)

Ne znamo upravljati niti resursima niti sami sa sobom. I zato očekujem da ćemo sljedećih godina nastaviti s cijepanjem dlake po dužini, izmišljajući još šarenije kante i vrećice

Dr. Ing. Viktor Simončič

Bit znanja: ako ga posjedujete, primijenite ga; ako ne, priznajte svoje neznanje. (Konfucije)

Prije tri dana na Fakultetu strojarstva i brodogradnje održan je stručni skup Plastika – jučer, danas, sutra. Plastika definitivno ima i danas i sutra. Pa i prekosutra. Od skromnih 1,7 milijuna tona godišnje, današnja svjetska proizvodnja je na nekih 370 milijuna, a 2050. predviđa se blizu 600 milijuna tona godišnje.

Plastika je bez konkurencije najrašireniji materijal u svakodnevnoj upotrebi. S obzirom na utjecaj na okoliš, i kod proizvodnje i kod korištenja, okolišno je najprihvatljiviji materijal. Istini za volju, doprinos plastike (i gume) mikro plastici u moru se ne smije zanemariti. Gotovo 60 % dolazi od trošenja automobilskih guma i asfalta, boja na prometnicama i – vjerovali ili ne – od trošenja cipela.

Naravno da je preduvjet za davanje atributa okolišno prihvatljivog materijala pretpostavka da se nakon što završi upotreba nekog proizvoda, plastika prikupi i ponovno iskoristi. Iskoristiti se može ili materijalno, a kada je to okolišno (velika udaljenost do mjesta oporabe, pa su emisije u transportu veće od smanjenja emisija tijekom prerade) ili ekonomski (visok trošak transporta i prerade) ne isplativo, ili kao alternativno gorivo. Plastični otpad, s izuzetkom PVC, kod gorenja emitira manje raznih štetnih plinova (furana, dioksina,…), od nafte, ugljena i drveta.

Velika vijećnica FSB-a u kojoj je održan skup “Plastika – jučer, danas, sutra” / Snimo : Lovro Travaš (FSB)

Raspršenost postrojenja za preradu otpada

Na skupu sam govorio o preduvjetima za moguću ponovnu materijalnu oporabu i/ili iskorištavanje energijskog potencijala. Sva mudrost za to je dobiti što čišće frakcije i imati potrebne prerađivačke kapacitete. Mi smo, nažalost, još godinama udaljeni od mogućnosti suvisle oporabe, ne samo plastike. Od prerađivačkih kapaciteta za materijalnu oporabu imamo mogućnost prerade papira u Belišću, na jednom ćošku države, i stakla u Humu na Sutli, u drugom ćošku, što povećava troškove transporta i dovodi u pitanje materijalnu oporabu.

Provokativno, za one koji su bezrezervno protiv iskorištavanja energijskog potencijala, tvrdim, kako se s Komiže, preko brda do luke u Visu, pa onda od Splita do Belišća kaminom ne isplati voziti marihuana u rinfuzi, a kamo li otpadni papir. Još me nitko nije, a vjerujem niti neće demantirati. Jedino što čine kada ih pitam za isplativost je da me ignoriraju i pokušaju prečuti provokaciju. Ili odgovore kako oni znaju kako, ali ne smiju kazati (kao žbir u Velom mistu). A ne radi se o provokaciji već samo sagledavanju činjenica na razini dobre domaćice.

Često sam i na ovom mjestu pisao kako se čiste frakcije mogu dobiti ili odvojenim sakupljanjem na izvoru (manufaktura) ili izdvajanjem pojedinih frakcija na sekundarnom mjestu (industrija). Kako god brižno izdvajali pojedine frakcije otpada na izvoru, uvijek u posudi za jedan materijal dospiju i drugi materijali. Čak i u Njemačkoj udio neželjenog otpada bude i 50 %. Izdvajanje na sekundarnom mjestu čistih frakcija postalo je moguće nakon što je tvrtka Tehnix razvila MO-BO-TO tehnologiju.

Postavljanje podzemnih spremnika kao najnoviji hit

Tehnologija je dobrih deset i više godina u primjeni u mnogim državama, a kod nas se tek nedavno počinju graditi prva postrojenja. Konačno. Postrojenje omogućuje sortiranje i izdvajanje korisnih sirovina iz na izvoru odvojenom otpadu ali i iz mješovitog otpada. Omogućuje izdvajanje i obradu bio otpada, a iz materijala koji se ne mogu ili se okolišno i/ili ekonomski ne isplate materijalno oporabiti dobivanje visokokaloričnog (suhog) alternativnog goriva – goriva iz otpada.

Nije mi namjera po deseti puta objašnjavati prednosti Tehnixove tehnologije. Niti da bi se njenim pametnim korištenjem mogle postići velike uštede i smanjilo onečišćenje zraka u odnosu na sadašnji način prikupljanja u više posuda i/ili vrećica. Očekujem da će to, silom prilika, uskoro sagledati oni koji bi morali. Možda će trebati još malo vremena, jer je trenutno, nakon što smo za skoro 400 milijuna kuna, kupili kod susjeda 1,200.000 šarenih kanti, hit postalo postavljanje podzemnih spremnika i odabir prikladnih vrećica.

Nažalost, malo je onih koji razumiju da je to samo prvi korak u gospodarenju komunalnim otpadom. Prvi korak u kružnom gospodarenju s otpadom, što je postao sveti gral.

Usporedba s Njemačkom i Švicarskom

Iza prvog koraka potrebna je široka mreža postrojenja za materijalnu i/ili termičku oporabu izdvojenih frakcija. Na sljedećim slikama, iz moje prezentacije na spomenutom skupu, dan je prikaz infrastrukture u Njemačkoj i Švicarskoj.

Broj postrojenja za obradu komunalnog otpada u Njemačkoj (stanje 2013. g.)

Podijelite potreban broj njemačkih postrojenja s 20 (ima nas 20 puta manje) i švicarskih sa 2,5 (ima nas 2,5 manje) pa ćete zaključiti gdje smo. Od nabrojanog mi nemamo skoro ništa.

Šarena kante i vrećice, kakve god boje bile, bile pod, na ili iznad zemlje, su samo mali dio složenog sistema, sistema kojeg nemamo i o kome nitko, doslovno nitko čak niti ne razmišlja. Kante i vrećice me podsjećaju na rezervoar za gorivo, u maketi automobila, od kartona i bez motora.

Mogli bi mi kao i Finska

Naravno da je iluzija da ćemo ikada imati potreban broj postrojenja za materijalnu oporabu. No, nije isključeno da bi mogli slijediti primjer Finske. Oni su odavno shvatili da nisu niti gusto naseljeni, niti tehnološki moćni kao Njemačka i Švicarska, pa su se odlučili da što god se ne može ili se okolišno i ekonomski ne isplati materijalno oporabiti, iskoriste kao alternativno gorivo.

Stvarno bi mi mogli kao Finska. Možda i bolje, jer imamo hrvatski Tehnix. Znam da smo znali i da još znamo graditi i energane (»Đuro Đaković«), znamo i… Ma znamo mi puno toga, jedino se bojim da ne znamo, što bi se reklo u narodu, »ne znamo znanje«.

Ne znamo upravljati niti resursima niti sami sa sobom. I zato očekujem da ćemo sljedećih godina nastaviti s cijepanjem dlake po dužini, izmišljajući još šarenije kante i vrećice.

Malo se čudim i EU. Prihvaća naše podatke o postignućima u recikliranju, a nemamo postrojenja za to. Ako je to kod nas tako uspješno bez postrojenja, zar to ne bi EU trebala uvesti kao univerzalno rješenje za druge članice? Oporaba bez opreme za oporabu. Trebali bi mi okolo držati seminare, a ne da nama dolaze stranci i objašnjavaju kako to oni rade uz silna postrojenja. Neke oni to naprave bez postrojenja. To te ja pitam.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni