Naša je obuća konkurentna kvalitetom, ali ne i cijenom

Obuća proizvedena u Hrvatskoj, svakako jest konkurentna, ali je Europska unija našim robnim markama postavila cijeli niz nevidljivih barijera koje poslovanje čine gotovo nemogućim. To stanje će se potpuno promijeniti ulaskom Hrvatske u EU, i tada obućari očekuju veliki rast

Proizvodnja obuće u proteklih pet godina u blagom je porastu, izuzetak je jedino 2010. godina s nešto manjim proizvedenim količinama, podaci su Hrvatskog društva kožara i obućara (HDKO). Isti izvor pokazuje kako je u 2010. godini u toj industriji bilo zaposleno 4714 osoba, a proizveli su 5.366.600 pari cipela. Od toga je 1.586.500 pari proizvedeno za domaće tržište, a 3.786.600 bilo je namijenjeno izvozu. U ovom razdoblju proizvodnja obuće u Hrvatskoj većim se dijelom stabilizirala na količinama od 5,4 do šest milijuna pari.

Obućarstvo u Hrvatskoj ima dugu tradiciju te je u svijetu naša zemlja priznata kao kvalitetan proizvođač. U prilog tome govori i činjenica da se 70 posto obuće izvozi, a samo 30 posto proda na domaćem tržištu. U 2010. godini izvezeno je tako obuće i dijelova za obuću u vrijednosti 199.406.232 dolara, podaci su Hrvatskog zavoda za statistiku.

Može li država pomoći

Globalizacija u obućarstvu jako je prisutna, a taj će se trend i nastaviti, naglašavaju iz Hrvatskog društva kožara i obućara jer se, kako tvrde, za sada jedino tako može opstati. “Proizvoditi za domaće tržište, uz sadašnje previsoke troškove proizvodnje, gotovo je nemoguće. Međutim ni izvoz, sa sadašnjim tečajem kune, ne pokriva proizvodne troškove”, kažu u HDKO-u. Može li tu država pomoći, ne davanjem novca nego manjim “uzimanjem” – to bi trebalo vrlo ozbiljno preispitati, dodaju.

S njima se slaže i Mario Lešina, predsjednik Udruženja kožarsko-prerađivačke industrije Hrvatske gospodarske komore i direktor tvrtke Midal. “Problematika naše industrije ne razlikuje se umnogome od problematike ostalih industrija, ali nama kao izrazito izvozno orijentiranoj industriji tekuća monetarna politika predstavlja strahoviti problem”, tvrdi Lešina.

Rastu izvoza hrvatske obuće pogodovao je gospodarski oporavak Njemačke kao glavnog izvoznog tržišta. Uz Njemačku, najviše pari cipela namijenjeno je tržištima u Italiji, Francuskoj i Austriji te tržištima zemalja bivše Jugoslavije. Drugi faktor rasta izvoza bio je porast troškova proizvodnje u azijskim zemljama koji je generirao veću potražnju za hrvatskim proizvodom, ali i za proizvodima domaćih proizvođača europskih zemalja koji pokušavaju oživjeti proizvodnju obuće – a to znači i povratak kvaliteti koja se prilično “izgubila” u jeftinijoj proizvodnji azijskih zemalja.

U zemljama u koje se hrvatska obuća izvozi, najtraženija je upravo ona kvalitetna muška i ženska modna obuća te dječja obuća (Bambi, Ivančica), kao i obuća za posebne namjene. “Sama činjenica da se određene količine obuće uspijevaju plasirati na stranim, vrlo zahtjevnim tržištima znači da proizvodnja ide u pravom smjeru, no unatoč tome još uvijek nemamo izgrađen domaći brend u izvozu, zbog čega se ne može govoriti o njenoj stvarnoj konkurentnosti na inozemnom tržištu. I dok kvalitetom uspješno pariramo stranim robnim markama, cjenovno je to mnogo teže postići”, kaže Lešina.

Nevidljive zapreke

“Obuća proizvedena u Hrvatskoj, u nekom od sustava ugovorne proizvodnje, pod tuđom trgovačkom markom i visokokvalitetne izrade svakako jest konkurentna. Što se tiče vlastitih robnih marki, situacija je drugačija. U zemljama bivše Jugoslavije kupovna je moć izuzetno niska i zbog toga je vrlo teško temeljiti strategiju na tim tržištima. Europska je unija, pak, postavila cijeli niz nevidljivih barijera, prvenstveno putem svojih zakona kao što su Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o obveznim odnosima i Zakon o zaštiti okoliša, koji poslovanje čine gotovo nemogućim. To stanje će se potpuno promijeniti ulaskom Hrvatske u EU, i tada će vlastite robne marke hrvatskih proizvođača postati daleko konkurentnije. Očekujem veliki rast u tom segmentu”, naglašava Mario Lešina.

U usporedbi s proizvođačima iz zemalja kao što su BiH, Srbija, Rumunjska, Mađarska, Albanija, a pogotovo prema proizvođačima iz zemalja Dalekog istoka, najveća stavka u cijeni je trošak radnika koji je u nas znatno viši nego u tim zemljama.

Sve je u znanju

U većem dijelu proizvodnog procesa ne postoji tehnologija koja bi zamijenila ljudski rad. Nekonkurentnost proizlazi i iz objektivno skupe nabave repromaterijala u odnosu na većinu konkurentskih sredina. Tu je i neodgovarajuća i zastarjela tehnologija.

“Problem koji nas uskoro čeka je nedostatak educirane radne snage. Osobe koje odlaze u mirovinu treba zamijeniti novima i, s obzirom na trend rasta zaposlenosti u sektoru, svake godine trebamo nekoliko stotina novih djelatnika. Budući da nema educiranog kadra, mi, kao trgovačka društva, moramo ili plaćati edukaciju kadrova nekoj vanjskoj kući ili uspostaviti sustav interne edukacije, koji je također skup. U ovom segmentu također smo ostavljeni sami sebi, poglavito hrvatska trgovačka društva, dok strani ulagači mogu računati na pomoć Zavoda za zapošljavanje. Zadnji inženjeri kožarske ili obućarske struke diplomirali su prije skoro 20 godina, pa i u ovom segmentu postoji veliki nedostatak. Po tom pitanju se već dosta toga poduzelo, pa sada imamo smjer dizajna obuće obućarske tehnologije na Tekstilno-tehnološkom fakultetu”, objašnjava Mario Lešina, govoreći o iskustvima svoje tvrtke Midal koja proizvodnju također bazira na izvozu.

Tajnik Hrvatskog društva kožara i obućara Ivan Pihler naglašava i da glede adekvatno obrazovanog kadra postoji problem u segmentu tržišnih funkcija u tvrtkama. “Nema dovoljno ljudi koji znaju kako funkcionira prodaja obuće na globalnom tržištu, no to je po našem mišljenju sekundarni problem”, kaže Pihler.

Nema mjesta za domaće u velikim prodajnim centrima

Kako je više od 70 posto hrvatske proizvodnje namijenjeno izvozu, postavlja se pitanje prepoznaje li hrvatski kupac domaći proizvod i njegovu kvalitetu. “Kupci i te kako poznaju domaći proizvod i njegovu kvalitetu, ali osnovni su problem distributivni kanali. Rast kvadrata prodajnog prostora nije pratio i rast prodaje na malo, upravo suprotno, svjedoci smo kontinuiranog pada već nekoliko uzastopnih godina. Drugim riječima, dobar dio prometa na malo, pa tako i prodaja obuće, premjestio se u velike trgovačke centre gdje dominiraju diskonti obuće, bazirani na jeftinom uvozu robe upitne kvalitete i niske cijene. Trgovine u centrima gradova gdje je obuća hrvatskih proizvođača bila zastupljena izgubile su dobar dio prometa, pa je to ostavilo negativne učinke i na obućarstvo. Tome treba pridodati činjenicu da su neki domaći lanci trgovina propali, a drugi su se strateški odredili na jeftini uvoz”, objašnjava Mario Lešina. Unatoč padu kupovne moći stanovništva i tržištu preplavljenom jeftinom nekvalitetnom robom, oni koji mogu priuštit će si hrvatski proizvod. On nije jeftin, ali nudi najbolji omjer cijene i kvalitete i antropometrijski je optimiziran za domaćeg kupca. “Hrvatska obuća je u potpunosti prilagođena našoj antropometriji što čini prvu komparativnu prednost. Druga je servis koji možemo ponuditi kupcima i stalna komunikacija s njima”, naglašava Lešina.

Inozemne tvrtke koje se bave proizvodnjom obuće kao što su Arche i Paul Green najavile su otvaranje svojih pogona u Hrvatskoj. Tome su zasigurno pridonijele različite beneficije od države i lokalne samouprave, stvorivši pozitivno poslovno ozračje u pojedinim gradovima gdje sazrijeva svijest o vrijednosti stranih ulaganja te se brže dobivaju potrebne dozvole. Jedna od prednosti Hrvatske su i kvalificirani radnici iz obućarske industrije, kojih je u susjednim zemljama sve manje.[/infobox]

(Andrea Šalinović / Privredni vjesnik)