Nakon 46 godina olupinu pretvorili u “ferrari” koji oduzima dah

Nakon više od četiri desetljeća, automobil je bio spreman za izložbu – crvena Ferrarijeva boja je blještala, 12-cilindrični motor je brujao, a kromirane se žbice na kotačima sjajile. Drvo upravljača, koža na sjedalima, pa čak i kožnati povezi poklopca od prtljažnika dovedeni su do tvorničkog savršenstva

Bila je 1968. godina kada su Charles Betz i Fred Peters, predavači na koledžu, otišli pogledati olupinu »ferrarija« koju je kolekcionar prodavao za 1000 dolara. Radilo se o kabrioletu »ferrari 375MM spider« iz 1954. čija je karoserija bila uništena u sudaru. Automobilu je nedostajao motor, a i na šasiji su prethodno bile rađene određene preinake. Uz sve navedene nedostatke ni cijena nije bila mala. No »spider« je barem imao dodatni komplet kotača, a Betz je vidio kako je američki trkač Daniel S. Gurney s njim postizao 274 km/h na utrci za Veliku nagradu Timesa koja se vozila 1958. u Riversideu. Znao je kakav je to bio automobil, pa je stoga postao svjestan kakav bi mogao ponovno biti.

Kolekcionarski dvojac odlučio je pronaći dijelove koji nedostaju i vratiti automobilu prvobitni sjaj te ga naposlijetku prodati i – zaraditi. Tada nisu ni sanjali da će se njihov pothvat odužiti na nekoliko desetljeća, nadživjeti njihove brakove, ugroziti kućne budžete i biti pravo iskušenje za živce te naposljetku – odnijeti milijune.

»Moja polovina porfita na tom autmobilu iznosila je više no što sam zaradio u 38 godina kao predavač na koledžu«, reći će Charles Betz

Betz je bio profesor ekonomije na koledžu Cerritos koji je kupovao i restaurirao britanske i taljanske sportske automobile. Peters je podučavao psihologiju na obližnjem koledžu Fullerton. Njegova specijalnost bili su njemački automobili. Oni su se upoznali 1966. godine kada je njihov zajednički prijatelj priredio večeru te ih obojicu pozvao kako bi se upoznali. On je dobro predvidio da bi se ovaj dvojac mogao dobro složiti. A to se i dogodilo. Obojica su se divili jedan drugome.

»Bio je pametan«, kaže Betz. »Umjesto da kupuje nepraktične automobile, poput mene, on je kupovao volkswagene«.

»Charles je bio sofisticiraniji od mene«, rekao je Peters. »On je radio na MG-ovima i austin-healeyima.«

Oni su kupovali i prodavali egzotična vozila kao što su »porsche«, »jaguar« i »maserati«, na čemu baš i nisu ostvarivali profit. Tako su kupovali i obnavljali i »alfe romeo«, koje su izgledale kao potencijalni zgoditak, ali ni one nisu donosile profit.

S vremenom, počeli su se specijalizirati za »ferrarije«. Tijekom 1960-ih i 1970-ih ti su automobili bili pristupačni i to ponajviše zbog toga što je bilo jako teško raditi na njima. Mali se broj američkih mehaničara u njih razumio, a Ferrari nije isporučivao servisne priručnike.

»Vlasnici koji su ih imali pokušavali su ih popraviti, ali su u tome podbacili«, reći će Betz.

»Mogli ste kupiti rabljeni primjerak gotovo zabadava«, dodaje Peters.

S naglaskom na »gotovo«. Dvojac je plaćao od 3500 do 4000 dolara po automobilu u vrijeme kada je Betzova godišnja plaća na koledžuu iznosila 14 000 dolara. Peters je zarađivao još manje.

Partneri su znali napraviti i neke pogreške u hodu.

»Postao je to hobi koji se oteo kontroli«, objašnjava Peters.

Često su morali prodati automobil kako bi mogli kupiti drugi. Druga je solucija bila posuditi novac od Petersove majke ili financijskih kompanija. U nekoliko navrata Betz i Peters založili su i svoj namještaj.

Betz kaže kako su se ovakve situacije nepovoljno odražavale na njegov brak.

Ponekad bi izgubili novac. Kupili su i »bugatti«, ali pet godina nisu mogli postići da njegov motor proradi kako treba. Kad su ga napokon prodali, Peters se prisjeća što je poručio kupcu: »To je sjajajn automobil. Samo ga nemojte pokušati pokrenuti«.

Ne bi li ostavili profesionalniji dojam, kolekcionarski dvojac je krajem 1968. otvorio salon za prodaju rabljenih »ferrarija«, ali taj je poduhvat preživio svega dvije godine.

»Svi su htjeli novi, a ne rabljeni ferrari, tako da se nikome nismo dopadali«, govori Betz. »Nismo se dopadali banci, a ni osiguravajućem društvu. Nitko te ne voli ako se baviš rabljenim ferrarijima«.

Povremeno bi okrenuli neku manju dobit, kao što je bio slučaj 1970. godine kada su dobili 5500 dolara za »ferrari berlinetta« koji su platili 5000 dolara.

»Pravi igrači«

Kasnije iste godine uložili su 4000 dolara u »ferrari 250 lusso« kojem je trebao novi motor. Šest godina kasnije prodali su ga za 12 000.

»Onda smo pomislili da smo pravi igrači«, kaže Betz.

Onda su počeli osmišljavati ono što su nazvali 30-godišnjim planom. Objašnjavaju kako su obojica htjeli imati na računima po 300 000 dolara kada završe s poslom. A Betz opisuje kako je na njihovu zamisao reagirala okolina: »Svi su mislili da smo ludi – uključujući i naše supruge«.

Sačuvali su svoje dnevne poslove, ali posao sa strane je počeo bujati. Morali su izaći iz svojih garaža te su iznajmili industrijski prostor. Uskoro su se bavili istodobnom restauracijom cijelog tuceta vozila. Uz posao, rasle su i njihove obitelji. Betz, koji se dvaput ženio, ima četvero djece i troje unučadi. Razvedeni Peters ima troje djece, četvero unučadi i dva praunuka.

Svo to vrijeme, oni su strpljivo pokušavali pronaći dijelove za »375MM«.

Ferrari je proizveo svega 14 primjeraka tog automobila, a za dva je bilo poznato da su uništeni. Ipak, oni nisu odustajali. Uporno su se raspitivali naokolo. Ljudi su im ukazivali na adrese, a ove su pak dovodile do potrebnih dijelova.

Jedn drugi kolekcionar imao je dosta ključnih dijelova s originalnog automobila, ali ih nije htio prodati. Betz i Peters su odlučili pričekati i u međuvremenu su radili na drugim autima. Proizvodi sa značkom propetog konjića počeli su postizati sve veće cijene. Npr. »250 lusso« koji su prodali za 12 000 promijenio je vlasnika nakon 10 godina i prodan za 80 000 dolara, da bi još nekoliko godina kasnije postigao cijenu od vrtoglavih 580 000 dolara.

No porasla je i cijena Ferrarijevih dijelova. Par prednjih svjetala za »375MM« košta 5000 dolara. Točna replika prednje maske košta 10 000 dolara.

Ipak, porasli su i profiti. Dvojac je počeo zarađivati prodajom prikupljenih dijelova koji im nisu potrebni za njihove automobile. Također, prodali su i neke automobile po, rekli bismo, astronomskim cijenama.

Tako su 2002. prodali rijetku »testarossu« iz 1957. koju su restaurirali godinama. Premda taje ime kupca i iznos, govore da je to bio njihov prvi stvarno veliki dobitak.

»Moja polovina porfita na tom autmobilu iznosila je više no što sam zaradio u 38 godina kao predavač na koledžu«, reći će Charles Betz.

Svo vrijeme »375MM« je i dalje bio kod njih.

Samo za reparaciju motora 400 000 dolara

Tako je 1986. kolekcionar koji je imao potrebne dijelove konačno odlučio prodati ih. Ali ne njima, već engleskom restauratoru »ferrarija« Davidu Cottinghamu.

Kako su s njim bili u prijateljskim odnosima privoljeli su ga da im omogući da pogledaju inventar prije nego što bude odaslan u Englesku. Među dijelovima bili su: originalni spremnik za gorivo, ručica mjenjača, prednji poklopac i suvozačko sjedište.

Završna faza restauracije »ferrarija 375MM« napokon je mogla početi. Okvir je obnovljen, motor presložen, karoserija popravljena i nanovo obojena.

Betzov sin Brook, koji danas također dosta radi na automobilima dvojice partnera, procjenjuje da je samo u reparaciju motora uloženo 400 000 dolara i najmanje još milijun dolara u ostale dijelove.

Nakon više od četiri desetljeća, automobil je bio spreman za izložbu – crvena Ferrarijeva boja je blještala, 12-cilindrični motor je brujao, a kromirane se žbice na kotačima sjajile. Drvo upravljača, koža na sjedalima, pa čak i kožnati povezi poklopca od prtljažnika dovedeni su do tvorničkog savršenstva.

Početkom 2014. dvojac je procijenio kako je kucnuo čas za prodaju. Odlučili su unovčiti svoj gotovo pola stoljeća dug trud.

»Kad imate 75 godina, a vaš partner 83, onda više ne možđete imati 30-godišnji plan«, napominje Betz.

U kolovozu njihov je »ferrari« kamionom odvezen u Monterey na godišnju izložbu automobila, u trajanju od tjedan dana, u sklopu koje se održava aukcije izloženih vozila. Peters i Betz imali su razloga za optimizam. Tjedan je počeo s rekornim brojkama. Tako je »ferrari 250 GTO« iz 1962. prodan za 38,115 milijuna dolara (!), što je najviša cijena koja je ikada plaćena za automobil na nekoj aukciji.

Ostaje u kući

Toga vrućeg i suhog poslijepodneva, partneri i Brooke promatrali su kako se kolekcionari grozničavo nadmeću za njihov automobil te naglo zaustavljaju netom prije no što će postići minimum koji su postavili prodavači. Najbolja ponuda iznosila je 5,8 milijuna dolara.

Bilo je to iskušavajuće, ali – nedovoljno.

Umorni Peters u svoji trapericama s tregerima i sandalama pogladio je svoju bijelu bradu, dok je Betz u svojim vrećastim kratkim hlačama, tenisicama i naočalama uzdahnuo i slegnuo ramenima.

»U odnosu na ono što smo potrošili ne bismo bili na velikom dobitku«, rekao je Betz. »Ali posjedujemo ga 46 godina i 5,8 milijuna jednostavno nije dovoljno«.

Nakon povratak u Orange, gdje partneri čuvaju »ferrari 375MM« i šest drugih klasičnih automobila koje su zadržali u svojoj kolekciji, Peters i Betz nastavili su prikupljati ponude. Neidentificirani kolekcionar im je dao svoju ponudu, ali nije mogao pronaći kupce za automobil koji inače prodaje kako bi podigao potreban novac. Drugi je ponudio isti iznos, ali nije mogao pokriti financije.

Partneri su gotovo doživjeli olakšanje.

»Dobra vijest je da toliko volimo taj automobil da smo ga spremni zadržati«, objašnjava Betz.

Automobil izgleda vrlo dobro, sav sređen stoji u garaži, a prodaja restauriranog vozila uvijek sa sobom donosi grč, kaže Peters. »U njihovo restauriranje ulažeš svoje srce, sjećaš se kako su prije izgledali«, zaključuje.

(zg-magazin / izvor: latimes.com)