“Muzeji potiču kulturnu radoznalost ljudi”

“Muzeji potiču kulturnu radoznalost ljudi”

Voditeljica pedagoškog Odjela MUO Malina Zuccon Martić: Osamdesetih je godina prošloga stoljeća kultura u Zagrebu bila procvjetala, nicali su kulturni gradski punktovi i akcije umjetničkog oživljavanja urbanih vanjskih prostora, dosta zahvaljujući i povjesničarki umjetnosti Branki Hlevnjak. Po gradu su tada „rasli“ i oglasni stupovi u obliku kišobrana autora Dade Kovačevića, a neke su marginalizirane općine već tada u svojim kulturnim aktivnostima imale uključene Rome. U knjižnici „Silvije Strahimir Kranjčević“ bujao je literarni život i bilo je zaista dosta aktivnosti

Razgovarala: Snježana Kratz

Kako je odrastala u Zagrebu, gdje je provodila mladenačke dane i kakav je nekada umjetnički mikrokosmos vladao na Peščenici, ZG-magazinu otkriva voditeljica pedagoškog Odjela Muzeja za umjetnost i obrt Malina Zuccon Martić, muzejska pedagoginja – savjetnica. Ona nam govori kada je to kultura bila procvjetala, što će osluškivati u Noći muzeja i koja izložba tek predstoji Muzeju za umjetnost i obrt.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim jer je to moj grad, tu sam odrastala, školovala se ali ne volim ga samo zbog toga. Voljela bih ga i da nisu te činjenice u pitanju.

Rođena ste Zagrepčanka?

Malina Zuccon Martić (snimio: Srećko Budek)

Malina Zuccon Martić (snimio: Srećko Budek)

Ne, rođena sam u Puli, a u Zagreb sam došla kao petogodišnja djevojčica.

Gdje ste prvotno stanovali?

Na Vrbiku. Tamo sam u Cvjetnom naselju pohađala osnovnu školu, ali i u Pedagoškoj akademiji u Savskoj ulici imali smo nastavu i vježbaonicu.

Kakav je Zagreb bio tada?

Lijep! Riječ je naime o šezdesetim godinama prošloga stoljeća, kada sam kao dijete odlazila u tadašnje Pionirsko kazalište (današnji ZKM), gdje sam pohađala plesne i dramske radionice.

Tko ih je vodio?

Vrhunski plesni i dramski pedagozi poput glasovite Zvjezdane Ladike, Slavenke Čečuk i Branke Petričević. Mnogi kreativci iz moje generacije koji su odrastali u takvom okruženju i aktivnostima kasnije su postali glumci, arhitekti, pisci, profesori, kazalištarci…

Koliko se u to vrijeme poklanjalo pažnje kulturi?

Dosta, zavoljeli smo mi bili taj kazališni život, to je bilo kao svojevrsno dodatno obrazovanje. Postoji jedna sintagma koju bih voljela istaknuti jer tada se, naime, govorilo o kulturnom uzdizanju, a danas se priča o našem približavanju kulturi. A pitam vas što je to? Što to znači? To bi značilo, ako dobro pojmim, da taj „netko“uopće nije u kulturi već ga se mora približavati njoj.

Iako bih voljela ići uokolo po muzejima, neodoljivo mi je ostati u ovom svom i osluškivati komentare posjetitelja

Kako ste provodili mladenaštvo u Zagrebu?

Najveći dio u kazalištu ITD, gledali smo predstave, upijali taj kazališni život i ozračje. Znali smo predstave gledati i po više puta, a odlazili smo i u kina, često u Kinoteku. Tamo se moglo ne samo pogledati film već i spoznati nešto o filmskoj umjetnosti, moglo se tamo i naučiti dosta toga.

Koliko su se posjećivali muzeji?

Sa školom smo odlazili u muzeje, a voljela bih da je to tada bilo češće, jer meni nije bilo dovoljno.

Je li tako i danas sa djecom, vode li ih nastavnici po muzejima?

Uvijek postoje mladi ljudi koji su gladni kulture i dolaze u muzeje i druge kulturne ustanove. Ima primjerice djece koja su u svojoj dobi pročitala gotovo svu dječju literaturu pa im ni muzeji nisu strani.

Koliko ste dugo u kulturi i u radu s djecom?

Iza sebe imam petnaest godina rada u knjižnici „Silvije Strahimir Kranjčević“. Kada se prisjetim, to je bio zanimljiv kulturni mikrokosmos. Osamdesetih je godina prošloga stoljeća kultura bila procvjetala, nicali su kulturni gradski punktovi i akcije umjetničkog oživljavanja urbanih vanjskih prostora, dosta zahvaljujući i povjesničarki umjetnosti Branki Hlevnjak. Po gradu su tada „rasli“ i oglasni stupovi u obliku kišobrana autora Dade Kovačevića, a neke su, reći ću to tako, marginalizirane općine već tada u svojim kulturnim aktivnostima imale primjerice uključene Rome. U Knjižnici je bujao literarni život i bilo je zaista dosta aktivnosti.

Kulturni život na Peščenici znači ima duboke korijene? Što se još radilo?

Oslikavale su se žardinjere za cvijeće ispred zgrade Općine i još puno maštovitih i kvalitetnih stvari.

Bila je tada aktivna i Muzička omladina?

Da, vežu me za to razdoblje lijepa sjećanja. Aktualni su u mom životu tada bili različiti glazbeni i drugi nastupi, a sa predstavama Zvjezdane Ladike puno smo i gostovali.

Kada ste došli raditi u Muzej za umjetnost i obrt?

Iz knjižnice u kojoj sam vodila i galeriju „Prozori“, i tijekom godina priredila stotinjak izložbi ilustratora i slikara, prešla sam u sadašnji muzej. Godišnje sam u peščeničkoj galeriji, koju danas vodi Irena Bekić održavala i do osam izložbi.

U Muzeju ste nastavili sličan posao?

Okupljam i danas u radu dosta mladih, a i Muzej je za njih dobrodošlo mjesto koje potiče kulturnu radoznalost.

Program rada vam je bogat?

Poprilično bogat. Imamo stalni postav Muzeja odnosno povremeno upriličene izložbe. Uz stalni postav priređujemo i stručna vodstva, otvoreni smo i za grupne posjete i građanstvo. Uz izložbe održavamo i likovne radionice koje zapravo osmišljavamo kako bi se potakla sadržajnost određene izložbe. Upriličujemo i susrete sa živućim umjetnicima, muzejskim stručnjacima i slično. Svako je naše djelovanje vezano uz sadržaj muzeja u kojem se iznjedrio niz kreativnih, besplatnih radionica za građane i to subotom od 10 do 14 sati. Ljudi u okviru tog vremena mogu doći kad žele i iskušati svoju kreativnost.

Održavate i radionice za djecu?

S njima održavamo tematske radionice gdje osim djece mogu sudjelovati i odrasli. Uglavnom su to njihovi roditelji kojima da, za vrijeme radionice ne stoje čekajući „potomke“, nerijetko ponudim da i sami nešto urade. Djeca, pokazalo se, na roditeljski rad budu itekako ponosna, a roditelji u konačnici zadovoljni i opušteni.

Što sve radite?

Puno toga, učili smo primjerice kaširati, a u jednoj sam radionici polaznicima dala bijele trake od papira da načine reljef. Prvo se razmišljalo o konceptu i kasnije je kreativa stvorila pravu malu proizvodnju.

Koliko dugo radite s djecom?

Trideset godina i još mi nije dosadilo! Nakon svake kreativne radioice priredimo i izložbu radova. Prošli je vikend bila upriličena izložba „Kako smo upoznali Guercina“, jer u muzeju trenutno imamo izložbu tog talijanskog majstora baroka koji je slikao pejzaže odnosno dekorativni ciklus fresaka za palaču Pannini, a radio je i velike oltarne pale za crkve.

Čime ste se bavili vezano s njim?

Našim čarobnim bojama, kako ih zovem, odnosno u naravi drvenim preko kojih, kada pređete kistom stvarate akvarel, dobivali smo efekt Guercinovih fresaka. Htjeli smo upoznati slikarev rukopis pa je s tim u vezi bilo zanimljivih uradaka – onih koji su htjeli biti kao slikarevi do stvaralačkih „umjetnina“ nevjerojatne ljupkosti. Naime, raditi uz neku izložbu ne znači precrtavati već biti kreativan i reinterpretativan.

Hoće li se i ta izložba moći pogledati u Noći muzeja?

U Noći muzeja, u petak 30. siječnja od 18 sati do jedan iza ponoći moći će se kod nas vidjeti stalni postav, izložba Giovannija Francesca Barbierija poznatijeg kao Guercino, koja ostaje otvorena do 31. siječnja, kao i izložba dizajna Borisa Ljubičića. Za petak će mlada umjetnica Ida Blažičko posjetiteljima prirediti izložbu Topografija beskraja. Riječ je o aktivnosti Muzeja – suvremeni umjetnici u stalnom postavu. Predstavljen će biti i MOVIO alat za izradu digitalnih izložbi odnosno njegov program i to na primjeru svojedobne naše izložbe Stoljeće ručnog sata. Posjetitelji će biti anketirani o tome koji im je najzanimljiviji predmet u muzeju, a glumica i pjevačica Nera Stipičević u 20 sati održat će glumačko-scenski prikaz.

Dosta ste se okrenuli mladima?

Jesmo, jer i mi smo mladi!

Koja je ovo po redu Noć muzeja?

Već je deseta godina otkako se održava, a jedinstvenu su manifestaciju svojedobno osmislile mr. sc. Dubravka Osrečki Jakelić i mr. sc. Vesna Jurić Bulatović, danas pomoćnica ministrice kulture.

Sudeći po aktivnostima plodno ste muzejsko ishodište?

Jesmo, to više jer u ponudi imamo kvalitetne programe. Nismo međutim tužni ni ako nakon svake izložbe nemamo rekordan posjet.

Koja je izložba bila rekordno posjećena?

Kada smo imali samo jednu sliku Večera u Emausu, slavnog talijanskog slikara baroka- Caravaggia! To je zapravo bila talijanska posudba našem muzeju povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

U muzej ste uveli i kazalište, održavate predstave ljeti na otvorenoj pozornici?

Da, lijep je ambijent. Teatar Exit je kod nas održavao svoje kazališne uspješnice.

Spremate li još kakvu izložbenu uspješnicu?

Uskoro ćemo Zagrepčanima prirediti izložbu vjenčanica kroz stoljeća.

Bit će to zanimljiv prikaz tog odjevnog predmeta?

Svakako, ali i kulture življenja jednog vremena.

Gdje danas živite?

Na Ravnicama u Maksimiru.

Kakav vam je današnji Zagreb?

Svaki grad pulsira svojim životnim ritmom, s pozitivnim i negativnim stranama. Zagreb je danas grad pun turista i sa životom koji se više događa na ulici, u kafićima pa čak i zimi. Nekada sve skupa podsjeća na životni vašar ali to je sudbina svih velikih gradova.

Što vam u Zagrebu nedostaje?

Priželjkujem ovom mom gradu da se obnovi kavana „Korzo“ i slični nedefinirani prostori. Sebi želim žičaru više od Snježne kraljice!

Hoćete li u Noći muzeja i sami pohoditi neke od njih?

Iako bih voljela ići uokolo po muzejima, neodoljivo mi je ostati u ovom svom i osluškivati komentare posjetitelja.