“Ne znam”

Ne znam ja više ništa,
ni kako se sunce rađa,
ni nova jutra bude…
Ne znam ja više ništa.
Nek bude kako bude…
Nek bude što bude.

Svatko u svojoj ljusci živi,
okrenut mrvama kruha svoga…
Ti lutaš okolo sam kao sjena,
ne možeš biti dio toga.

A svoje ljuske, obale nemaš,
već kao drvo osamu kušaš.
Život se utkao u srce kore,
a ti u njemu tišinu slušaš…

I nema smijeha, i nema zvona,
uvijek je samo ona i ona.
I ne znaš kuda i kamo poći,
je li sad kasno pred jutro doći?

Kleknut pred sunce što zoru para,
biti ko kiša, što vodu stvara.

Koja je tvoja strana života?

Ona što sama u polju stoji
i samo pogledom ptice broji?
One što lete prema jugu,
u neku svijetlu budućnost, drugu…

A ti postojiš, vrijeme u tebi,
sate, minute nitima veže.
Grane su drveta krhke i slabe,
a noći teške i sve su teže.

I svaki tren je mreža,
kao da pauk je plete.
I svaki tren je prah
što lavina snijega ga mete.

Ne znam ja više ništa,
ni kako srce bije.
Ne znam ja više ništa,
ni kako se život smije.

Ne znam ja više ništa.
Ni kako uplesti vjetar
u neku svoju notu.
Ne znam ja više ništa,
baš ništa – o životu.

Snježana Kratz