Na današnji dan: Umro Josip Broz Tito

Na današnji dan: Umro Josip Broz Tito

Nakon što je 1937. preuzeo stvarno vođenje Komunističke partije Jugoslavije, Tito je pokrenuo pripreme za buduće akcije u kojima je polazna i operativna snaga primarno bilo radništvo i seljaštvo, a zatim i drugi socijalni slojevi

Dogodilo se na današnji dan, 4. svibnja:

1980. – U Ljubljani u 88. godini života umro Josip Broz Tito, dugogodišnji jugoslavenski predsjednik i partizanski vođa (Kumrovec, 7. 5. 1892. – Ljubljana, 4. 5. 1980.). Rođen je u Hrvatskom zagorju, u mnogobrojnoj seljačkoj obitelji od majke Slovenke i oca Hrvata. Godine 1936. dodao je svome imenu i prezimenu nadimak Tito, koji je najprije bio konspirativna šifra za revoluciju.

Pučku školu završio je 1907. u Kumrovcu, a bravarski zanat 1910. u Sisku. U Zagrebu se zaposlio kao kovinarski radnik i u listopadu 1910. postao član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Od jeseni 1913. služio je vojni rok u Beču i Zagrebu, gdje je 1914. završio dočasničku školu u činu vodnika. U kolovozu 1914. bio je poslan na srpsko bojište, 1915. je prebačen na rusko, gdje je bio ranjen i zarobljen. Potkraj 1916. uspostavio je vezu s ruskim revolucionarima, pa je sudjelovao u boljševičkim demonstracijama. Prihvatio je lenjinizam kao svoju političku orijentaciju i 1920. postao član Jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije (boljševika).

U Zagrebu je u svibnju 1927. izabran za sekretara Oblasnog odbora Saveza metalaca, a u srpnju 1927. za organizacijskog sekretara Mjesnoga komiteta KPJ – Zagreb. Bio je izabran za političkog sekretara Mjesnoga komiteta KPJ, a njegovu politiku u travnju 1928. podržala je i Kominterna. Vodio je proturežimske demonstracije u Zagrebu povodom ubojstva vođa HSS-a u beogradskoj Skupštini.

Uhićenje 1928.

Uhićen je početkom kolovoza 1928. i osuđen na pet godina robije, koju je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru. U srpnju 1934. otišao je u Beč, gdje je uključen u Politbiro CK KPJ (tada je uzeo pseudonim Tito). Od veljače 1935. boravio je u Moskvi, gdje je radio u Kominterni (kada je koristio pseudonim Valter). Potkraj 1936. vratio se u Jugoslaviju i rukovodio djelovanjem KPJ (1937. organizirao je osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske). Početkom 1939. Kominterna ga je i formalno potvrdila za generalnog sekretara KPJ.

Nakon što je preuzeo stvarno vođenje Komunističke partije Jugoslavije, Tito je pokrenuo pripreme za buduće akcije u kojima je polazna i operativna snaga primarno bilo radništvo i seljaštvo, a zatim i drugi socijalni slojevi. Jedno od osnovnih pitanja koje se nametnulo, a ostalo je jednako važno i poslije, bilo je nacionalno.

Tito je njegovo rješenje zacrtao u sklopu Jugoslavije kao demokratske federativne republike, nasuprot karađorđevićevskoj velikosrpskoj hegemonističkoj državnoj tvorevini. Na toj osnovi stvorena je poznata Titova formula, osnova partizanske borbe, koja je postala glavni katalizator i motiv jugoslavenskog narodnog i nacionalnog, socijalnog i kulturnog zajedništva, poslije dorađena načelima AVNOJ-a i načelima federalnih antifaštistickih vijeća kao legitimnih instituta vlasti ustanovljenih za vrijeme NOR-a.

Nakon napadaja Njemačke i njezinih saveznica na Jugoslaviju, osnovao je u Zagrebu 10. 4. 1941. Vojni komitet za pružanje otpora osovinskim silama. Početkom svibnja 1941. u Zagrebu je održao savjetovanje KPJ o pripremama za oružanu borbu, nakon čega su se formirali vojni komiteti i oružane grupe (22. 6. 1941. osnovan je prvi Sisački partizanski odred). Za vrijeme antifašističkog rata 1941.–45. bio je vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, inicijator stvaranja zemaljskih antifašističkih vijeća i AVNOJ-a kao temelja budućega federativnog ustroja Jugoslavije.

Pod njegovim se zapovjedništvom u prvoj polovici 1943. glavnina partizanskih jedinica uspjela izvući iz obruča združenih osovinskih postrojbi te poraziti četničke snage, nakon čega su ga zapadni saveznici (od kraja 1943.) prihvatili kao vođu pokreta otpora u Jugoslaviji.

Vraćanje Istre, Rijeke i otoka Hrvatskoj

Na II. zasjedanju AVNOJ-a, 29. i 30. 11. 1943. u Jajcu, izabran je za predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), kao privremene vlade nove Jugoslavije, i proglašen maršalom Jugoslavije. U kolovozu 1944. u Napulju je razgovarao s W. Churchillom o poslijeratnom ustroju Jugoslavije i o stvaranju zajedničke vlade. Početkom ožujka 1945. sastavio je s Ivanom Šubašićem zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), koju su odmah priznali saveznici.

Iz rata je izašao kao priznati vojskovođa i političar. Bio je zaslužan za vraćanje Hrvatskoj Istre, Rijeke i otoka, ali ga se smatra odgovornim i za odmazdu i represiju pri kraju rata (Bleiburg i Križni put) i u poratnom razdoblju. Po završetku rata zauzimao je ključne političke i državne položaje: predsjednik Privremene vlade DFJ, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, generalni sekretar KPJ i predsjednik Narodne fronte Jugoslavije.

Vladao je Jugoslavijom 35 godina hoteći pomiriti neovisnost Jugoslavije, ravnopravnost među njezinim nacijama i komunističku vladavinu. Nakon pobjede na izborima u studenome 1945., na kojima je opozicija odbila sudjelovati, učvrstio se na vlasti i uspostavio totalitarni komunistički sustav po uzoru na SSSR. Pokušaje za uspostavom odnosa s Katoličkom crkvom zamijenio je politikom zaoštravanja i represije.

Samostalnim postupcima i nastojanjem na ravnopravnosti među socijalističkim državama i komunističkim partijama izazvao je početkom 1948. napad Josifa V. Staljina i Informbiroa na jugoslavensko vodstvo pod optužbom za antisovjetizam. Branio je neovisnost države i samostalnost KPJ i odupirao se Staljinovoj hegemonističkoj politici. Međutim, u unutarnjim političkim obračunima koristio se staljinističkim metodama i podržavao prisilnu kolektivizaciju poljoprivrede.

U lipnju 1950. govorom u Narodnoj skupštini objavio je uvođenje radničkog samoupravljanja (»jugoslavenski put u socijalizam«) te inicirao gospodarsku i političku reformu kojom je ublažena ideološka i državna represija, decentraliziran državni aparat, ojačana pravâ republika, raspuštene seljačke radne zadruge, uvedeno tržište roba, demokratiziran društveni i politički život.

Normalizacija odnosa s SSSR-om

U siječnju 1953. izabran je za predsjednika Republike. Suočen s ekonomskom blokadom i opasnošću sovjetske vojne intervencije u Jugoslaviji, tražio je gospodarsku i vojnu potporu na Zapadu. U siječnju 1954. organizirao je kampanju protiv tzv. liberalizma (obračun s Milovanom Đilasom) i zaustavio procese demokratizacije. Od 1955. normalizirao je odnose sa SSSR-om.

Od kraja 1954. posjećivao je mnoge novooslobođene izvanblokovske države (Egipat, Indiju, Indoneziju i dr.) zagovarajući politiku aktivne miroljubive koegzistencije kao alternativu blokovskoj politici. Zajedno s indijskim premijerom Džavaharlalom Nehruom i egipatskim predsjednikom Gamalom A. Naserom, bio je inicijator prve konferencije šefova država i vlada nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. bio priznat kao jedan od osnivača i vođâ pokreta nesvrstanosti. Politikom mira i međunarodne suradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti međunarodne politike.

U unutarnjoj politici priklonio se (1964.) zagovornicima gospodarskih i političkih reformi, a 1966. inicirao je Brijunski plenum CK SKJ, na kojem su smijenjeni neki od vodećih protivnika reforme, na čelu s potpredsjednikom Jugoslavije Aleksandrom Rankovićem.

Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. ubrzao je ostvarivanje koncepcije općenarodne obrane, koja ojačava obrambene funkcije republika i pokrajina. Godine 1970. inicirao je temeljitu reformu federacije radi prenošenja njezinih ovlasti i funkcija na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima 1971., a zatim i Ustavom 1974. Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi 1971., na temelju procjene da su reforme i proces demokratizacije ugrozili ideološki i politički monopol Partije, ali i pod pritiskom iz inozemstva (Leonid I. Brežnjev), stao je na stranu partijskih konzervativaca te poticao slamanje nacionalnog reformsko-demokratskog pokreta u Hrvatskoj (Hrvatsko proljeće), a zatim i smjenjivanje liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji.

Na sprovodu 209 delegacija iz 127 država

Promjenama u ustrojstvu Federacije nakon donošenja Ustava 1974. te inicijativom (1978) za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih funkcionara na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti.

Umro je u bolnici u Ljubljani, ostavivši za sobom velik broj nesposobnih i častohlepnih nasljednika. Na njegovu je pogrebu 8. 5. 1980. u Beogradu bilo 209 delegacija iz 127 država, s najistaknutijim svjetskim državnicima.

Pogrebna povorka

Nakon njegove smrti ideološki tip državno-partijske diktature srušio se kao kula od karata, iako su njegovi drugorazredni nasljednici pokušali očuvati stanje pod providnom formulom poslije Tita, s Titom. Potkraj 80-ih Tita žestoko napada srpska politika zbog njegovih pokušaja rješavanja nacionalnih pitanja, pri čemu je Ustav iz 1974. osobito bio trn u oku velikosrpskim snagama, zbog svojih polukonfederativnih rješenja. (zg-magazin)