Muke s izdavačima

Kad čitatelj pročita ova tri konkretna primjera bit će mu možda jasniji položaj našeg izdavaštva, od autora do čitatelja. Vrtimo se u začaranom krugu: knjige se izdaju u malim nakladama, zbog čega imaju visoku cijenu, pa se i slabo prodaju

dr. sc. Nenad Raos

„Mogu li vas nešto priupitati“, pristupi mi mladi kolega na predstavljanju moje knjige Mala škola pisanja. „Napisao sam znanstveno-popularnu knjigu“, kaže, „možete li mi reći kako da nađem izdavača?“. Pogledah ga u čudu: „Savjeta vam ne mogu dati. Štogod da kažem neće valjati.“ I jest tako. Iako sam u knjizi naveo 30 zahtjeva koji se postavljaju pred znanstveno-popularno djelo, i savjetovao kako se oni mogu ispuniti, savjeta kako naći izdavača u mojoj knjizi nećete naći. Volio bih kad bi netko mogao taj savjet meni dati – no to je već znanstvena fantastika. Kako je teško naći izdavača, posebice za znanstveno-popularnu knjigu, najbolje pokazuje baš sudbina rukopisa upravo te, novoizašle knjige Mala škola pisanja (za znanstvenike i popularizatore).

Ideja za tu knjigu začela se prije četiri ili pet godina. Dugo sam naime u časopisu Priroda, što ga izdaje Hrvatsko prirodoslovno društvo (HPD), pisao za rubriku „Mala škola pisanja“, pa što je naravnije nego te tekstove skupiti te ih objaviti u obliku knjige? Tekst je već napisan, uređen i lektoriran, pa stoga preostaje samo – prijelom i tisak. Ništa više. Vrijednost naklade: manje od 15.000 kuna.

Svi su tu zamisao u Društvu, razumije se, objeručke prihvatili. I sve je bilo lijepo, bajno i sjajno, dok na red nije došlo pitanje financija. Društvo nema obrtnog kapitala, a od donatora se dobilo – nakon teške muke – 1500 kn (slovima: tisućupetstotinakuna). Što raditi s tim novcem? Očito – ništa.

Urednik mi održao bukvicu o lijepom ponašanju!

Imao sam više sreće s drugim stručnim društvom, Hrvatskim društvom kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI). To društvo ima veću širinu djelovanja i, još važnije, više novca na raspolaganju, pa je na kraju sve ispalo dobro. Projektu se pridružilo i HPD, s malo većim iznosom od 1500 kuna.

Kolikogod sam se načekao, strpljenje se na kraju isplatilo. Članovi su se prvoga stručnog društva (HPD) prema meni kolegijalno i pristojno ponijeli, što se nikako ne bi moglo reći za jednog drugog izdavača, kojem sam ponudio rukopis druge znanstveno-popularne knjige.

Problem je bio što je knjiga bila napisana u obliku dijaloga. To je stara forma, ide od Platona, preko Galileja, Giordana Bruna i Roberta Boylea pa sve do naših dana – no oni kojima je izdavač dao rukopis na čitanje gledali su u njega kao tele u šarena vrata. Za nevjerovati! Što je najgore, nikako da dobijem odgovor što je s mojim rukopisom – hoće li ga izdati ili neće? Preostalo mi je jedino da slušam što se po poduzeću priča. I što čujem? Glavna urednica kaže da je tema zanimljiva i aktualna, rukopis dobar, lijepo i kompetentno napisan no treba ga malo doraditi. Kako doraditi? Tako da se tema ne prikaže u formi dijaloga nego u formi eseja. Ostao sam paf. I čitatelj je ovoga članka, vjerujem, ostao paf.

Nakon što sam se deset puta obratio elektronskom poštom ravnatelju te (neću reći koje, no inače vrlo poznate) izdavačke kuće da mi kaže što smjera učiniti s mojim rukopisom, napisah mu na kraju malo oštriji dopis. Ipak je upalilo – pozvao me na razgovor. Pozvao me zato da mi održi bukvicu o pristojom ponašanju. Za nevjerovati!

Puno toga – za nevjerovati

Ima puno toga još – za nevjerovati. Što kazati za izdavača koji je od mene naručio rukopis, potom mi poručio kako je recenzent rukopisom „oduševljen“, a zatim tri godine od njega ni traga ni glasa (a na moje upite odgovara sa tri mjeseca zakašnjenja, jer je „bio na putu“).

Kad čitatelj pročita ova tri, sasvim konkretna primjera bit će mu možda jasniji položaj našeg izdavaštva, od autora do čitatelja. Vrtimo se u začaranom krugu: knjige se izdaju u malim nakladama, zbog malih naklada imaju visoku cijenu, zbog visoke se cijene slabo prodaju – i tako sve u krug, od goreg na gore. Čak i kad se dobiju primjereni poticaji, stvari se ne mijenjaju bitno na bolje, jer čitatelji gube, zbog skupoće, naviku čitanja, a kako je riječ o malim nakladama, pa stoga i malim zaradama, ne isplati se ulagati ni u promidžbu. Jedino što autoru preostaje je moljakati da mu netko napiše prikaz knjige, bez honorara, razumije se. Kako se poklonjenom konju ne gledaju zubi, na prikaz knjige – manji od opsega ovoga članka – autor čeka šest mjeseci, a počesto i čitavu godinu.

I što da sad autor radi? Neki mi je mladi kolega savjetovao da o svom trošku izdam Malu školu pisanja, jer prijelom i tisak ne stoje više od deset tisuća kuna, a toliko novca sigurno imam. Ne trebam se ni truditi da je prodam, nego je trebam dijeliti kolegama, jer si oni, razumije se, ne mogu priuštiti da kupe knjigu. Jest da imam toliko novca, ali kamo to vodi? Ako danas radiš ispod cijene, sutra ćeš raditi zabadava, a preksutra ćeš plaćati da možeš raditi! To je ekonomska logika, i bojim se, u tom smjeru ide naše izdavaštvo, posebice u pogledu znanstveno-popularnih knjiga.

Ili je rješenje negdje drugdje? Neki je moj poznanik izdao knjigu u 10 (slovima: deset) primjeraka. Devet je predao u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, a jedan je primjerak zadržao za sebe. „Poznajem ja zakon“, veli on (začuđenom) meni, „knjiga je izišla kada je dobila CIP i kada je devet primjeraka predano na pohranu u NSK.“ (A jedan primjerak valja zadržati za sebe da bi se mogalo hvaliti prijateljima.) Potom nadoda: „Zar bih ja od svoje skromne mirovine mogao tiskati više od deset primjeraka?“ Zahvaljujući napretku tiskarske tehnologije (digitalni tisak) i to je postalo moguće, tiskati primjerak po primjerak knjige. Nova nada za hrvatske autore!