Muzej slomljenih srca

Motivi za darovanje predmeta Muzeju prekinutih veza su različiti. Ima tu povremeno i  egzibicionističkih pobuda. No ipak je  najčešće je riječ o ljudima uistinu slomljenih srca / Osim prekida ljubavnih veza, u muzeju se mogu naći i predmeti koji predstavljaju simbolički prekid i s religijom, pa i s politikom

“Ona je imala 17 godina kad smo se upoznali, a ja 27, oženjen i s troje djece. Nakon desetak godina smo prekinuli vezu, ali ljubav je ostala…”

Kad rasplače gudalo žice
Kad eho odzvoni i samo najgore ponovi
Dokazat ću ti da nismo slučajan odabir
 
Bojim se da ne postanemo dio stalne postave
prašnjavi eksponat
Muzeja prekinutih veza …

 … stihovi su iz pjesme „Tremolo“ koju virovitički sastav Vatra izvodi u suradnji s Damirom Urbanom, koji im je za nju „posudio“ svoj vokal. Kako ne bi bilo nimalo dvojbe da je inspirirana muzejom koji smo nedavno posjetili, govori podatak da je u njemu sniman i spot za spomenutu pjesmu.

Metafora Urbana i društva je jasna; kad se u ovom muzeju nađu materijalni ostaci emotivnog odnosa dvoje ljudi, jasno je da je toj  vezi došao kraj. No je li to uvijek baš tako tragično kao što sugerira ova pjesma?

Istina, posjetitelja ovog neobičnog doma još neobičnijih izložaka naići će na tragične i tužne, u svakom slučaju bolne priče i razočarenja u koja su bili involvirani ljudi koji su donirali predmete iz muzejskog postava, a na koje će teško ostati ravnodušan. Nečiju su vezu prekinuli teška bolest i smrt, a neku je rastavilo razočarenje i neuzvraćena ljubav.

No s obzirom da neke veze već u samom startu nisu postavljene na nekoj ozbiljnoj, već površno-prolaznoj osnovi, neobaveznom seksu, želji za avanturom itd. ima tu i situacija koje mame osmijeh na lice. Akteri ovakvih veza baš i ne pokazuju žaljenje nad njezinom propašću. Štoviše, ima ih koji su zbog toga doživjeli rasterećenje. Takav je život.

Nakon godina putovanja Muzej prekinutih veza dobio je svoju stalnu lokaciju u baroknoj palači Kulmer na Gornjem Gradu, u Ulici Sv. Ćirila i Metoda 2. Ondje se nalazi od listopada 2010.

Ideja o ovom jedinstvenom muzeju datira još iz travnja 2006. godine, kada su na Zagrebačkom salonu u Gliptoteci HAZU prvi put izloženi predmeti kao materijalni ostaci veza s pratećom pričom. Koncept su osmislili filmska producentica Olinka Vištica i kipar Dražen Grubišić.

Izložba je ubrzo izazvala velik interes pa je ubrzo prerasla lokalne okvire. Event managerica Muzeja prekinutih veza Nikolina Vulić kaže da je na turnejama po Europi i svijetu izložbu pogledalo oko 400 tisuća ljudi, dok stalni postav u Zagrebu godišnje posjeti u prosjeku 40 tisuća posjetitelja.

Osim domaćih posjetitelja, izložbu posjećuje velik broj inozemnih turista u posjetu Zagrebu.

Kada je riječ o posebnosti pojedinog izloška, Vulić kaže da je to posve subjektivno, ali se ipak po popularnosti ističe jedna njemačka sjekira koja je poslužila za demoliranje namještaja nakon neuspjele lezbijske veze. Uz svaki predmet navedeno je trajanje veze, kao i mjesto u kojem se ona odvijala. Donatori  predmeta ostaju anonimni, a imena se pojavljuju jedino ako ih sami navedu u svojoj priči.

200.000 razloga

Osim onih koji simboliziraju prekid ljubavnih veza, u muzeju se mogu naći i predmeti koji predstavljaju simbolički prekid i s religijom, pa i s politikom. O potonjem govori dar romskog umjetnica Kasuma Cane – portret Ive Sanadera (ulje na platnu akademske slikarice Vere Jadanec), koji ju je kao predsjednik Foruma Roma Hrvatske darovao Muzeju prekinutih veza u znak prekida sa Sanaderom „zbog  200.000 razloga“.

Kada smo ju upitali kako ljudi reagiraju prilikom predaje predmeta, Vulić odgovara kako su najčešće dosta sretni što ostavljaju nešto loše iza sebe. Motivi za davanje predmeta su različiti, a ima tu povremeno i egzibicionističkih pobuda. „Ipak, najčešće je riječ o ljudima uistinu slomljenih srca“, ustvrdila je, dodavši kako se neki od njih nadaju da će ona druga strana možda pročitati njihovu poruku.

U Muzeju se tako može vidjeti brdski bicikl koji je poslužio kao prijevozno sredstvo za izlazak iz veze. Tu je i plišani medvjedić s crvenim srcem i natpisom „I love You“. Zagrepčanka slomljenog srca uz njega je napisala: „ I love you – LAŽ, LAŽ, PROKLETA LAŽ!!! Tak je to kad si mlada, naivna i zaljubljena i ne kužiš da je dečko prohodao s tobom samo zato da te odfura u krevet! Ovaj medvjedić je dobiven za Valentinovo, a preživjeo je u vrećici na ormaru, samo zato kaj mi nije on ništa skrivio, nego idiot koji mi ga je poklonio!“.

Tu su i lažne grudi koje je jedan Beograđanin nakon tri godina braka kupio svojoj supruzi pa ju je tjerao da ih nosi za vrijeme seksa. Te nakaradne grudi uzbuđivale su njezina muža, dok su jadnu ženu izluđivale na jedan posve drugi način što je na kraju dovelo do toga da ona napusti svog  muža, a njegove lažne grudi prepusti Muzeju …

Jedna se Bosanka, čija je vaza trajala od proljeća do jeseni 2003 odrekla haltera uz konstataciju: “Nikad ih nisam obukla, a veza bi možda trajala duže da jesam.”

Bivši vlasnik brijaćeg pribora (1987-1996, Zagreb) napisao je ovako: “Ovaj brijaći pribor mi je kupila za neki rođendan. Odavno ga ne koristim, ali sam ga čuvao kao jednu od rijetkih uspomena na nju … Voljeli smo se strastveno i i pokušavali često prekidati vezu. Ona je imala 17 godina kad smo se upoznali, a ja 27, oženjen i s troje djece. Nakon desetak godina smo prekinuli vezu, ali ljubav je ostala, s moje strane jednako jaka kao i prije. U međuvremenu se i ona udala, ima jednu djevojčicu (za sada). Nadam se da me ne voli kao prije i da ne zna da je bila JEDINA osoba koju sam tako snažno volio.”

Branitelj iz Zagreba  čije je veza trajala svega jedno proljeće darovao je potkoljenu protezu:

„U Bolnici u Božidarevićevoj ulici i Zagrebu, upoznao sam lijepu, mladu, ambicioznu socijalnu radnicu iz Ministarstva obrane, koja mi je kao ratnom vojnom invalidu pribavila određene materijale za izradu ove proteze i tu se rodila ljubav. Proteza je izdržala duže. Jači materijali.“

Da ni u Skandinaviji nije sve uvijek bolje dokazuje primjer iz Norveške. Čovjek je darovao glačalo koje je izglačalo njegovo vjenčano odijelo, a od „od svega je ostalo samo glačalo“.

Tekst i foto: Boris Jagačić