“Naše su gajde daleko starije od irskih ili škotskih”

Stjepan Večković: Našim ljudima su interesantne Škotska i Irska, a Škoti i Irci se dive našim instrumentima. Doživo sam to mnogo puta.  Pokazao sam im cijeli set naših glazbala s mješinama, a oni imaju samo jednu ili dvije vrste gajdi. Napravili su čitav hit od toga, a mi sve naše još uvijek zapostavljamo…

Razgovarala: Melita Funda

Stjepan Večković svestrani je umjetnik, naš poznati glazbenik i solist na tradicijskim glazbalima u Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado. Osim što svira na 30-ak tradicionalnih glazbala, Večković sam izrađuje i rekonstruira sve stare hrvatske tradicijske instrumente te je zaslužan što mnoga stara hrvatska glazbala nisu u potpunosti nestala. Osnivač je i voditelj Centra za tradicijska glazbala Hrvatske, Hrvatskog gajdaškog orkestra i Gajdaške akademije. Po zvanju inženjer strojarstva, nikad nije zanemario svoju struku. Međutim, većinu svoga vremena Večković istražuje povijest tradicijskih glazbala, gradi ih, svira na njima i svestrano se zalaže da barem neki od tih instrumenata uđu u glazbene škole i glazbenu akademiju.

Otkud ljubav prema glazbi i interes za tradicijska glazbala?

U mojoj se obitelji nitko nije bavio glazbenom tradicijom ili folklorom. Živjeli smo na selu u Zagorju, nismo se bavili umjetnošću, ali je kreativnost bila dio naše svakodnevice. Mama je puno toga lijepog i kreativnog znala napraviti. Šivala je, vezla stolnjake, izrađivala je cvijeće od papira, a tata bi izrađivao predmete od drveta za svakodnevnu upotrebu. Stariji brat je volio glazbu i svirao je neko vrijeme harmoniku. Zapravo, dva moja starija brata su svirala farkaš tambure. To je bilo u vremenu kad su po osnovnim školama još postojali farkaš sastavi. Takvi su sastavi nestali u vrijeme kad sam ja odrastao. A što se tiče mog interesa za glazbu, rekao bih da je on slučajno nastao. Vrlo spontano i nenadano. Kao sasvim mali dječak izrađivao bih sviralice od stabljike maslačka…

To je bilo prije nego što se krenuli u školu?

Da, to je bilo prije osnovne škole. Jednostavno sam počeo raditi sviralice od maslačka. Uzeo bih stabljiku maslačka, odrezao bih joj vrhove na oba kraja i samo bih ju malo raskolio da dobijem dvostruki jezičak. Kad puhnete u takvu sviralicu, dobijete zanimljiv zvuk. Budući da je stabljika mekana, dosjetio sam se da mogu s noktima lako napraviti još dvije, tri rupice i onda bih na takvoj stabljici sviruckao dva, tri ili četiri tona. To je bilo u mom ranom djetinjstvu. S glazbom sam se konkretnije susreo krajem osnovne i početkom srednje škole kad sam počeo svirati u limenoj glazbi Mihovljanskog vatrogasnog društva. Svirao sam Es klarinet. To je bio jedini slobodan instrument, trebali su klarinistu, i ja sam u roku mjesec toliko dobro svirao da sam počeo s njima nastupati.

Nakon završene srednje škole, došao sam u Zagreb na studij strojarstva i brodogradnje. Zbog fakultetskih obaveza sam na nekoliko godina prestao svirati. Međutim, na kraju fakulteta, negdje u apsolventsko doba, osjetio sam potrebu da se uključim u neko kulturno-umjetničko društvo. Jedan dan na ulazu u fakultet ugledao sam plakat za audiciju u Studentskom kulturno-umjetničkom društvu Ivan Goran Kovačić. Tražili su plesače i svirače, između ostalog i svirača klarineta. Odlučio sam okušati sreću, prijavio se na audiciju i prošao. Nakon otprilike mjesec dana, na prijedlog tadašnjeg voditelja Tvrtka Zebeca počeo sam svirati na nekim tradicijskim glazbalima koje je Društvo nabavilo: gajde, sopile, šurle… U to vrijeme uopće nisam znao za ta glazbala, ali su mi se jako dopala.

Inače, samouk sam. Nisam pohađao glazbenu školu, osnove glazbe sam učio od voditelja, najprije u limenoj glazbi, a kasnije i u društvima u kojima sam djelovao. To su bile tek osnove, puno toga sam kasnije naučio sam.

I tako ste se počeli zanimati za hrvatska tradicijska glazbala?

Da, dobro se sjećam kako sam imao čast ići u Rijeku po prve sopile kod pokojnog Ivana Radića, poznatog svirača i izrađivača tradicijskih glazbala. Radić mi je pokazao kako se sviraju sopile i kako se istovremeno sviraju dvije sopile. To je rijetkost jer sopile najčešće sviraju dva svirača. Ubrzo sam nabavio gajde i šurle i sve te instrumente sam brzo svladao. U društvu Ivan Goran Kovačić sam se zadržao nekoliko godina te sam u tom vremenu imao i solo nastupa. Bilo je atraktivnih nastupa, izašao bih na pozornicu sa sopilama, svirajući istovremeno na dvije sopile, za pasom bih imao šurle, a na ramenu mih. Svirao bih naizmjenično na svim tim instrumentima. Bila je to upečatljiva točka. Bez obzira na uspjeh, opet sam se u jednom trenutku odlučio udaljiti od glazbe i posvetiti se svom zvanju inženjera strojarstva. Ipak, život me nastavio usmjeravati prema glazbi. Baš u tom prijelomnom trenutku sreo sam jednog kolegu koji se tek zaposlio u Ansamblu narodnih plesova i pjesama Lado. Na njegov nagovor sam otišao u Lado na audiciju. Prošao sam na audiciji, primili su me na probni rok od šest mjeseci, i eto, ostao sam u Ladu do danas. Od tada je prošlo više od dvadeset godina.

Koliko tradicijskih instrumenata svirate?

Nisam ih nikad točno brojao, ali nedavno, prije nekih godinu do dvije snimali smo četverostruki CD na temu hrvatskih tradicijskih glazbala. Taj CD još nije objavljen, u pripremi je, a na njemu se mogu čuti sve moguće varijante svih glazbala i sve moguće kombinacije svih tradicijskih glazbala u Hrvatskoj. Tom sam prilikom brojao i došao do otprilike 30-ak glazbala koja sviram. To su glazbala raznih vrsta, od najjednostavnijih do zbilja složenih. Većinom je riječ o puhačkim glazbalima.

Kakvu bismo mogli napraviti podjelu tradicionalnih hrvatskih instrumenata?

Osim službene podjele na aerofone, kordofone, membranofone i tako dalje, što mi uvijek zvuči preakademski, najjednostavnije ih je podijeliti po tipu i po regiji. Najzastupljenija su glazbala s mješinama kojih ima skoro desetak vrsta. Najstariji je hercegovački mih koji je nekad bio vrlo raširen. Onda imamo dalmatinski mih koji je vrlo sličan hercegovačkom, međutim, razlika je u prstometu i rasporedu rupica i savim se drugačije sviraju, a i zvuče drugačije. Tu su onda i neke međuvarijante od kojih je istarski mih najnoviji.U tu skupinu spadaju još gajde i dude. Postoje dvije vrste duda: podravske ili peteroglasne i bilogorsko-zagorsko-moslavačke ili takozvane četveroglasne dude. To je jako staro glazbalo, jedno od najizvornijih hrvatskih glazbala što se vidi po nazivu, ali i po načinu izrade. Ova su glazbala gotovo nestala. Uspio sam ih vratiti u život i danas se već polako sviraju, a nekoliko KUD-ova ih koristi. Spomenimo i gajde Slavonije i Baranje. Imamo i jednostavna puhačka glazbala: jedinka, dvojnice, trojka, četvorka, strančica, razne vrste žveglica, trstenice, ima ih jako puno vrsta i podvrsta.

Od žičanih glazbala, imamo tambure samice i dvožice pa sve do tambure u modernim tamburaškim sastavima. Druga vrsta žičanih glazbala su ljerica i gusle. To su gudača glazbala s područja Dalmacije i dalmatinskog zaleđa. Nekad je ljerica bila raširena sve do Istre. Danas je gotovo nestala. Zadržala se u okolici Dubrovnika i u dolini rijeke Neretve, ali polako se vraća i na neke otoke, primjerice na Rab, Hvar i Mljet.

Što se tiče udaraljki, vrlo malo ih je opstalo do naših dana. Navodno su s dolaskom kršćanstva neki bubnjevi koji su do tada korišteni pali u zaborav, najvjerojatnije zbog dotadašnje upotrebe u pretkršćanskim obredima. Interesantan je vodeni bubanj koji se nekad svirao na Banovini. Zanimljiva je prda ili lončani bas, ritmičko glazbalo napravljeno od glinenog ćupa na čiji otvor je navučena životinjska koža ili mjehur.

Vratimo se za trenutak puhačim instrumentima jer postoji još jedna vrsta puhačih glazbala, to su glazbala s dvostrukim udarnim jezičkom, a tu spadaju sopile, roženice i banijske svirale ili ciganjske. Sopile se sviraju na otoku Krku i u Kastavštini, roženice u Istri, a ciganjske na Banovini. Ima još puno raznih dječjih sviralica te glazbala koja su ušla u naš folklor iz drugih zemalja kao na primjer okarina, citra i cimbal. Teško ih se na brzinu sjetiti jer ih je jako puno.

Koliko se ljudi u Hrvatskoj bavi očuvanjem tradicijskih glazbala, bilo da ih izrađuju, sviraju na njima ili pak oboje?

Graditelja tradicijskih glazbala nema puno. Nažalost, kako su stari graditelji umirali, mladi se baš i nisu toga prihvaćali. Valjda im nije bilo dovoljno privlačno. Čak i svirača nije bilo puno, zapravo ih je bilo jako malo do prije 20, 25 godina kad sam se time počeo baviti. Danas, što se tiče izrađivača, kako na kojem području. U Istri ih ima, tamo se svakako može naći nekoliko vrsnih izrađivača. Ima čak i mladih koji se toga prihvaćaju. U Dalmaciji, tu i tamo, nekoliko starijih, ali dude i gajde gotovo nitko ne izrađuje. Ja ih izrađujem. Možda ih još netko pokušava graditi, ali to su za sada samo pokušaji. Nedostaje nam graditelja tradicijskih glazbala, među sviračima je ponešto bolja situacija. Dvadesetak godina vodim seminare i mogu reći da je interes dosta dobar, a raspon godina velik – od djece, mladih pa do odraslih i starijih. Najveći je interes za gajde, dude, dvojnice, tamburu samicu i ljericu. Nedavno sam gledao popis polaznika, za potrebe Vinkovačkih jeseni, i prebrojao sam nekoliko stotina ljudi na popisima.

Koliko često održavate seminare?

U ansamblu Lado vodim studio za tradicijska glazbala gotovo 14 godina. Radimo preko godine, od veljače do srpnja i/ili u listopadu, studenom i prosincu. Interes je dosta velik, a polaznici se mogu prijaviti bilo kada, tijekom cijele godine. Često me zovu da održim seminar u Županji, Bilju, Bjelovaru, Andrijevcima, Pleternici i u ostalim dijelovima zemlje, sve do Kaštela kod Splita. Dosta se održavaju seminari na lokalnoj razini. Negdje dvaput na godinu, negdje i više puta.

A što je s festivalima i okupljanjima glazbenika koji sviraju na tradicijskim glazbalima? Koji su najpoznatiji festivali?

Festivala nema previše. Postoji u Metkoviću festival za ljeričare i guslare. U dolini Neretve sviraju na ljerici, a nešto rjeđe i na mihu. Nedavno su pokrenuti lokalni festivali miha na Cresu i Rabu. U Ilači se već niz godina u travnju održava Međunarodni festival tradicijskih glazbala. Sličan festival postoji i u Buševcu. Osobno sam još prije deset godina, u Zagrebu i Mihovljanu, pokrenuo gajdaški festival međunarodnog karaktera na kojem naši svirači imaju priliku pokazati što znaju i mogu. Prilika je to da nas vide i čuju ljudi izvana. Redovito na tom festivalu nastupaju svirači iz cijele Europe pa i šire, pa je na taj način festival stekao i međunarodni ugled. I to je uglavnom to. Nerijetko na festivalima nema dovoljno ni vremena ni prostora da svi nastupe. Uvijek nastojim pozvati nekoga tko bolje svira, da se pokaže i da mu to bude poticaj. Ali sve je to još uvijek premalo, nažalost.

Za koje ste instrumente osobno zaslužni da ne padnu do kraja u zaborav i da su vraćeni u upotrebu?

Posebno su mi drage dude. Prvi doticaj s dudama je bio dok sam slušao snimke izvornih svirača. Svirao sam gajde i došao sam do jedne razine na kojoj me više nitko nije imao što novo naučiti, nisam imao od koga što naučiti, čak sam pomislio da je to kraj i da se više od toga ne može na gajdama svirati. Onda sam otišao u Institut za etnologiju i tamo sam našao snimke koje oni čuvaju, dali su mi sve što su imali vezano uz glazbala s mješinama, naletio sam na par jako zanimljivih snimaka, pokušao sam to odsvirati na gajdama. Zapravo, nešto mi je zvučalo čudno, kao da sviraju dva gajdaša, a opet s druge strane čuo bih da su dva gajdaša. Pitao sam se otkud tu taj jedan ton više. Krenuo sam istraživati i otkrio da su to dude, instrument koji ima jedan ili dva piska više. Vidio sam dude u Etnografskom muzeju pa sam ih rekonstruirao, napravio sam ih sebi, i podravske i bilogorske, i tako je to krenulo.

Zatim gunge s otoka Paga. Taj je instrument nestao prije sto godina. Prve gunge sam napravio još 2003. godine, a tek prije godinu ili dvije došli su do mene folkloraši s Paga i zamolili me da im napravim gunge jer su ih vidjeli na mojoj internetskoj stranici. Tu je i strančica, preteča današnje flaute. Postojali su samo zapisi, ali je više nitko nije svirao niti izrađivao. Kad kažem da je neko glazbalo nestalo to ne znači da ne možete pokoji primjerak naći u muzeju, ali u narodu to više ne postoji, ne izrađuje se i ne svira. Spomenimo neke vrste dvojnica, pa trojka. To je izvrsno glazbalo iz Zagorja, a nema snimaka kako se na njoj sviralo. Zagrebački Etnografski muzej ima dosta primjeraka, ja sam ih rekonstruirao, i četvorku isto, a i sluškinja je jako zanimljivo glazbalo.

Etno elementi su u nekom trenu ušli u suvremenu glazbu, zar ne?

Jesu, u 1990-ima. Imao sam zadovoljstvo i čast svirati u grupi Legen. Godine 1995. kad sam se zaposlio u Ladu, odmah nakon prvih mjesec dana došli su dečki iz grupe Legen i predložili suradnju budući da su i ranije čuli za mene. Zajedno samo napravili jedan vrlo dobar bum etno glazbe, Lidija Bajuk i grupa Legen, onda smo otišli svatko na svoju stranu. Ta je glazba svojevremeno ušla i u filmove i kazališne prestave. Putovali smo po svijetu. U Hrvatskoj smo imali sljedbenike, šteta da nije potrajalo i da nismo nastavili dalje.

Koliko vam treba vremena da izgradite, odnosno napravite jedan instrument? To ide u više faza ili?

Ovisi. Od pola sata do sat vremena, ali i do nekoliko tjedana. Dva, tri tjedna. Jednostavnu dječju diplicu mogu napraviti za dvadesetak minuta, ako ju više ukrašavam onda mi treba i sat vremena. Dvojnice izrađujem oko dva dana ako imam unaprijed sve pripremeljeno, materijal i sve potrebno, dok za gajde i dude treba ipak više vremena. Minimalno tjedan dana i više.

Kako to uspijevate uz svoj stalni posao?

Radim koliko mogu. Znam i kasniti jer naprosto ne stižem. Puno svirača mi šalje instrumente da ih uštimam ili popravim, ne stignem sve odmah pa zna često malo duže potrajati dok neko glazbalo dođe na red. Što se narudžbi tiče, ako kojim slučajem imam nešto pripremljeno, onda je brzo gotovo. Ako ne, onda se i to zna malo oduljiti.

Za pretpostaviti je da ste primili priznanja za svoj rad i doprinos hrvatskoj glazbi. Postoje li neka priznanja i nagrade koje biste izdvojili?

Nekoliko puta sam dobio nagradu Hrvatske glazbene unije za najistaknutijeg instrumentalistu na tradicijskim glazbalima. Imam zahvalu iz Bijele kuće za diplicu, i to od tadašnje prve dame Laure Bush. Kad je američki predsjednički par bio u prijateljskom posjetu Hrvatskoj 2008., onda je nas u Ladu posjetila Laura Bush. Ansambl Lado joj je poklonio nekoliko autohtonih hrvatskih predmeta, između ostalog i moju diplicu. Dva tjedna nakon njezina posjeta Ladu, stigla mi je posebna zahvala. Moram priznati da mi je jako drago što se jedan takav instrument sad čuva i nalazi na bitnom i svjetski poznatom mjestu – u Bijeloj kući. Inače, mojih instrumenata ima po cijelom svijetu, ne samo kod svirača i folkloraša već i u raznim muzejima. Moja osobna satisfakcija i najdraže priznanje za to što radim je činjenica da se čuje za našu tradiciju. Otkako nastupamo po festivalima ljudi su počeli primjećivati koliko puno različitih instrumenata imamo. Oživjeli smo mnogo toga što je bilo zbilja zapušteno. Strancima su najfascinantinije podravske peteroglasne dude. Kad sam bio u Irskoj i Škotskoj, tamo nisu mogli vjerovati da dude tako zvuče. Prema mojim istraživanjima, peteroglasne dude ne postoje nigdje drugdje u svijetu. Nalazimo ih isključivo na području uz rijeku Dravu, ali ih koriste i Hrvati u Mađarskoj. Mađari ih zovu horvatske gajde ili dude. Vrlo specifično i interesantno glazbalo, a gotovo je nestalo.

Tko je na neki način ipak održavao tradiciju, unatoč zapuštenosti o kojoj govorite? Je li možda u nekom dijelu Crkva zaslužna za očuvanje tog dijela kulturne baštine ili ipak nije?

Crkva jest zaslužna. Svećenici su puno toga zapisali, to sam otkrio kroz vlastito istraživanje i pisanje o tom području. Oni su zapisali mnogo tradicijskih običaja, vezanih i nevezanih uz tradicijska glazbala. Da oni to nisu zapisivali i održavali, sve bi još brže palo u zaborav. Pogotovo vezano uz one krajeve u koje nisu išli ni etnolozi niti muzikolozi. Svojedobno su se tradicijski instrumenti koristili za neke svečanosti, naročito prije ili nakon svete mise. A o velikim blagdanima se čak i u crkvi sviralo na sopilama, gajdama i mihovima. I uvijek je to bio poticaj narodu da sačuva tradiciju.

Što je najspecifičnije za zagrebačku okolicu i Hrvatsko zagorje?

Nekada su bile poznate zagorske žveglice, to su sve one frulice o kojima sam govorio: jedinka, dvojka, četvorka, strančica i sluškinja. U Zagorju su nekad bile svirane i dude, četveroglasne dude. Zovemo ih zagorsko-moslavačke-bilogorske dude jer su u tom čitavom području bile svirane, i zapravo je to nekad bilo puno veće podučje u odnosu na područje na kojem se danas sviraju gajde. A dude su nestale, dok su gajde opstale. Dude su se svirale u Turopolju te u Prigorju, zagrebačkom i križevačkom. Početkom 20. stoljeća odnosno 1930-ih Božidrar Širola je istraživao područje cijele bivše Jugoslavije i napisao je nekoliko izvrsnih radova o instrumentima s udarnim jezičkom tipa gajdi, mihova, dipli, duda itd. Posebno je istraživo područje Hrvatske. Pronašao je jedan primjerak duda u Tuhlju. To je valjda bio zadnji primjerak duda u Zagorju, a istovremeno interesnato je da su ljudi imali poštapalice, dok sam ja bio dijete, »jesenti dude« i slično, a poznata je i pjesma Igrajte nam mužikaši, koju izvodi Lado. U jednoj kitici te pjesme se spominje igrajte nam dude vaše, igrale bi noge naše…

Bavite se i pisanjem i slikanjem…

Da, ali uglavnom pišem o glazbalima. Član sam Hrvatske glazbene unije, a svojevremeno me jedan kolega iz Unije zamolio da napišem nešto o starim glazbalima za njihov časopis. Krenuo sam istraživati i otkrivati sjajne stvari, cijeli niz starih glazbala, i tako sam krenuo pisati serije članaka. Pisanje se lijepo uklopilo u sve ostalo čime se bavim. Pisao sam i za razne dječje časopise, školske udžbenike, za Croatia Airlines pa čak i za Kanu. Što se tiče slikanja i crtanja, crtanje je bilo prvo čime sam se u životu bavio. Od malena sam crtao i slikao, a na fakultetu sam počeo slikati na platnu. Mojih slika ima po Europi. U zadnjih deset godina nisam ništa slikao u nedostatku vremena.

Kakav projekt je bio Lado electro?

Taj je projekt bio pokrenut na inicijativu tadašnjeg umjetničkog voditelja ansambla Lado Ive Ivančana. Sudjelovao sam u projektu, ali nisam bio autor. Autori su bili Boris Harfman, koji je izvrstan plesač ima i jako izražen senzibilitet za etno glazbu, tj. za spoj tradicije i moderne glazbe, i Hrvoje Crnić Boxer. On je svojevremeno bio poznat po svojoj vrsti etno glazbe i kao DJ koji je puštao takvu vrstu glazbe. Njih dvojica su osmisli taj projekt, snimili su CD, a vrtilo se i nekoliko spotova. Riječ je o spoju elektronske glazbe i tradicijskih zvukova bilo pjevanih ili s tradicijskih glazbala.

Osim s etnolozima, s kime sve surađujete u svom bavljenju tradicijskim glazbalima?

S mnogima, najrazličitijima i to vrlo često izvan granica Lijepe Naše. U zadnje vrijeme dosta surađujem sa Slovencima. Oni pokušavaju rekonstruirati jedno svoje glazbalo, meni osobno dosta interesantno. Riječ je o jednoj vrlo arhaičnoj, izumrloj varijanti miha. Održao sam im nekoliko seminara. Surađujem s ljudima iz cijelog svijeta.

Kako na području bivše Jugoslavije stvari stoje po pitanju tradicionalnih glazbala? Ima li ih Hrvatska više ili manje u odnosu na svoje susjede?

Mi smo jako bogati što se toga tiče. Možda smo najažurniji, ako ništa drugo barem smo u muzejima i u Institutu za etnologiju sačuvali dosta materijala. Ne samo fizičkih instrumenata, nego i zapisa o tome, notnih zapisa i audio snimki. Upravo su nam audio snimke vrlo korisne u rekonstrukciji starih glazbala. U odnosu na nas, naši susjedi imaju mnogo manje. Slovenija je većinu toga izgubila, oni nemaju gotovo nikakvih zvučnih zapisa, tek tu i tamo neku fotografiju. BiH je najduže zadržala izvorne svirače. Što su krajevi duže ostajali zabačeni tako su ti instrumenti ostajali duže u životu. Primjerice, na planinu neće tako lako doći gitara, normalno je da će tamo ostati gusle i/ili ljerica ili diple. Što se tiče Srbije, nedavno smo održali koncert u Beogradu pa sam tom prilikom bio u njihovom etnografskom muzeju. Zanimalo me što imaju od hrvatskih instrumenata. Njihov mi je kustos rekao da je Zagreb puno jači po tome i da je u Zagrebu oduvijek bio centar, a ne kod njih, kao što sam ja mislio budući da je Beograd bio glavni grad bivše države. Oni imaju jako puno gusli, nešto svojih vrsta gajdi. Od hrvatskih instrumenata imaju jedne dude, dvojnice i dalmatnski mih. Mi ih imamo neusporedivo više što je u neku ruku i logično s obzirom na veliko bogatstvo i raznovrsnost naših, hrvatskih tradicijskih glazbala.

Jesu li hrvatska tradicijska glazbala zaštićena pri Ministarstvu kulture? Što naša zemlja čini ili bi trebala napraviti da to bude što bolje očuvan dio kulturne baštine?

Što se tiče Ministarstva kulture, mislim da oni rade dosta dobro. Dosta toga je zaštićeno u UNESCO-u. Konkretno, tambura samica, gajde i dude su u Ministarstvu zaštićene, a iz Ministarstva stiže poticaj za većim brojem seminara i festivala. Potiče se i izrada instrumenata. Ponavljam, uvijek može još i više, ali kakva je ukupna situacija, hvala Bogu da je i tako. Međutim, veliku ulogu tu mogu odigrati mediji. Tu smo jako zakinuti jer se o nama u medijima gotovo ništa ne čuje. Emisije koje su se nekad bavile tom tematikom su u međuvremenu zamrle, ukinute su. Trebalo bi definitvno o tome više govoriti. To je jedno veliko bogatstvo po kome smo, bez lažne skromnosti, jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Teško je to našim ljudima predočiti, ali ljudi su na inozemnim festivalima zadivljeni. Našim ljudima su interesantne Škotska i Irska, a Škoti i Irci se dive našim instrumentima. Doživo sam to mnogo puta. Nisu mogli vjerovati kad su vidjeli dude. Pokazao sam im cijeli set naših glazbala s mješinama, a oni imaju samo jednu ili dvije vrste gajdi. Napravili su čitav hit od toga, a mi sve naše još uvijek zapostavljamo.

Danas u našoj zemlji ima otprilike do dvjesto svirača na tradicionalnim glazbalima, a što se istraživača tiče jako ih je malo. Tu mislim na ljude koji se općenito bave folklorom. Kad sam ja počinjao svirati, moglo se na prste jedne ruke nabrojati kulturno-umjetnička društva koja su koristila gajde. Tad su tamburaši bili popularni. Sad na prste jedne ruke možete nabrojati kulturno-umjetnička društva koja u svom programu ne koriste gajde ili neko drugo tradicijsko glazbalo. Puno toga dobrog se dogodilo, ali sve je to još uvijek na lokalnoj razini, vrlo često ovisi o pojedincima, i premalo je prepoznato u široj javnosti.