Ne postoji ni jednokratna plastika ni jednokratni papir

EU birokrati ne shvaćaju razliku između materijala i proizvoda

Filozofski, materijal je samo mogućnost. Dok ne poprimi željeni oblik, proizvod od navedenog materijala. Zato samo neznalice diljem svijeta mogu promicati sintagmu „Stop single use of plastics“. Ne postoji ni jednokratna plastika, ni jednokratni papir već samo jednokratni proizvodi od tih materijala

prof. emer. Igor Čatić

Kupujmo hrvatske proizvode. Ne reklamirajmo u UN-u, pa i svjetsko neznanje. Koje se sada očituje u nerazlikovnosti materijala i od njega načinjenog proizvoda. Samo proizvod može završiti u otpadu. I mora se zbrinuti jednim od raspoloživih postupaka.

Čelnici pojedinih ministarstava, komora, mediji i drugi zainteresirani, već niz godina provode akciju kupovanja hrvatskih proizvoda. Pritom se misli na razne mesne, voćne ili obrtničke proizvode. No nisam do sada pročitao da bi trebalo kupovati i hrvatsko znanje te hrvatsku opremu.

Stoga novi nastavak Dnevnika jednog prpošitelja posvećujem potrebnoj akciji o kupovanju hrvatskih proizvoda široke potrošnje, ali i hrvatskih rješenja. Poticaj za to je neviđena akcija o uspjehu otoka Zlarina, otoka bez plastike. Vijest o takvom Zlarinu, zahvaljujući našoj Predsjednici, našla se i na govornici Glavne skupštine Ujedinjenih nacija.

Otok Zlarin je ne samo prvi otok, već i prvo mjesto u Hrvatskoj koje je prihvatilo EU Direktivu o gospodarenju plastičnim otpadom iz lipnja 2019. Imao sam priliku sudjelovati u analizi pristiglih primjedbi na tu Direktivu iz Italije. Pokazalo se da ne samo europski, nego i birokrati iz drugih zemalja ne razlikuju materijal, u ovom slučaju plastiku od plastičnih proizvoda koji završavaju u otpadu s kojim treba ispravno gospodariti.

Filozofski, materijal je samo mogućnost. Dok ne poprimi željeni oblik, proizvod od navedenog materijala. Zato samo neznalice diljem svijeta mogu promicati sintagmu „Stop single use of plastics“. Ili kao brazilski predsjednik Jair Messias Bolsonaro koji je nedavno poručio „Stop single use of papers“. Jedni zahtijevaju da se zaustavi uporaba jednokratne plastike. Drugi, potvrđuje moju sintagmu „Stop single use of papers“. Koju sam pred nekoliko mjeseci lansirao u SAD. No na njihovu žalost, da ne napišem nešto teže, od vrhunskih znanstvenika do najšireg pučanstva valja naglasiti. Ne postoji ni jednokratna plastika, ni jednokratni papir (oboje materijali). Postoje samo jednokratni proizvodi od tih materijala.

Čega su se sve odrekli Zlarinjani

Na temelju usvajanja EU Direktive, Zlarinjani su se odrekli dijela plastičnih proizvoda: vrećica, slamki, posuđa i pribora za jelo, itd. Njih 10. Valja analizirati malo podrobnije navedene proizvode. Kod vrećica radi se samo o onima s ručkama debljine od 15 do 35, odnosno 50 mikrometara. Tanje su dopuštene, deblje su torbe.

Zlarin vjerojatno nema problema s tzv. „lunch“ paketima, hranom za neiskorišteni obrok koje se daje turistima. Nedavno sam dobio takav paket u mjestu u kojem turistički radnici također nastoje maksimalno sačuvati okoliš. Dobio sam papirnatu vrećicu mase 55 grama. Unutra je bio namaz u plastičnom pakovanju, sok s plastičnom slamkom, glavno jelo u umotano u alufoliju i u pjenastoj plastičnoj kutiji, jogurt u plastičnoj čašici. Vrhunac je plastični pribor za jelo. Pa neće mi dati kao nepovratni pribor, metalne noževe i vilice. A mogli su to staviti u plastičnu vrećicu debljine do 50 mikrometara mase od nekoliko grama. Najnoviji slučaj uporabe teških papirnatih vrećica zbio se ovih dana na Bundeku u Zagrebu. Sudionici utrke dobili su startne pakete u takvim vrećicama, počela je kiša, pa su lovili sadržaj, među njima i PET boce. Mogli su to darovati u onim zelenim plastičnim torbama koje je moguće reciklirati. Kakve je svojedobno pokazivala jedna vrhovnica za zaštitu okoliša u emisiji na HRT-u.

Svaka čast uloženim naporima, ali stanovnicima Zlarina bi trebalo biti jasno. Kada bi Zlarinjani bili bez plastike, ne bi smjeli upotrebljavati lijekove u plastičnom pakovanju. Primati injekcije uporabom plastičnih šprica, kupovati namaze, tekuće (precizno kapljevite) deterdžente? Je li dobavljači za njih rade posebnu ambalažu, primjerice, staklenke za mlijeko. U kakvoj ambalaži kupuju vrhnje ili jogurte? Kako su riješili pitanje opušaka koji su od uvijek povezani s celuloznom plastikom.

Dopunsko pitanje. Je li trajekt s kojim dolaze i odlaze s otoka ima potpisani dokument iz kojeg je vidljivo koliko su i kakvog raznovrsnog smeća iskrcali? Kako su riješili pitanje vraćanje staklenki? Kao otok pretpostavljam da su im danas već pretežno na vezu plastični i gumeni čamci. Što će s njima kada dotraju? A da se o jedrima i ne govori. Nije to pitanje, samo za aktivne promicateljice zabrane jednokratne plastike na tom otoku.

Imaju spalionicu koji nikad nisu upotrijebili

Moj nedavni osvrt na planetarno dostignuće zlarinskih pridržavateljica EU Direktive, izazvao je veliku pozornost i komentare. Bivši student mi je napisao. „Što oni više nemaju ribarske mreže, konope, parangale, posude za gorivo na brodicama?“ Posebno mi se sviđa u tom tekst naziv za „bove“, plutala. A ti su proizvodi je tek na četvrtom mjestu po zastupljenosti u ispitivanju sadržaja želudaca kornjača (Greenpeace), Najzastupljenije su čestice od pranja odjeće, slijede čestice gumenih pneumatika, pa opušci cigareta. Tek su na četvrtom mjestu čestice navedenog ribarskog alata.

Bilo bi zanimljivo znati što su Zlarinjani učinili sa sakupljenim plastičnim otpadom. Naime, to nisam do sada znao. Na Zlarinu imaju spalionicu koju nikada nisu upotrijebili. Vjerojatno pod motom „Not in my backyard“, dakle „ne u mog dvorištu“ preciznije „ne na našem otoku“. Ali zato spalionica može biti kao prekrasna građevina, u središtu Beča.

I sada se valja vratiti na sintagmu „Kupujmo hrvatsko“, ali i znanje te opremu. Ljepota bečke spalionice može se dizajnerski usporediti samo s ljepotom bezbrojnih kanti za odvajanje otpada u Zagrebu. Hrvatska pamet i oprema ne treba te prekrasne kante koje su se pojavile u milijunskim količinama. Postoji oprema hrvatskog proizvođača, provjerena diljem svijeta, kojoj je dovoljna jedna kanta za sav otpad. Ali tad bi nas riješili beskrajno lijepog utiska šarolikih kanti. Kojima otvori ne dopuštaju da se u njih stave npr. plastenke za vodu od 7 litara.

Na kraju, upadnica (breaking news). Upravo čitam tekst prije slanja, kada stiže nova poruka od prpošiteljice PA2. Švicarska reklama. Kupujte posuđe, vrećice i slične proizvode od fantastičnog materijala, anorganskog polimera, silikonske gume. Ne sjećam se bolje napisane faktoidne reklame. Najvažnije odlike. Nije plastika, ne može se ponovno taliti i može se mehanički oporabiti, reciklirati. Kako će s tim otpadom gospodariti ne samo na otocima, već u cijeloj zemlji, ostaje otvoreno pitanje.