Nasilje u školama

Nasilje u školama

(Izvor ilustracije: http://nap.ba)

Kad učenik iz nečitkih, nerazumljivih i na brzinu pisanih udžbenika (punih pogrešaka) vidi da ni društvu kao cjelini nije važno s kakvim će znanjem završiti školu, ne treba se čuditi da i on prestane mariti za školu, ako je ikad mario

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Kako sam napisao jedan lijep stručni članak o tome kako se slaganjem šibica može učiti pisanje kemijskih formula (točnije, prikazati strukture i izomere alkana), bilo mi je više nego drago što sam bio pozvan u jednu osnovnu školu da o tome održim predavanje, bolje reći radionicu – i to, što je u našoj priči najvažnije, u dva razreda.

U prvom razredu dočekala me je vrlo ljubazno profesorica. Predstavila me je učenicima kao čovjeka koji je svojim znanjem i obazovanjem dospio vrlo daleko: uspješni znanstvenik, popularizator znanosti, pisac, urednik… I eto ga među nama da nam pokaže nešto nadasve vrijedno i zanimljivo. Ostalo je išlo kao po loju. Podijelio sam među učenike deset kutija šibica, počeo im tumačiti što su alkani, kako se pišu kemijske formule (jer ništa od toga još nisu učili!), a onda je jedan po jedan izlazio pred ploču da pokaže kakvu je zanimljivu kemijsku strukturu uspio složiti iz šibica.

U svemu tome živo je sudjelovala profesorica koja mi je u svemu pomagala te savjetovala učenike. Timski rad: ja sam stajao pred pločom, profesorica je, logično, bila među klupama. Na kraju se jako zainteresirala za takvo učenje kemije iz čega je postalo očito da će ga i sama koristiti u nastavi, preporučiti kolegama, još dodatno metodički obraditi… Jednom riječju – pun pogodak.

Drugi razred, druga slika

U drugom razredu druga slika. Odmah s vrata profesorica (jedna druga) kaže učenicima: „Danas ćete učiti nešto što nije za ocjenu.“ To reče i sjedne. U razredu buka, larma, pedagoški pakao. Nitko ništa ne sluša, nitko ništa ne radi, tek dvoje ili troje učenika hoće sudjelovati. Profesorica tu i tamo malo podvikne, kaže koju oštru – ali koga briga za to. Ne učiš za ocjenu, pa zašto da se trudiš. Da su me umorili i izmorili ne trebam ni govoriti. Ništa tako ne umara kao rad od kojeg nema koristi.

Djeca tuku profesore, profesori tuku djecu, djeca tuku djecu, roditelji tuku profesore… Nakon iskustva s ova dva razreda sve mi se razbistrilo, sve je postalo jasno kao dan. Nasilje u školama je prirodna, gotovo nužna posljedica lošeg stanja u našem školstvu. A prvi uzrok takvom stanju može se svesti na samo jednu riječ: poštovanje.

Prvo od svega je poštovanje svoga posla, svoje struke. Iz njega proizlazi poštovanje svoje osobe (samopoštovanje), a iz toga, samopoštovanja, proizlazi poštovanje drugih ljudi, prije svega učenika i njihovih roditelja. A tko poštuje druge i drugi će njega poštovati. Djeca će poštovati roditelje i profesore, biti im zahvalni što ih osposobljavaju za budući život. Bez toga, poštovanja i zahvalnosti, djeca doživljavaju školu kao zatvor, tamnicu, a roditelje i učitelje kao tamničare. Učenje se pretvara u mučenje.

Prirodno stanje s obzirom na društvene okolnosti

S obzirom na naše društvene okolnosti sasvim prirodno stanje. Kakvo poštovanje može imati učenik prema profesoru kojega trebaš čekati deset minuta da se pojavi u razredu nakon što je zvono zvonilo, kojega nije briga što pred pločom govori, koji jedan dan dijeli samo jedinice, a drugi samo petice? Profesor koji, usto, ne zna niti razumije predmet koji predaje niti zna odgovoriti na najjednostavnije pitanje učenika na koje ne nalazi uporište u udžbeniku. Kad učenik potom vidi iz nečitkih, nerazumljivih i na brzinu pisanih udžbenika (punih pogrešaka) da ni društvu kao cjelini nije važno s kakvim će znanjem završiti školu, ne treba se čuditi da i on prestane mariti za školu, ako je ikad mario.

Na kraju se sve svodi na jurnjavu za dobrim ocjenama, ako treba i silom roditeljske brige. A kad roditelj dođe u školu grditi profesora što mu je djetetu dao lošu ocjenu, onda je gotovo s autoritetom profesora, a s autoritetom profesora pada i autoritet roditelja. (U vojsci važi zlatno pravilo: nadređeni mora čuvati autoritet podređenoga. Autoritet nadređenoga je, razumije se, neupitan.) Usto, saznavši na koji su način njegove ocjene „sređene“ dijete nauči da se u životu sve može postići silom – a ne marljivošću, upornošću, svojim radom i svojim trudom.

Može li se stati, da dođemo do osnovne teme ovoga članka, na kraj takvom ponašanju, verbalnom i fizičkom nasilju u školama? Teško. Savjetovanja, razgovori, okrugli stolovi? Smjernice i protokoli? I od toga slaba vajda. Problem će se, kao i obično, rasplinuti u brbljanju. Ništa se neće doista promijeniti dok se ne promijeni školstvo u cjelini. A ono će se promijeniti tek kada se promijeni stav društva prema znanju i stjecanju znanja. Kada se na učenje neće gledati kao na nužno zlo nego kao na put prema sadržajnijem, bogatijem i u svakom pogledu boljem životu. Toga ćemo se, bojim se, načekati. No ipak će uvijek biti dobrih učitelja koji će naći smisao svoga rada u nekoliko dobrih učenika. Entuzijasta, srećom, uvijek ima.