„Ne ispirati mozak s proizvodima agrokulture“

Čatić i Knezović tvrde da se „prirodnima“ mogu nazivati jedino samonikle biljke, a sve ostalo su artefakti. Zbog toga smatraju da treba započeti s akcijom koja će rezultirati preporukom Europske grupe za etiku u znanosti i novim tehnologijama (European Group on Ethics in Science and New Technologies) da se zabrani reklamiranje uz pomoć riječi „prirodno“, ako se radi o uzgojenim proizvodima

Igor Čatić: Ljude sklone istinskoj ideji zaštite okoliša pretvara se u  grješnike koji tada osjećaju potrebu da se iskupe. I  stoga umjesto da dobiju besplatno osnovnu ambalažu vrijednu pet lipa, spremni su (nepotrebno) platiti za plastičnu (polietilensku) vrećicu čak kunu

„Ne ispirati mozak s proizvodima agrokulture“ intrigantan je naslov tribine koju su jučer u Europskom domu održali  dr. sc. Igor Čatić – umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje i dr. sc. Katica Knezović –  docentica na Katedri za filozofiju i sociologiju Učiteljskog fakulteta  Sveučilišta u Zagrebu, koja je inače diplomirala (i) agronomiju.  Dvojac je u svom izlaganju ukazao na manipulacije pojmovima, „zeleno“, „bio“ i „prirodno“ koje se koriste u marketinške svrhe te se njima obmanjuje javnost, odnosno potrošači.

Naime, oni zagovaraju tezu da se „prirodnima“ mogu nazivati jedino samonikle biljke (kao što su primjerice šumske jagode ili gljive). Sve ostalo su pak proizvodi znanja i volje čovjeka, odnosno umjetnine (artefakti) pa tako i ono što je čovjek uzgojio (uzgojine), a one nisu prirodni proizvod. Zbog toga smatraju da treba započeti s akcijom koja će rezultirati preporukom Europske grupe za etiku u znanosti i novim tehnologijama (European Group on Ethics in Science and New Technologies) da se zabrani reklamiranje uz pomoć riječi „prirodno“, ako se radi o uzgojenim proizvodima.

Čatić je istaknuo kako je pri uzgajanju bilja u polju jedino okoliš prirodan, no kada je riječ o uzgoju u staklenicima i plastenicima ondje to nije čak ni okolina, ali to ne znači da je povrće izraslo u takvim uvjetima zato i loše.

Kako bi potkrijepio tu činjenicu iznio je citat toksikologa Franje Plavšića:
„Od neolitika više nema prikupljanja prirodne hrane, jer je čovjek počeo pripitomljavati životinje i saditi ili sijati. Međutim, valja stalno naglašavati da je prirodna hrana u pravilu opasnija od one uzgajane pod dobrim nadzorom proizvođača. Opasna je zbog mikotoksina, bakterijskih toksina itd., koji su bitno opasniji od danas upotrebljavanih pesticida. Pomor građana od tih toksina iz prirodno uzgajane hrane bio je u prošlosti užasan.“

Kao primjer manipuliranja koje se provodi u Hrvatskoj naveo je rad na stvaranju novog branda za majice „Bruketa & Žinić“, dizajnera koji navode da su njihove majice načinjene od „prirodno uzgojenog“ pamuka. A zapravo je, pojašnjava Čatić, riječ o pamuku koji je uzgojen uz manje opterećenja okoliša. Na taj način trenutno se proizvodi svega 0, 76 % svjetske proizvodnje pamuka. „To je isto kao kada se govori o ekološkim i zelenim automobilima, a tako nešto ne postoji jer postoje samo zeleniji automobili, ali i oni onečišćuju okoliš“, pojasnio je Čatić.

Akcije „dobro financiranih“ zelenih

Podsjetio je na akcije „dobro financiranih zelenih“ koje su pristigle uz divljanje neokapitalizma početkom devedesetih, nakon rušenja Berlinskog zida kada su se počele provoditi dvije akcije: zabrane uporabe klasičnog freona i plastičnih vrećica. U konačnici pokazalo se da je novi freon (skuplji za naručitelja) u stvari lošiji od klasičnih freona (gurala ga je, kako se pokazalo, tvrtka DuPont radi povećanja profita), a papirnate vrećice štetnijim po okoliš od onih plastičnih. Čatić zaključuje kako se zapravo radi o „greenwashingu“, odnosno „zelenom“ ispiranju mozga.

Inače, riječ greenwashing je skovana riječ koju je izmislio J. Westervelt (1999.), a označuje globalni fenomen. U hrvatski se ne može izravno prevesti, nego je treba opisati. „Zahvaljujući dostignućima kognitivnih znanosti, razvijene su mnoge metode manipulacije, pa tako i one na području zaštite okoliša. Dakle, najprije se definira cilj, npr. plastične vrećice. Zatim se zeleno ispire mozak, npr. tvrdnjom da pogiba godišnje 100 tisuća sisavaca od plastičnih vrećica. Mogu se ti sisavci zapetljati, ali u najlonske (plastične) mreže. Pritom ugiba kojih stotinjak životinja godišnje. Na ovu činjenicu često sam čuo reakciju: Pa tebi je par stotina životinja ništa. Baš i nije, ali nitko ne traži zabranu automobila, a toliko pogiba ljudi samo od njega u Hrvatskoj“, navodi Čatić.

Podsjetio je da se odluka o zabrani upotrebe freona temelji na tezi da jedan jedini atom klora iz molekule CFC-a može uništiti u stratosferi sto tisuća molekula ozona (tezu su iznijeli 1973. godine F. Sherwood Rowland i M. Molina), a kako za tezu nema valjana dokaza neki su je znanstvenici nazvali faktoidom (eufemizam za laž). „Već 1978. teorija je zaboravljena da bi se uz velike napore, posebno medija obnovila 1985. Činjenica je, međutim, da polarni vrtlog, odnosno ozonska rupa, uopće ne postoji, nego se radi o Antarktičkim vrtlozima (koji se pojavljuju uslijed Antarktičke cirkumpolarne struje, odnosno hladnih morskih struja na južnoj polutki op. a.)“, ustvrdio je.

Dodaje kako se zelenim ispiranjem mozga ljude sklone istinskoj ideji zaštite okoliša pretvara u  grješnike koji tada osjećaju potrebu da se iskupe. „I stoga umjesto da dobiju besplatno osnovnu ambalažu vrijednu 5 lipa, spremni su platiti za plastičnu (polietilensku) vrećicu čak kunu. A neki su tražili i porez od 2,16 kuna (5 400 %). Da se zeleno iskupe. Jedna je posljedica takvog stava da je po preporuci pa i doktora znanosti, bolje upotrebljavati, kako kažu B & Ž, vrlo štetne pamučne torbe, jer pamučnih vrećica i nema“, kaže Čatić.

Ponovio je zaključak da su područje ljudskog djelovanja i njegova gospodarska opravdanost uvijek u funkciji društvenohumanističkih ciljeva. A njih određuje politika. Npr. idejom o ekološkom porezu od 5 400 %. Ustvrdio je kako političari često svoje odluke donose temeljem manipulacija i rada raznoraznih lobista te kako tome treba stati na kraj.

Boris Jagačić