Možemo li bez nuklearki?

Možemo li bez nuklearki?

(Foto: www.nek.si)

Već danas bi trebala postati ozbiljna tema kamo s istrošenim solarnim panelima i baterijama. Hoće li nas i njihovo zbrinjavanje, kao opasnog otpada (olovo, kadmij, krom, litij,…), iznenaditi kao s drugim materijalima koji su postali otpad? Nismo li prekasno počeli razmišljati i oko dekomisije nuklearki?

dr. sc. Viktor Simončič

Najveći problem u ljudskoj povijesti je da ljudi koji znaju ne govore, a oni koji nemaju pojma ne zatvaraju usta (?????)

Viktor Simončič

Lijepo je biti mlad. Uz mladost ide i naivnost. Kad vam roditelji povezuju dobro učenje s nekim budućim ugodnim načinom života, učeći misli odlete do nekog bijesnog automobila ili kakvog turističkog raja. U sredinama, s nekom vrste reducirane demokracije, tamo gdje su glavni likovi na TV premijeri, predsjednici, …. vjerujte i njima. Većina oko mene još uvijek uživa u mladenačkoj naivnosti pa mnogi vjeruju kako je ovo što žive, kako je obećala Predsjednica prije pet godina, Švicarska. Vjeruju i da će minimalna plaća biti 7500 kuna, pa su počeli sanjati o otplati dugova, neki da bi se ove zime mogli grijati, a neki i o novom automobilu.

Ti su sretni među nama. Problem imaju samo oni,koji pamte obećanja blistava i surovu svakodnevnicu. Oni koji uče na iskustvu, znajući, da tamo gdje se političari takmiče u nerealnim obećanjima, a glasači svojim listićem potvrđuju da im vjeruju, po principu »pa valjda nas neće ponovno preveslati«, nema Švicarske.

I lako bih ja s obećanjima naših i stotinama tisuća novih radnih mjesta. Lako bih i s političarima našeg kalibra, kada bivšem gradonačelniku Gospića, gubitkom majčinskog zagrljaja HDZ-a, na realnom, ne uhljebljivačkom tržištu rada, njegovo znanje i kapacitet dosiže do skladištara u Irskoj. U Irskoj će voditi skladište, a kod nas je vodio grad, zaklade, … sve i sva.

Malo mi je teže kada vidim kako se niti obećanjima političara iz država (kao kažu) s punom demokracijom više niti može, niti smije vjerovati. Veliki poziv gospođe Merkel izbjeglicama s ratnih područja, u kojima su ratove ili zakuhali ili barem dosolili bogati, naglo je stao kod Bihaća, kod susjeda. Tisuće jadnika čeka zimu i u čudu je, jer im je sadašnji položaj gori od najgoreg kod kuće. Kurdi, rasijani u tri države, bili su saveznici SAD-u i sredili su ISIL. Nakon obavljenog posla predsjednik Trump je, s obrazloženjem da mu je to preskupo, ostavio ponosne Kurde na strelištu.

Političari i obećanja…

Pitam se jesu li političari svjesni obećanja ili im se neuspjela obećanja dogode kao posljedica nepromišljenosti i neznanja? Nije li nešto slično i u okolišu? Ne dajemo li olako obećanja o spasu Planeta Zemlja? Od prvog odlučnog ZA spas Planeta Zemlja, 1972. godine na velikoj konferenciji o zaštiti okoline UN-a u Stockholmu, kada smo trošili manje okoline no što nam godišnje stoji na raspolaganju, danas u jednoj godini trošimo skoro dvostruko više od raspoloživoga. Sa svakim obećanjem samo dodajemo gas u trošenju obnovljivih izvora. Slično kao kada alkoholičar donese odluku da će prestati piti i odmah u to ime sam sebi nazdravi.

Ne odlučujemo li se olako i za neke nove svemoguće kemikalije i tehnička rješenja? Friedrich Engels je na to davno upozorio: »Ne laskajmo sebi odviše zbog naših ljudskih pobjeda nad prirodom. Za svaku takvu pobjedu ona nam se osvećuje. Istina, svaka od njih ima u prvom redu one posljedice na koje smo mi računali, ali u drugom i trećem redu ona ima posve druge, nepredviđene posljedice, koje često poništavaju one prve«. (Dijalektika prirode, Kultura, Zagreb, 1950, str. 138 – 139).

Ne događa li nam se trenutno nešto slično s forsiranjem obnovljivih izvora energije kao ranije s DDT-em i freonima? (https://zg-magazin.com.hr/priroda-moze-i-bez-covjeka-ali-ne-i-obratno/)

Da me se pita je li DDT bio koristan ili ne, je li ga se smjelo početi koristiti prije nego se provjere sva svojstva, moj odgovor bi bio pozitivan. Jer da se nije upotrebljavao, čekajući na sredstvo koje neće imati sporednih utjecaja, posljedice čekanja bi bile vjerojatno veće. Da me se pita imaju li obnovljivi izvori smisla, odgovorio bih da imaju i više smisla od onoga koliko im danas posvećujemo pažnje. No jesu li obnovljivi izvori rješenje? Oni su važan dio rješenja u borbi protiv klimatskih promjena, ali nikako jedini.

Ograničena iskoristivost energije sunca i vjetra

Energija vjetra i sunca se može koristiti ograničeno. Iz njih se električna energija proizvodi kod optimalnih uvjeta samo u nekih 25 % vremena – optimalno korištenje sunčeve energije je u nekih 10 %, a vjetra u 30 % vremena. Uz njih uvijek trebamo sigurnije izvore koji se mogu prema potrebi brzo uključiti. Najbrže se prema potrebi može uključiti nuklearna elektrana, onda ona na plin, pa ….

Znano je da vjetroelektrane i solarni paneli ne doprinose uvijek baš uljepšavanju krajobraza, mogu imati štetan utjecaj na živi svijet (posebno ptice) i zauzimaju puno prostora. I ako unatoč deklaracijama o različitosti vrsta, prema nama tako dragom (pogrešnom!) antropocentričnom pristupu zanemarimo krajobraz i druge žive vrste, prostor postaje ozbiljan problem. Da bi se korištenjem vjetra i sunca pokrila potreba za energijom u Velikoj Britaniji, s njima bi trebala biti pokrivene dobra četvrtina ukupnog teritorija. Iskorištenje površine kod vjetroelektrana je 2,5 W/m2. Kod nuklearki je nekih 1 000 W/m2.

Izmjena goriva u NE Krško (Izvor: www.nek.si)

Mislim da bi već danas trebala postati ozbiljna tema kamo s istrošenim solarnim panelima i baterijama. Hoće li nas i njihovo zbrinjavanje, kao opasnog otpada (olovo, kadmij, krom, litij,…), iznenaditi kao s drugim materijalima koji su postali otpad? Nismo li prekasno počeli razmišljati i oko dekomisije nuklearki?

Skupa električna energija

Obnovljivi izvori su neusporedivo sigurniji. Za proizvedenih 1015 W (PWh – petavat-sat) iz ugljena (od rudnika, do proizvodnje opreme i eksploatacije) umre/pogine u prosjeku 100.000 ljudi, iz nafte 36.000, iz biomase 24.000, iz prirodnog plina 4000, iz vode 1400, sunca 440, iz vjetra 150, a kod nuklearki 90.

Nakon odluke o zatvaranju nuklearki u Njemačkoj iz nuklearki proizvode još samo 6 % električne energije. Skoro 50 % dolazi iz obnovljivih izvora. U toj kombinaciji nastaje 8,9 t CO2 po stanovniku godišnje. Troškovi proizvodnje električne energije su narasli 50 % pa je cijena električne energije nekih 0,3 €/kWh. Za usporedbu, u Francuskoj 80 % električne energije dolazi iz nuklearki, emitiraju dvostruko manje CO2 po stanovniku (4,6 t), i imaju znatno jeftiniju električnu energiju – 0,1799 €/kWh.

Da se mene pita, svjetska zajednica bi morala posvetiti veću pažnju razvoju nuklearne tehnologije. Bez nuklearki ne vidim rješenje za klimu. Fuzija (dobivanje energije spajanjem atoma) je navodno rješenje koje dodatno smanjuje rizik u odnosu na klasične nuklearke (energija fisije – raspadanja atoma). Indija navodno vodi u razvoju torijevog reaktora. Iako sam u mladosti prošao i kurs iz radiokemije u Centru za istraživanje nuklearne energije u Njemačkoj, mislim da je bolje da prestanem mudrovati na temu nuklearki.

Kod nas to i nije tema. Mi se borimo da iz centra grada premjestimo nešto nuklearnog otpada na periferiju. To je naš trenutni doseg spoznaja u sagledavanju novih tehnologija. Ima li s tim ikakve veze da kod nas grad može voditi čovjek čiji kapacitet doseže samo za vođenje skladišta? Slovenci nemaju problem sa skladištem srednje i nisko radioaktivnog otpada. Premijer Šarec je najavio mogućnost izgradnje nove nuklearke, i nije se (još?) digla bura.

Komentiraj

*