Na današnji dan rođen Eugen Kumičić
(Izvor slike: Matica hrvatska)
“- Za gospodu je talijanski jezik, a hrvatski je za nas siromake – mahne rukom Antun.
– A zašto? – upita Marko trgnuv se neugodno.
– Ma tko bi to znao! Gospodin plovan veli ljudima, da je i naš jezik kao i svaki drugi, pa i ljepši od mnogih drugih, a načelnik veli opet, da je naš jezik za one, koji koze pasu – odvrati Antun.
– Dragi oče, idi ti po bocu vina, a okani se politike; nisu te stvari za tebe.”
(Eugen Kumičić, Začuđeni svatovi, 1883.)
Na današnji dan, 11. siječnja 1850. rođen je književnik Eugen (Evgenij) Kumičić, uz Ksavera Šandora Gjalskoga, najproduktivniji hrvatski romanopisac realizma. Studij povijesti, zemljopisa i filozofije završio u Beču 1873. God. 1874. bio je suplent u splitskoj gimnaziji, 1875. otišao je na dvogodišnji studijski boravak u Pariz, gdje je na izvoru čitao Zoline programatske tekstove te upoznao ne samo naturalističke ideje i programe nego i tadašnju trivijalnu književnost.
Od 1879. živio je u Zagrebu. Do 1883. bio je gimnazijski profesor, a nakon toga se kao radikalni starčevićanac posvetio političkom životu i postao zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru.
Uređivao je pravaške listove i časopise: Hrvatsku vilu, Slobodu i Hrvatsku. Pisao je i pod pseudonimima Jenio Sisolski, Brsečanin, E. K. Brsečanin i J. K. Holl. Slijedeći praksu europskih prozaika, Kumičić je 1883., kada je već imao nekoliko objavljenih romana (Olga i Lina, 1881.; Jelkin bosiljak, 1881.; Primorci, 1882.), u Hrvatskoj vili objavio programatski tekst »O romanu«, u kojem se zauzimao za teme iz zbiljskoga života.
Zolin utjecaj
Zolin utjecaj osjeća se ponajviše u njegovu romanu Olga i Lina, prema mišljenju kritičara prvom hrvatskom naturalističkom romanu, svojevrsnoj ranoj inačici Zoline Nane. Radnja je smještena u mondena kupališta, salone građanskog Beča i Zagreba, dobrota je vezana uz Hrvaticu, a prijetvornost je glavna odlika tuđinke Line. I u ostalim su Kumičićevim romanima negativni junaci redovito stranci.
Tematiziranje ljubavne veze između čedne djevojke i poštena mladića stalno je mjesto njegove romaneskne produkcije, osobito romana s građom iz istarskoga života (Jelkin bosiljak; Začuđeni svatovi, 1883.; Preko mora, 1889.; Teodora, 1889.).
Romanom Gospođa Sabina, najuspjelijim romanesknim štivom, Kumičić je okrenuo hrvatski roman prema realističkoj matrici: dijagnosticiranju društvenih anomalija i prikazivanju stvarnosti, koja postaje daleka slici šenoinskoga patrijarhalnog društva.
Veliku popularnost kod čitatelja stekao je povijesnim romanima Urota Zrinsko-Frankopanska (Dom i sviet, 1892.–1893.) i Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi (1902.). (ZG-magazin)