Nacionalni interes je univerzalno sredstvo za ostanak na vlasti

Gospodo arbitražni suci, ako mislite da od vas političke elite ovih prostora traže rješenje, varate se. Neriješeni problem zaljeva koji je nedavno postao vala je rješenje za ostanak na vlasti. „Piransko-savudrijska papazjanija“ pokazuje da na ovim prostorima postoji samo jedan nacionalni interes u kojeg se zaklinju novostasali planetarni političari

“Istina u politici mora čekati dok nekome ne postane potrebna.”

(Bjornstjerne Bjornson)

dr. sc. Viktor Simončič

“Udomiti profesora matematike na čelo Hrvatskih šuma uz još dvoje i više informatičara (DOS razine) kao stručno-intelektualno-vizijskih pobočnika, bez ključnog upita tko će nakon tzv. parafiskalnog nameta plaćati protupožarne radnje, eto rezultira da Pelješcem haraju požari kako vjetar puše.

… kroz sustav se ni jedan šumar nije oglasio dok mu gore 4000 ha zemlje. Valjda je to po matematičkim principima zanemariv iznos… Ovako mi je žao što nitko neće postaviti pitanje, osim Zmage (moj nadimak – jer pripadam raznima) , da li je Pelješac baš trebao izgorjeti”.

(Reakcija šumara Dade, na 9. Poučka, na šumske požare i „kurta-murta“ kadrove, prijatelja s kojim sam imao prilike upoznati prave ljepote šuma)

Tko pamti zna da su se predsjednici vlada Hrvatske i Slovenije, Gospoda Račan i Drnovšek (veliko slovo kod „Gospoda“ nije niti štamparska pogreška niti nepoznavanje pravopisa, iako u tome i nisam najjači) dogovorili kako riješiti problem granica? Račun bez krčmara. Digla se „politička kuka i motika“ kako bi zaštitila nacionalne interese. Problem granica ostao. Formirana zajednička komisija. Radili ozbiljni, pametni i odgovorni ljudi. Godinama. Akademik Davorin Rudolf je izjavio da arbitražni postupak nije bio potreban jer su se sa Slovencima sve dogovorili.

Slovenski partner gospodin Potočnik je izjavio da arbitražni postupak nije bio potreban jer su se s Hrvatima sve dogovorili. Problem je nastao s političarima. Dogovoreno nije prošlo jer, eto nije odgovaralo „nacionalnim interesima“. Našima (mojima – ja pripadam i jednima i drugima!), nije odgovaralo jer nisu dobili Savudrijsku valu do Kopra i Trsta, a njihovim (mojima) jer nisu dobili Piranski zaljev do Umaga i Rijeke.

U nijednoj državi nakon paljenja svjetla, ni pod razno, nacionalni interes nije bila zaštita vlastite imovine. Dijelilo se šakom i kapom sve što se stvaralo ne samo u mraku, već stoljećima.

Tko su bili zaštitnici nacionalnih interesa naroda i narodnosti Hrvatske i Slovenije koji su odbili dogovoreno? Sanader & Janša, ili Kosor & Pahor? Zajedno su, u ime istih nacionalnih interesa odlučili da ne odluče. Najlakše je braniti nacionalne interese nedjelovanjem i svojim neodlučivanjem pokazivati (ne)odgovornost. Kako se eto nisu mogli dogovoriti, oni koji poznaju stvari i koji su uspjeli uskladiti interese u korist svih, „zaštitnika nacionalnih interesa“, odlučiše se za arbitražni sud. Počeli su odlučivati oni koji imaju problem već na kartama pronaći „Piransko – savudrijski zaljev“, a kamoli izgovoriti naziv „Savudrijsko – piranska vala“. Ali pametni ljudi znaju da stvari nisu ni lijeve ni desne. Odlučiše se za sredinu. Trebao biti sit vuk, a i sve ovce na broju.

Kako se ništa ne bi prepustilo slučaju i kako oni pametni ljudi na Arbitražnom sudu ne bi rekli nešto što bi moglo narušiti „naše nacionalne interese“, „naše službe“, onako prijateljsko – špijunski, kako to i dolikuje prema najbližem susjedu, pomno su pratile slučaj. Kako je danas špijuniranje svih i svakoga, pa i najbližih prijatelja stvar standardnog morala društva, neke vrsta „kavalirskog delikta“, za vjerovati je da su prisluškivali i njihovi. I sve se saznalo. Ispalo je da bi jedna ovca ili samo jedno janje ipak prevagnulo na drugu stranu. Zaštitari „nacionalnih interesa“ rekli su: ne može. Nije uspio dogovor Račan – Drnovšek, nije uspio dogovor Rudolf – Potočnik, nije uspio izgleda niti Arbitražni sud staviti sve ovce samo u jednu, ovaj puta u našu staju.

Rješavanje nerješivog

Arbitražni sud je ispao naivan već samim pristankom da pokuša riješiti nerješivo. Naime, političkim elitama ovih prostora odgovaraju neriješena pitanja. Sve podsjeća na onaj vic, kada sin postane partner u odvjetničkom uredu svoga oca. I vraća se trijumfalno s prve rasprave i kaže: „Tata, spor kojeg ti nisi uspio riješiti dvadeset godina, u vezi onog vola, ja sam danas riješio u pet minuta“. Odgovara otac, iskusni advokat: „E moj sine, vole. Pa što misliš kako bi ti završio fakultet da sam ja riješio problem odmah?“

Gospodo arbitražni suci, ako mislite da od vas političke elite ovih prostora traže rješenje, varate se. Neriješeni problem zaljeva koji je nedavno postao vala je rješenje za ostanak na vlasti. „Piransko – savudrijska papazjanija“ pokazuje da na ovim prostorima postoji samo jedan nacionalni interes. Jednak u svim državama u kojima je nedavno svanulo. Nacionalni interes, u kojeg se zaklinju novostasali planetarni političari, kao sredstvo ostanka na vlasti. U nijednoj državi nakon paljenja svjetla, ni pod razno, nacionalni interes nije bila zaštita vlastite imovine. Dijelilo se šakom i kapom sve što se stvaralo ne samo u mraku, već stoljećima. Nije riješeno niti jedno otvoreno pitanje među državama. Oni ne rješavaju, oni stvaraju probleme. Dok god postoji problem eto njih da ga riješe. Ako problema nema, onda ga treba stvoriti, kako bi se javili nacionalni spasitelji.

Trebalo je slušati raspravu o zaštiti nacionalnog interesa u Saboru. Trebalo je to i izdržati. Slušao sam, jer sam i naš i njihov, zapravo jer sam svoj. Crnilo puni sabor. Bojim se, ako ne otvore vrata, udavit će se u crnilu. Neprijatelji naših nacionalnih interesa, ako su slušali otišli su sigurno u podrum ili se pakiraju na bijeg. Odjednom vijest kako isplovljava naš brod „Krešimir“ iz luke i plovi… Ja sam se na pola rečenice smrznuo. Po retorici svih 140 od 141 saborskog zastupnika mogao je ploviti samo preko Savudrijske vale u Piranski zaljev. Zar opet rat? A onda, u nastavku rečenice umirenje. Brod ide u humanitarnu misiju spašavanja jadnika koje su mudre politike, valjda isto štiteći nacionalne interese, već dovele do očaja.

Jesu li naši prisluškivali sve arbitražne suce ili samo jednog (još) nije znano. Jedan od prisluškivanih, koji je trebao biti oličenje poštenja „ospodin“ Jernej Sokolec (nedostatak slova „g“ u riječi gospodin nije niti štamparska pogreška niti nepoznavanje pravopisa) to nije bio. Dogovarao se s opunomoćenom predstavnicom za praćenje arbitraže Slovenije „ospođom“ (nedostatak slova „g“ u riječi gospođa nije niti štamparska pogreška niti nepoznavanje pravopisa) Simonom Drenik. Shvativši moralne poruke mog premijera Milanovića, namjerno ne spominjem da je arbitražni sudac bio slovenski, jer je on za uvaženog arbitražnog suca Budimira Vukasa rekao da on nije hrvatski, već univerzalno svjetski arbitar. Valjda je takav bio onda i „ospodin“ Sokolec, jer bi čudno bilo da se sud sastoji od četiri svjetska i jednog slovenskog arbitražnog suca.

Za Slovence smo Ameri

Način ponašanja „ospodina“ Sokoleca ali i prisluškivanje prijatelja je još jedna potvrda da na ovim prostorima vrijednost predstavlja ako radite nešto nečasno, ako se ne držite nekog uobičajenog morala. Mislim na neko moje poimanje morala, onako kako me učila mama i kako sam ja razumio poruke iz škole i lijepe književnosti. Prisluškivanje prijatelja danas kao da spada u časne poslove. Prisluškivanje svih i svega kako su pokazali WikiLeaks i Julian Assange pa Edward Snowden, meni ipak ne ide pod normalno. Prijatelj prijatelju prisluškivač. Prijatelj prijatelju vuk! I tko na kraju strada? Stoka sitnog zuba!

Ponosan sam na naše. Znamo svoj posao. Znamo prisluškivati i špijunirati. Nisam siguran da smo baš kao Amerikanci, ali za Slovence i susjed smo sigurno najmanje to. Neka znaju da s nama nema šale. Siguran sam da ćemo u buduće sa svima lakše razgovarati i pregovarati. Morat će paziti i na rješenja. Kada nam neće biti po volji moći ćemo izaći s objavom razgovora. Ako tajnih razgovora i ne bude, moći ćemo im namjestiti što god hoćemo pa neka se vade. Mislim da nam je silno porastao ugled. Hrvatska država – država opasnih špijuna. Ne brine me jer nas možda sve prisluškuju. Znam da mi ne mogu uvaliti mikrofon u slušalicu fiksnog telefona, kao onoj Slovenki. Nemam fiksni telefon.

Kamo li nas vode naše mudre politike? Nijedan problem ne rješavaju. Nas uljujkuju branjenjem nacionalnih interesa. Narod sretan. Svi okolo govore o kontaminiranom postupku. Ustavni sud vratio presudu Sanaderu. Sudac Turudić kao nije, pojednostavljeno rečeno, poštivao elementarne stvari iz područja prava i pravednosti. Nešto što mora znati student prava. Je li taj postupak kontaminiran? Jesu li su kontaminirane diplome sa 70 % prepisanog materijala? Jesu li kontaminirani izbori „Kurta-Murta“ kadrova, pa i matematičara na čelu Hrvatskih šuma, na što me upozoravaju šumari, koji su imali matematiku, ali samo dva-tri semestra, a onda su učili o šumama, o zaštiti i uzgoju, o borbi protiv požara?

Sada su se eto dosjetili da Imunološki zavod bude nacionalan. Je li postupak propadanja kontaminiran? Zašto nisu vidjeli i čuli što im se govori godinama, a na što je upozoravala Gospođa Lidija Jagarinec (i ovdje „G“ nije slučajan)? Časna sindikalna povjerenice, Gospođo Jagarinec, nemojte se čuditi. Oni namjerno uništavaju, da bi mogli spašavati. Oni imaju instinkt piromana. Zapale da bi ih slavili kao vatrogasce. Da Imunološki nisu doveli na dno, kako bi onda kao spasitelj mogao nastupati ministar Vrdoljak? Pa nije li on obećao sve plaće. Stajao je kao Titan na vjetru vaših žalopojki i teških sudbina. Obećao, i otišao. Normalno, javio se i HDZ. I oni znaju što eto nisu htjeli znati 20 godina. Ostali vi. Opet bez pet plaća. Dosjetili se neki rješenja, a onda Kurte i Murte kažu – ne može. Mi smo stvorili problem, kao rješenje za naše političko preživljavanje i uhljebljivanje. Gospođo Jagarinec, budite jako oprezni. Nemojte im vjerovati. Na vašem očaju još dugo „mogu štiti nacionalne interese“ i izdržati duže nego vi bez plaća.

Gladni školarci

Što je to kontaminirano u nas Hrvata, da su djeca u školama gladna? Što je to kontaminirano u Hrvatskoj kada imati znači biti sretan s dnevno 5 (slovima: PET) kuna za školski obrok? Jedini topli obrok koji mnoga djeca u Hrvatskoj danas imaju? Preko ljeta ni to. Dobro tada je toplo pa mogu valjda bez toplog obroka, a na vruće i ne ide toplo. Sve si nekako mislim da je roditeljima te djece, lakše kada vide da su njihovi nacionalni interesi u Svudrijsko-piranskoj vali zaštićeni.

Tako se 5 (slovima pet) litara morske vode se brani na način da se iskoristi saborska govornica za prosipanje crnila. Crno – crnje – mrak. Ali ne onaj socijalistički, kada smo svi imali malo, ali smo svi ipak nekako imali sve. Ne, mrak današnji. Naš očaj u njihovoj prćiji. Ubiše se za 5 litara mora, koje je i tako zajedničko, kao što je sada naše more i kod Hamburga. Ubiše se za 5 litara mora, a poklonili su sve što je vrijedilo, čak i ponos. A narod bi mogao živjeti u Piranskom zaljevu kao i ranije. Živjeli su sretno i zadovoljno desetljećima. Koga stvarno zanima tko je vlasnik nečeg u EU što i tako pripada svima?

Sretni političari jer imaju probleme 5 litara morske vode. Sve drugo je u drugom planu. Zamislite kako izgledaju tužno oči gladnog djeteta u menzi koje jedino nema 5 kuna za obrok? Zar vratiti sjaj dječjim očima i malo dostojanstva nezaposlenim roditeljima nije nacionalni interes? Ne mogu si pomoći. Za mene, kako god to populističko i melodramsko zvučalo samo se to broji. Možda su ispred samo njemačke „haubice“, za 40 milijuna eura koje gađaju i na 80 kilometara. I to vrijedi. Sjeverna Koreja nam sada ništa ne može. Kada sam napisao zadnju rečenicu kao da stvarno nije bitno imati onih 5 kuna za jedini topli obrok. Vjerujem da to sada razumiju i gladan djeca.

Kako moraju samo biti sretni jer nismo riješili nijedan problem sa susjedima. Koliko će eto još nacionalnih interesa moći braniti naši političari. Imaju i gotovo govore. Umjesto Slovenija, samo će nabrajati države oko nas.

Dobre strane arbitraže

Ipak, puno je dobrih stvari otvorila arbitraža. Spor sa Slovencima je bio posebno dobar za gospodina Karamarka. Konačno je morao progovoriti u Saboru. Od sada će češće. Izgubio je strah od saborske govornice. U nekoliko navrata je lijepo upotrijebio riječ „ugroza“! Nisam je našao kao imenicu, već samo kao glagol – ugroziti. U obliku imenice sam našao samo objašnjenje: ugroza (ruski: yгроза, engleski menace). Lijepo je da pokazuje da respektiramo malo i Slavene.

Mislim da je spor s Slovencima bio koristan i za izglede gospođe Pusić za glavnog tajnika EU. Posebno, nakon molbi EU da se ne prenagli. Izuzetna je bila i njena bravura, ako sam dobro razumio, kako su Slovenci izazvali prekid jer im odluka arbitraže nije išla na ruku. Šteta da ju je kasnije demantirao jedan sudac. Premjer Milanović može biti posebno zadovoljan. Nacionalna pitanja više neće biti predmet predizborne kampanje. HDZ u obrani nacionalnih interesa u retorici kao da posustaje u odnosu na ljevičare i liberale.

I za moje Slovence smo FLIT! Moji Hrvati su uvijek u pravu, moji Slovenci nikada. Ako je istina negdje između, onda je sigurno da smo spretniji. Izgleda da oni imaju još gore Kurta-Murta kadrove od naših.

Siguran sam da će (moji) naši nategnuti njih (moje) i oko nuklearke. Odluku oko odlagališta otpada uspješno odlažemo već preko 25 godina. A Krško se treba zatvoriti 2043. Do tada treba osigurati novac za razgradnju. Više nego je koštala izgradnja. Nisam siguran da para ima. Uspiju li moji-naši odlagati odluku do tada, onda će nuklearka biti na teritoriju i moje Slovenije pa će se rješenje tražiti slijedećih 100 godina. Zamislite, političke elite će moći 100 godina braniti još jedan „nacionalni interes“.

U raspravama mi je posebno drag zastupnik Kajin. To je onaj koji praznim izjavama značaj daje glasnim govorenjem, koji se, ako ga izvode djeca naziva „deranje“. Kada govori sigurno ste uvjereni u njegovu nepogrešivosti i ispravnost. I ja sam mislio dok mu nisam pisao i upozoravao, na za lokalnu zajednicu katastrofične projekte u Poreču i Istri. Pisao sam mu misli 9 (slovima: devet) puta. Upozorio sam ga da se za projekt umjesto 20 troši 65 milijuna eura. Bez odgovora. Kao ispriku prihvaćam da je on političar samo za izuzetno velike nacionalne interese. Sjećam ga se iz jedne emisije na slovenskoj TV. Rekao je kako on najbolje poznaje probleme jer se kao mali igrao uz granicu. Igrom slučaja i voditelj se igrao uz granicu, ali na drugoj strani. Gospodin Kajin je pocrvenio. Vidjelo se iz aviona. Možda se upravo sjetio kako je, dok su se njih dvojica igrala graničara, promašio baš voditelja. Inače mi je drago da si je gospodin Kajin, pravno ispravno i u skladu s današnjim shvaćanjem morala, odlaskom na 24 sata u mirovinu stvorio uvjete da se može i dalje igrati graničara. Prava mirovina je na čekanju.

(Ovo je 10. u nizu »Viktorovih poučaka«, a prethodni se može pročitati na ovoj poveznici.)

Dosadašnji »Viktorovi poučci« objavljeni na portalu Zrnca mudrosti uz šalicu kave mogu se preuzeti ovdje (pdf), a prvi dio knjige Vikora Simončiča Društvo umanjene vrijednosti može se preuzeti ovdje (pdf).