Najveće poskupljenje za domaćinstva s najmanje ukućana
Ministarstvo zaštite okoliša i energetike prisiljava gradove i općine da fiksni dio računa za otpad više ne naplaćuju po osobi, već po kućanstvu, bez obzira koliko osoba u njemu živi. To donosi nepravedno poskupljenje domaćinstvima s najmanje ukućana
Jadna je pravda koja mora da se pravda. (Vladimir Bulatović Vib)
dr. sc. Viktor Simončič
Prije nekih dva stoljeća izraz kapitalizam bio je pogrdni naziv za slobodno tržište. Socijalizam, nasuprot slobodnog tržišta, vrlo pojednostavljeno, predstavlja tržište pod kontrolom države. Mi stariji smo naučili da je kapitalizam nešto loše, Sodoma i Gomora, a socijalizam med i mlijeko. Generacije koje odrastaju od pada Berlinskog zida, ovih dana točno prije 30 godina, uče upravo suprotno. Kako se socijalizam u percepciji širokih narodnih masa često izjednačava s komunizmom, čak se donose i razne deklaracije, ne bi li ga ocrnili do kraja, a to ide sve do Europskog parlamenta.
Političari, izabrani zbrda-zdola, odlučili su da će određivati povijest. Umjesto snage znanstvenih činjenica na kakvima bi se svijet trebao temeljiti, oni vladavinu svode na snagu dogmi. Pomno birajući što im odgovara, širokim narodnim masama propisuju povijest. Europski parlament tako je 19. rujna 2019. godine usvojio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe. Zanimalo me što je to europsko sjećanje, koje je tako važno za budućnost Europe? Pogledao sam Rezoluciju i neka mišljenja o tome. Moj zaključak je da se pod »europskim sjećanjem« smatra samo ono što trenutno odgovara svjetonazoru vladajuće većine, u nekom parlamentarnom tijelu, neke asocijacije i/ili države.
Rezolucija me, kao politički tumač povijesti neodoljivo podsjeća na vrijeme, koje sam kao doktor znanosti proveo u JNA noseći postolje mitraljeza od 22 kilograma. Na nastavi iz nečega sličnog – moralnom odgoju, na pitanje: „Zašto je marksizam nauka?“, ispravan je odgovor bio: „Zato jer nas tako uči“. I da parafraziram, na nekom današnjem moralnom odgajanju, na pitanje: „Što je to europsko sjećanje?“, ispravan odgovor glasio bi: „Ono što nas uči EU parlament“.
Prisila Ministarstva
Ovaj uvod je nastao slučajno. Prateći raspravu oko izmjene Uredbe o komunalnom otpadu pronašao sam i komentar kako Ministarstvo zaštite okoliša i energetike prisiljava gradove i općine da fiksni dio računa za otpad više ne naplaćuju po osobi, već po kućanstvu, bez obzira koliko osoba u njemu živi.
S obzirom da je taj dio računa trenutno niži što je manji broj osoba u kućanstvu, ove izmjene Uredbe, prema njenim protivnicima, značile bi nepravedno poskupljenje domaćinstvima s najmanje ukućana. Primjerice, jednočlana i dvočlana domaćinstva plaćat će isto kao i ona deseteročlana.
Pitam se što bi to htjeli protivnici ove odluke utemeljene, na tržišnom principu, znači na medeno-mliječnom kapitalizmu? Povratak u ona strašna socijalistička vremena i uravnilovku? Pa logično je da je fiksni trošak za komunalne usluge neovisan o mjestu gdje se obavlja usluga.
Zašto je fiksni trošak od nekih 300 kuna po domaćinstvu, za jednako visoki standard vodoopskrbe, od nula do nekih 100 m3 vode godišnje, neovisan radi li se o Stockholmu ili Drnišu pokušao sam pojasniti ranije https://zg-magazin.com.hr/ti-troznamenkastu-logiku/.
Svima jednako i/li pravedno
Kod odvoza komunalnog otpada je slično. Usluga odvoza komunalnog otpada se odvija od kućanstva. Za određeni broj kućanstava, neovisno od količina otpada koje se proizvedu na određenoj lokaciji (kod privrednih subjekata to može biti drugačije zbog prirode djelatnosti) tvrtka mora imati osiguran vozni park i kapacitet prerade i obrade, uključujući i odlaganje za neki vršni kapacitet. Troškove održavanja te infrastrukture snose korisnici. Kako u jednom kućanstvu ne mora živjeti nitko, ali može živjeti 10, pa i više osoba, a komunalna tvrtka mora imati sve potrebno da po potrebi odveze i obradi otpad, logično je da taj fiksni trošak snosi kućanstvo.
Iako se to neće sviđati vikendašima i iznajmljivačima apartmana, i oni moraju snositi isti fiksni trošak cijelu godinu, i onda kada nisu u vikendici i kada nemaju turiste u apartmanu, kao i neko kućanstvo u kojem netko stalno netko živi. Komunalna tvrtka mora imati svu opremu da zbrine otpad i u zimi i u ljeti, kada se u mnogim mjestima na moru broj stanovnika višestruko poveća. Varijabilni trošak je vezan za količine, pa vikendaši kada ih nema neće imati taj dio troška. To je kapitalizam i vladavina tržišta.
Socijalizam je nešto drugo. U socijalizmu je postojala određena vrsta socijalne osjetljivosti. Da se mene pita, odvoz komunalnog otpada naplaćivao bi se (izuzev fiksnog troška) i prema veličini (kvadraturi) kućanstva, neovisno od broja osoba koji u tamo žive. Komunalna naknada se nekada obračunavala (i) prema kvadratima stana ili kuće. Bogatiji su imali veće nekretnine, siromašni su se obično stiskali u manje kvadrata. Naplata odvoza komunalnog otpada je na taj način učinjena pravednijom, iako ne baš tržišno orijentiranom. I taj element je predstavljao mali doprinos natalitetnoj politici, jer mnogobrojne obitelji nisu bile financijski dodatno opterećene po broju djece.
Po mome bi društvo, ako želi više djece, trebalo za njih preuzeti sva izdavanja, od cipele i školskih knjiga do oslobađanja od komunalnih naknada. Kako sam oblikovan u onom sistemu, dogme bile donesene na koncilima ili parlamentima nekako ne podnosim, a pravednosti dajem prednost pred jednakošću.
