Na današnji dan: Prvo spominjanje Varaždina

Na današnji dan: Prvo spominjanje Varaždina

Poveljom slobodnog i kraljevskog grada Varaždinci su dobili pravo na izbor gradskog suca, kojega biraju između sebe, a koji upravlja gradom te im sudi, a nazivaju ga „ richterom“. Mogu se slobodno seliti i oporučno ostavljati svoju imovinu, a oslobođeni su i plaćanja tridesetine

Dogodilo se na današnji dan, 20. kolovoza:

1181. – Prvo spominjanje Varaždina: Varaždin je jedan od najstarijih hrvatskih gradova, čije se povijesno ime Garestin prvi put spominje 20. kolovoza 1181. u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. Tekstom te važne sudske isprave kojom je kralj u sporu oko posjeda između zagrebačkog Kaptola i varaždinskog župana Beleéa Kaptolu vratio Varaždinske Toplice ujedno se potvrđuje da varaždinska kraljevska tvrđava kao sjedište Varaždinske županije kojem upravlja župan postoji već u prvoj polovici 12. stoljeća. Međutim, Varaždin je i prvi hrvatski grad koji stekao status slobodnog kraljevskog grada. Takvu je povlasticu Varaždincima odobrio kralj Andrija II. Arpadović svojom poveljom 1209. godine, koju je potvrdio kralj Bela IV. pravnim dokumentom 1220. godine.

Kako je grad izgledao u to vrijeme i kako se ovdje živjelo, teško je govoriti. Grad je nastao kao naselje obrtnika i trgovaca uz srednjovjekovni castrum na križištu starih rimskih prometnica, na potezu današnjih ulica Optujske, Končareve, Vrazove, Zagrebačke, Braće Radića, Franjevačkog trga i Kukuljevićeve ulice. Poveljom slobodnog i kraljevskog grada Varaždinci su dobili pravo na izbor gradskog suca, kojega biraju između sebe, a koji upravlja gradom te im sudi, a nazivaju ga „ richterom“. Mogu se slobodno seliti i oporučno ostavljati svoju imovinu, a oslobođeni su i plaćanja tridesetine, osim ako svoju robu idu prodavati u Njemačku.

Poveljom su određene i dužnosti građana koji su sami skupljali po 12 denara od svake kuće, a kod izbora župana na Dan sv. Martina, morali su dati 20 kablova vina, 100 hljebova kruha i jednog vola. Na području grada nastaju dva teritorija: područje slobodnog i kraljevskog grada Varaždina i područje tvrđe koje će se tek 1861. godine ujediniti u teritorij grada Varaždina.

(Foto: Wikimedia Commons)

1894. – Hrvatski povjesničar književnosti Antun Barac rođen je 20. kolovoza 1894. u Kamenjaku kraj Crikvenice, a umro 1. 11. 1955. u Zagrebu. Diplomirao jr na Filozofskom fakultetu (jugoslavenske književnosti, njemački, filozofija) u Zagrebu 1917., a doktorirao 1918. tezom o Vladimiru Nazoru. Bio je srednjoškolski profesor na Sušaku i u Zagrebu, a od 1930. profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. bio je redoviti član JAZU. Bio je član redakcije časopisa Jugoslavenska njiva, urednik časopisa Mladost, uređivač mnogih znanstvenih edicija i antologija, a s V. Nazorom pisao je i srednjoškolske udžbenike.

Kritičari ga opisuju kao znanstvenika bez čijih bi sudova bilo kakav pristup povijesti novije hrvatske književnosti bio nezamisliv. Sve do njega, naša je znanost o književnosti, posebno povijest, bila pod snažnim djelovanjem usko shvaćene filologije koja se nije usuđivala odvažiti estetsko ocjenjivanje i sintezu. Barac je bio poznat po mnogim monografijama, koje su bile i kritičke, na primjer Nazora, Šenoe, Bogovića, Vidrića, Mažuranića, pa sve do velike sinteze Hrvatska književna kritika, a koje su temelji hrvatske znanosti o književnosti.

Ostao je i prepoznat po svojim tezama o vrednovanju književnosti, pa prema njemu postoje dva temeljna polazište u vrednovanju književnosti. Prvo je polazište da književnost mora biti izraz čovjeka u njegovu totalitetu, kao individualnog i društvenog bića, te duboko zahvatiti u osnovna pitanja života, a drugo da se velika umjetnost rađa samo iz velike boli. Barac je u proučavanje književnosti unio i specifični nacionalni kriterij, držeći da svaka mala književnost u većoj mjeri održava društveni život svoga naroda nego velika književnost.

1823. – Njemačka: U Leipzigu umro izdavač Friedrich Arnold Brockhaus (rođen 4. 5. 1772.), začetnik i danas poznate nakladničke kuće, izdavač Konverzacijskog leksikona i Velikog Brockhausova leksikona.

1866. – SAD: U Baltimoreu je osnovan sindikat National Labor Union, koji odmah počinje borbu za osmosatno radno vrijeme; pritom važnu ulogu imaju mnogi doseljenici iz Europe koji u SAD donose sindikalne nazore i iskustva.

1953. – Sovjetski Savez službeno objavljuje da ima vodikovu bombu i ponovno dostiže SAD, koji tu bombu testira 10 mjeseci prije.

1968. – Čehoslovačka: Jedinice Varšavskog pakta u noći na 21. .8 ulaze u Prag i druge veće gradove te završavaju tzv. Praško proljeće. Početkom godine na čelo partije dolazi Alexander Dubček, predsjednik republike postaje Ludvik Svoboda. Dubček odmah počinje provoditi političke i društvene reforme (ukidanje cenzure, slobodne javne rasprave, podjela države i partije postupno uvođenje oporbe), a Svoboda ga pritom podupire. Sovjetsko vodstvo liberalne reforme pokušava najprije spriječiti diplomatskim putem, zatim upotrebljava silu jer bi taj primjer mogao zahvatiti i druge satelitske države. Rumunjska ne sudjeluje u intervenciji te je je, nešto manje oštro od Jugoslavije, sovjetsko vodstvo osudilo. Dubčeka smjenjuju i u travnju 1969. godine i postavljaju dogmatskog Gustava Husaka. Za vrijeme čehoslovačke okupacije smrtno su stradale 72 osobe, a oko 700 ih je ranjeno.

1988. – Irak i Iran: Nakon osam godina rata potpisuju primirje. Od 500.000 mrtvih većina je iranska. Popustljivost Irana u fazi kada mu u ratu ide bolje može se shvatiti posljedicom zasićenosti ratom i posljedicom međunarodne usamljenost, jer pobjedu Irana zbog fundamentalističkih usmjerenja ne želi ni jedna od velesila; zbog snažne pomoći Irak prerasta u važnu vojnu silu što se već 1990. godine pokazalo u napadu na Kuvajt.

1990. – Svemirska sonda Magellan izbačena u svibnju 1989. godine približila se Veneri tako da na Zemlju šalje prve, veoma točne, snimke njezine površine.

 (ZG-magazin)

Komentiraj

*