Nadstandard u zdravstvu – put ka različitom liječenju bogatih i siromašnih
»Uvođenjem nadstandarda u zdravstvu slijede dva algoritma liječenja: standardno i nadstandardno, alii dvije vrste odjela i medicine. Ako zaživi, po prvi put će se građani u javnom zdravstvu razdvojiti na više skupina: siromašne, koji si neće moći priuštiti nadstandard i one bogatije. O tome hoće li pacijenti biti i fizički razdvojeni – ostaje nam za vidjeti«, kaže dr. Dražen Gorjanski, stručnjak za javno zdravstvo
Snježana Kratz
Ovih dana najavljene reforme zdravstva o uvođenju (nad)standarda u javnosti su izazvale mnoge nejasnoće i nedorečenosti o tome što je(st) standard zdravstvene ponude te kako ga pruža javno odnosno privatno zdravstvo. O tome smo razgovarali s dr. Draženom Gorjanskim specijalistom obiteljske medicine iz osječkog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) i stručnjakom za javno zdravstvo koji je prvotno objasnio što podrazumijeva pojam (javno)zdravstvo. Riječ je kaže o dva različita sustava, odnosno o javnom i privatnom zdravstvu. Iako se oba bave istim poslom (liječenjem), oni se međusobno itekako razlikuju (prikaz u tablici) kaže dr. Gorjanski. Promatrajući privatno i javno zdravstvo »… zamjetno je da je javno zdravstvo u odnosu na privatno napredniji, humaniji, razvijeniji i savršeniji oblik zdravstvene zaštite«. Dok se privatno zdravstvo bavi pojedincima, plaća se pojedinačno i »sebično«, – svatko za sebe – te radi pojedinačno, javno se zdravstvo bavi svim građanima, plaća zajednički i solidarno, a radi kao cjelina.
dr. Dražen Gorjanski: U Americi je 60 posto osobnih bankrota čak i dobrostojećih obitelji uzrokovano upravo troškovima liječenja
Javno zdravstvo – najdragocjeniji proizvod ljudske civilizacije
Promatrajući javno zdravstvo kao humaniji doseg možemo reći kako je javno zdravstvo »najdragocjeniji proizvod ljudske civilizacije. U njemu su objedinjeni najviši dosezi tehničkih znanosti odnosno duhovnosti. Nigdje više doli u javnom zdravstvu, znanstvena i humana dostignuća nisu bila bliže, nisu surađivala više i nisu bolje (na)dopunjavala jedna drugu. Nigdje kao u javnom zdravstvu nismo bili bliže utopijskim društvima koja podrazumijevaju jednakost, solidarnost, a nigdje se kao u javnom zdravstvu, nismo više približili društvu u kome će svatko pridonositi koliko može, a uzimati koliko mu treba«, kaže dr. Gorjanski. Dodaje da, iako se često ističe kako je liječenje znatno bolje kod privatnika, treba znati kako to u naravi – nije istina.
Istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) kazuju kako su oba sustava jednako učinkovita kao i uspješnost liječenja S time da je privatno zdravstvo znatno skuplje, a ono po čemu se privatno u pozitivnom smislu razlikuje od javnog je(st) načelno veća razina ljubaznosti, dok su ostali parametri na strani javnoga zdravstva. Ni javno zdravstvo, kaže dr. Gorjanski, nije savršeno i ima nedostataka, ali je u tehnološkom smislu neupitno napredniji oblik zdravstvene zaštite od privatnog zdravstva.
»Zadatak nam je zato unaprjeđenje javnoga, a ne stalno vraćanje zaostalom i nazadnom modelu privatnog zdravstva«, kaže. Slikovito opisuje kako je to je kao kada bi umjesto usavršavanja automobila na električni pogon propagirali prijevoz zaprežnim kolima. Ukratko, javno i privatno zdravstvo dva su različita pojma i različita sustava, tvrdi naš sugovornik, pa ih ne valja miješati, ni jezično, a pogotovo ne u radu.
»Ako nam je danas javno zdravstvo tako dobro, zašto postoje liste čekanja, korupcija i niz drugih negativnosti?«,zapitao se istodobno odgovarajući: »U tehničkom smislu zbog nazočnosti privatnog u javnom zdravstvu, a u moralnom zbog nedovoljnog iskustva i znanja upravljanja javnim dobrima. Hrvatsko je javno zdravstvo objašnjava, premreženo privatnim skupinama: primarna zaštita nam je većinom privatizirana, kao što su to i laboratoriji, kućne njege, fizikalne terapije koje se provode u kući, tvornice lijekova, ortopedske kuće kao i mnoge poliklinike. Uz to sve, dozvoljen je i dvojni rad liječnika pa smo tako tvrdi javno zdravstvo i oslabili… Prodajući sve njegove važne dijelove i djelatnosti, toliko da nam je zdravstvo sada prisiljeno sve spomenuto kupovati po znatno većim cijenama, nego da sve samo proizvodi«.
Povećani se troškovi tako odražavaju na nedostatak liječnika i sestara, manjak opreme i prostora i otežan rad. Kada bi javno zdravstvo, kaže dr. Gorjanski, postalo cjelovito, odnosno kada bi imalo, kao što je nekada imalo, sve nužne dijelove: tvornice generičkih lijekova i medicinske opreme, ortopedske kuće, kućne njege odnosno sve što je nužno za brigu o pacijentima, tada bi se drastično smanjili zdravstveni troškovi. Unaprijedilo bi se liječenje, ali i smanjila korupcija. Bilo bi nov(a)ca za zapošljavanje liječnika i sestara pa bi se smanjile i liste čekanja.
Problem javnog zdravstva je prvenstveno moralne, a ne financijske prirode
Moralni su razlozi (naj)veći problem. Problem odnosa prema javnom zdravstvu postoji jer je kroz tisućljetnu prošlost naša – zapadna – civilizacija bilježila iskustvo isključivo privatnog vlasništva. Javno se vlasništvo javlja prilično kasno i prema njemu nismo uspjeli izgraditi zdrav odnos. U tom smislu problem je javnog zdravstva, kaže dr. Gorjanski, prvenstveno moralni, a ne tehnički ili financijski.
»Mnogi od nas još ne razumiju i nisu spremni prihvatiti postojanje bilo kojeg oblika javnog dobra, još nemamo svijest da je javno istovremeno i naše osobno jer nemamo iskustvo da je nešto naše ako to ne možemo obuhvatiti i odnijeti kući. Za razliku od nas, mnoge `primitivne´ kulture imaju izgrađen stav prema javnom, jer tako žive od kada znaju za sebe«, ističe liječnik.
U tim kulturama javno ima prednost pred privatnim, pa ne čudi postojanje poslovice da »Zemlju nismo dobili od naših očeva, nego smo ju posudili od naših unuka«, napominje. Zbog čega onda stalne najave privatizacije zdravstva ako je gotovo sve privatizirano, pitamo ga. Nisu, kaže, kod nas privatizirana još dva ključna područja: zdravstveno osiguranje (HZZO) i bolnice. Budući da naš zdravstveni sustav godišnje troši oko 23 milijarde kuna, a bolnički sustav polovicu toga iznosa, privatiziranje još ta dva preostala segmenta donijelo bi i najveće zarade. Dr. Gorjanski objašnjava kako se ovih dana sve aktualniji i neodvojivi pojam od privatnog zdravstva – »nadstandard« – želi ugraditi u javno zdravstvo. U medicini otkriva postoje pojmovi primjereno liječenje, liječenje po pravilima struke, liječenje po zlatnom standardu i oni se odnose na znanstveno dokazane i najučinkovitije načine liječenja.
Pojam »nadstandard« dolazi iz privatnog zdravstva
Pojam »nadstandard« dolazi iz privatnog zdravstva i njime se želi reći, kako će pacijent dobiti nešto čega nema u javnom zdravstvu. O tome kako bi se »nadstandard« uveo u javno zdravstvo još nije jasno. Provedemo li taj prijedlog do kraja, upozorava on, slijede nam i dva algoritma liječenja: standardno i nadstandardno, odnosno i dvije vrste odjela, dvije vrste medicine itd. Nadajmo se kaže da do toga neće doći. Ipak, u slučaju da zaživi po prvi put će se građani u javnom zdravstvu razdvojiti na više skupina: siromašne, koji si neće moći priuštiti nadstandard i one bogatije. Potonji će se ponovo dijeliti na one koji će zbog svoje bolesti i plaćanja nadstandarda osiromašiti i bankrotirati i one koji će samo osiromašiti. U Americi je 60 posto osobnih bankrota čak i dobrostojećih obitelji uzrokovano upravo troškovima liječenja.
O tome hoće li pacijenti biti i fizički razdvojeni – ostaje nam za vidjeti. Uvođenje nadstandarda u Hrvatskoj koja službeno ima oko 900 000 siromašnih, ističe dr. Gorjanski dovest će do tehnološkog zaostajanja medicinske struke. Da bi se neke medicinske novine uvele u opticaj, mora postojati dovoljan broj pacijenata koji će tu novinu i koristiti. Zbog velikog broja siromašnih, vrlo je izgledno da se brojni »nadstandardni« postupci ne bi provodili pa bi time i kupnja nove opreme bila nepotrebna. »Tehnološko će zaostajanje dovesti i do profesionalnog zaostajanja liječnika čime bi se cijeli sustav na neki način zamrznuo u vremenu uvođenja nadstandarda«, kaže liječnik.
Dvojni rad u medicini neostvariv
Objašnjava i kako je u medicini tzv. dvojni rad gotovo neostvariv. Teško je vjerovati da je itko u stanju nakon osam sati ozbiljnog rada u javnom zdravstvu, još raditi četiri, pet sati u privatnom. »To je fizički moguće samo ako ne radite u javnom, nego se čuvate za rad u privatnom zdravstvu ili ako u privatnom radite za vrijeme radnog vremena u javnom zdravstvu«, kaže dr. Gorjanski dodajući da je takav rad neodgovoran kako u profesionalnom tako i u kolegijalnom smislu. U profesionalnom jer ste » … svakako svjesni rizika za pacijenta ako radite premoreni, dakle nakon osmosatnog radnog vremena. U kolegijalnom, jer u slučaju `bilokacijskog rada´, odnosno ako za vrijeme radnog vremena u javnom radite u privatnom zdravstvu,pa vaš posao moraju odraditi vaše kolege«.
Doznajemo i kako dvojni rad postoji samo u javnom zdravstvu dok ga u privatnim sustavima nema. »Bilo bi zanimljivo čuti što bi rekao vlasnik primjerice Lidla, kada bi mu direktor marketinga ili direktor prodaje rekao da bi on popodne radio za Interspar ili Konzum«, slikovit je dr. Gorjanski. Dvojni je rad ističe nalik dvojnom životu i prilično nemoralan. Složio bih se s takvim načinom rada ako bi njegovi predlagatelji »dopustili svojim suprugama da po danu budu s njima, a noću odlaze ljubavniku. A potom se ujutro ponovno vraćale u redoviti brak« . Kada je riječ o našem zdravstvu, temeljno pitanje na koje treba odgovoriti ističe jest ono moralno odnosno zaslužuju li svi naši građani istu razinu zdravstvene skrbi? Ako je zaslužuju kaže onda se zdravstvena skrb Hrvatske nadalje ustrojava kroz javno zdravstvo, a ako tako nije, tada se skrb građana rješava kroz privatne zdravstvene ustanove.
Rent a car zdravstvo
Rentakarizacija javnog zdravstva rasprodaja je ili davanje u najam svih važnih, temeljnih djelatnosti javnog zdravstva: proizvodnje lijekova, ortopedskih pomagala, kućne njege, računalnih programa, važnih pretraga – PET, CT… Posljedično je to kupovanje tih istih djelatnosti po znatno skupljim cijenama od privatnika koji su djelatnost(i) otkupili odnosno dobili u najam tj. koncesiju, objašnjava nam dr. Gorjanski ishodište rent a car zdravstvenog sustava. Jednako je to, kaže, darivanju vlastitog automobila rent-a-car kući, i potom njegovo svakodnevno unajmljivanje po znatno većoj cijeni.[1] Iako nitko razuman neće takvo što učiniti u svom privatnom životu, to se nažalost, kaže, često čini u javnom zdravstvu. Naše je javno zdravstvo ističe on gotovo u svim dijelovima, osim bolničkog sustava rentakarno. U ekonomskom smislu rentakarizacija javnog zdravstva je svojevrsni apsurd, »pucanje u vlastitu nogu« i »rezanje grane na kojoj se sjedi«. Ekonomski bi to bio svojevrsni negativni oblik outsourcinga. Dok se u potonjem zbog uštede rješava(mo) nevažnih odnosno sporednih djelatnosti u rentakarizaciji se čini obratno. Kako bi proizveli što veći trošak javnom zdravstvu a donijeli zaradu privatnicima, rješavamo se temeljnih djelatnosti.
Ima li rentakarizacije u privatnim tvrtkama, pitamo dr. Gorjanskog ? Naravno da nema, kaže on, jer rentakarizacija postoji samo u loše vođenim javnim sustavima odnosno u onima u kojima se loše, neznalački i rasipnički raspolaže javnim novcem. Privatne tvrtke mudro čuvaju svaku lipu i ne pada im na pamet rentakarirati bilo koji dio svojih djelatnosti. Pa i naš najveći koncern, ističe naš sugovornik, ima moto Od polja do stola u kojem objedinjuje uzgoj, proizvodnju, prijevoz, logistiku i prodaju hrane bez prepuštanja i jednog dijela tog procesa partnerstvima.
Na navedenom je primjeru, kaže dr. Grojanski, zanimljivo uočiti činjenicu kako privatni kapital zagovara jedna načela u javnom sustavu, a provodi suprotna u vlastitim tvrtkama. O tome zašto je potrebno toliko uvjeravanje u korisnost javno – privatnog partnerstva tj. korisnosti privatizacije javnog zdravstva liječnik nam odgovara: »Zbog toga što je to `pila naopako´, odnosno uvjeravanje kako je nešto nazadnije, lošije, skuplje, manje moralno, djelotvorno i manje uspješno zapravo naprednije, bolje, jeftinije, moralnije, djelotvornije i uspješnije«. » Zašto nitko od nas ne vozi automobil iz rent-a-car kuće nego ima svoj zapitao se? Zato kaže jer je vožnja istog modela automobila nekoliko puta skuplja ako se iznajmljuje od privatnika nego ako se kupi vlastiti«, zaključuje.