Na euro smo trebali prijeći još prije 15 godina

Kad već nismo znali koristi prednosti vlastite valute!

Gledam na TV-u kako negdje kraj Obrovca ili Benkovca ženu boli ruka, ali kaže da ona s 1200 kuna penzije ne može platiti autobus do liječnika

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Lakše je trpjeti siromaštvo i bijedu nego oholost i bezobzirnost bogatih. (Ezop)

Kasnim s 360. poučkom. Htio sam napisati nešto lijepo i optimistično. Ali mi nekako ne ide, iako zadovoljstvo predstavlja činjenica da nama u Hrvatskoj više neće trebati pokazivati osobnu iskaznicu na granici sa Slovenijom i Mađarskom. Nažalost, nekim susjedima će biti malo teže prelaziti našu granicu.

Što se tiče uvođenja eura, kada već nismo znali koristiti prednosti vlastite valute, prelazak na euro je logičan. Bilo bi bolje da smo u euro ušli kada i Slovenija, prije 15 godina, pa bi nam kriza 2008. godine lakše pala.

Iako ne spadam u oštećene pratim rezultate sage oko „švicaraca“ zadnja presuda pokazuje da je hrvatska Vlada (Hrvatska narodna banka!) omogućila legalnu i pravno utemeljenu pljačku građana, dozvolivši lihvarske kredite. Gruba riječ? Nimalo. Kakav je to kredit, ako ne lihvarski, kada vidim na TV, kako se glavnica kredita od 55 000 eura (ranije bili „švicarci“) nakon 16 godine otplate smanjila na samo 46 700 eura, a što treba otplatiti u narednih 14 godina?

Moglo bi nas veseliti, ali…

Mogla bi veseliti vijest da smo prvi u Europi po transplantacijama organa, ali čak i u mnogim manjim gradovima, da se ne govori o selima i općinama, više nije osigurana liječnička skrb. Da stvar bude gora, dobar dio građana ne mogu ostvariti liječničku skrb niti odlaskom liječniku u neki veliki grad. Put do liječnika pokriva im osiguranje, samo ako stanuju dalje od 70 km.

Zabodite šestar na karti Hrvatske i zaokružite, pa ćete vidjeti da na udaljenosti od 70 km od velikoga grada, gotovo nitko ne živi. Većina živi na manjim udaljenostima, 20, 30 i 40 kilometara, pa kakao ti najčešće nemaju niti para niti osiguran učinkovit javni prijevoz, ispada da je za te građane ustavom zagarantirana liječnička skrb samo farsa.

Gledam na TV-u kako negdje kraj Obrovca ili Benkovca ženu boli ruka, ali kaže da ona s 1200 kuna penzije ne može platiti autobus do liječnika. Ne znam kako je uopće moguće da netko ima mirovinu od 1200 kuna? Mirovina od 1200 kuna je očito moguća, ali zar ne spada u fenomene ljudske izdržljivosti činjenica da netko s 1200 kuna može još uvijek biti živ? Možda će od nove godine biti preživljavanje lakše jer će 1200 kuna postati 159 eura.

Nema se za hranu

Kako može biti nešto optimistično i lijepo, kada se u dnevnom političkom životu koristi rječnik koji se ne upotrebljava više čak niti na ulici, među kriminalcima?

Kako može biti nešto optimistično i lijepo, kada vijest o ratu u Ukrajini polako gubi prioritet. Kako može biti nešto optimistično i lijepo kada je, nakon potresa, na Baniji izgrađeno samo 6, a u Zagrebu nijedna kuća. O nekim Afganistanima, Jemenima i… ma tko te pita.

Veseli vijest da će od veljače sva djeca u školi dobivati besplatan topli obrok. Konačno civilizacijski iskorak. Da civilizacijski. U Njemačkoj to nije tako. Tamo, kako je to još kratko vrijeme kod nas, mnoga djeca nemaju niti taj jedan topli obrok dnevno. A u Londonu, slušam liječnika na TV-u, veliki broj djece je pothranjen. Nema se za hranu.

Što naučiti iz 2022.?

Vjerujete mi, stvarno sam mislio napisati nešto optimistično i lijepo. Ne mogu, jer kada god poželim nešto glorificirati, tužne oči gladnog djeteta, zabrinute majke koja zna da će joj dijete umrijeti jer nema za hranu, nesretnici kojima rakete razaraju svakodnevnicu…. pitaju me, a što je to drugo toliko vrijedno da ne vidim njihovu patnju.

Što naučiti iz 2022. i poželjeti u 2023? Kad sam pišući došao do tužnih očiju gladnog djeteta, sjetio sam se priče Djevojčica sa šibicama. Mene je ganula i ovlažila lice….. https://www.bajke.hr/djevojcica-sa-sibicama-andersen/

Uzimam pauzu do iza Tri kralja.