“Moramo se vratiti istraživanju Mjeseca”

Marsha Ivins kaže da bi Međunarodna svemirska postaja trebala ostati u funkciji do 2020. godine. Ipak, ona bi voljela da se nastave misije na Mjesec koji bi poslužio kao odskočna daska za još interesantnije lokacije, a do njega je potrebno „samo tri dana putovanja“

Američka astronautkinja Marsha Ivins održala je u četvrtak u Tehničkom muzeju predavanje o svemirskim letovima koje je izazvalo popriličan interes okupljenih. Ivins je gostima predočila kako izgleda lansiranje i let Space Shuttlea, ali i život u bestežinskom stanju na Međunarodnoj svemirskoj postaji (International Space Station). Predavanje u organizaciji Veleposlanstva Sjedinjenih Država je bilo popraćeno projekcijama fotografija s raznih svemirskih misija, prikazani su snimci Zemlje na kojima se moglo vidjeti kako iz svemirske postaje, među ostalim, izgledaju Hrvatska, njezina obala i naš glavni grad – Zagreb, ali i raznorazne šaljive snimke iz svakodnevnog života članova posade.

O posljedicama leta u svemir: „Kad govorimo o fizičkim posljedicama, one nisu trajne, kad je pak riječ o psihološkim, netko bi mogao pomisliti da smo mi koji letimo u svemir ionako već ludi“

Na samom početku astronautkinja je kazala da je počašćena velikim odazivom posjetitelja te ujedno izrazila žaljenje što su Sjedinjene Države ukinule Space Shuttle program kao i misiju Apollo nakon koje je prestalo spuštanje ljudi na Mjesec. Nakon kraćeg presjeka povijesti svemirskih letova i misija, zadržala se na zasad još uvijek najvećem pothvatu NASA-e (američke svemirske agencije) – slijetanju na Mjesec koje je izvedeno 1969. godine u sklopu misije Apollo 11.

Tročlana posada na Mjesecu je boravila 21 sat, a u šetnju Zemljinim satelitom uputila su se dva astronauta koja su 2,15 sati istraživali njegovu površinu. Tom je prilikom istraženo 215 metara Mjeseca. „Na Mjesecu je bilo 12 astronauta, uglavnom su to bili piloti borbenih zrakoplova. Posljednji je put čovjek bio na mjesecu 1972. godine, bio je to ujedno i posljednji put da je ostavio na njegovoj površini otisak svog stopala i posljednji put da su nečije oči vidjele Zemlju s Mjeseca“, navodi Ivins. Iako su naknadno i zaključuje kako je Mjesec do danas ostao prilično neistražen.

Život na svemirskoj postaji

U sklopu pet svemirskih misija u kojima je sudjelovala, Ivins je boravila na Međunarodnoj svemirskoj postaji koja broji šest članova i na nekadašnjoj ruskoj svemirskoj stanici Mir te je opisala kako izgleda život na takvom kompleksu. „Morate letjeti, s obzirom da ondje vlada bestežinsko stanje, nema hodanja i kad jednom krenete zaustavljate se tek kad u nešto udarite. Ako želite ostati na jednom mjestu morate se za nešto pričvrstiti, pa u tu svrhu postoje poveznice za noge“, opisala je astronautkinja.

Kad je riječ o prehrani, astronauti konzumiraju prethodno prokuhanu dehidriranu hranu, koja je najčešće spremljena u plastičnim omotima, dok ruski astronauti preferiraju konzerve. Hrana koja se mrvi nije poželjna, stoga su med i maslac od kikirikija popularna hrana, dok su začini (sol, šećer i dr. ) u tekućem obliku, a tekućina (voda, kava, čajevi i sokovi) se uzima iz spremnika putem sisaljka. Svježe voće i povrće je na takvim postajama luksuz s obzirom na rijetkost opskrbe.

Kako bi ostali u formi, stanovnici postaje svakodnevno vježbaju po dva sata. „U protivnom srce i svi ostali mišići bi bez gravitacije oslabili, što ne bi predstavljao problem u svemiru, ali može dovesti do ozljeda kada se astronaut vrati na Zemlju“, napominje Ivins i na projektoru pokazuje kako posada igra bestežinski nogomet. Prije nego što su uvedena takva vježbanja kod dugotrajnijih boravaka članova posade na postaji dolazilo je do značajnog smanjenja koštane mase, što je vježbanjem anulirano.

U slobodno vrijeme

S obzirom da imaju i ponešto slobodnog vremena, astronauti ga provode u slušanju glazbe i čitanju knjiga. Na postaji ima i nekoliko instrumenata za sviranje i računala putem kojih se može slati i primati elektronička pošta. Surfati internetom se ipak ne može, ali se zato može nazivati obitelj. „To je savršeni telefon jer možete svakoga nazvati, ali poziv na postaju ne može biti uzvraćen“, našalila se sada već umirovljena astronautkinja.

Higijenske potrebe je u takvim uvjetima međutim nešto teže zadovoljiti jer kade i tuševi ne postoje, a voda se formira u vodene kugle koje se onda raspršuju po tijelu. Postoje posebne maramice sa šamponom nakon kojega se ponovno treba „izbombardirati“ vodenim loptama. Prema njezinim riječima brijanje muških članova posade je uobičajena stvar, a šišanje se odvija uz pomoć posebno šišača – usisavača koji odmah uvlači odrezanu kosu jer bi ona u protivnom nastavila lebdjeti prostorom pa bi je netko mogao progutati. Pasta za zube se nema kamo ispljunuti te se ona nakon pranja jednostavno – proguta.

Na postaji se spava u vrećama za spavanje koje moraju biti fiksirane uz stjenku ili neki dio postaje, a svaki član postaje ima vlastiti (klaustrofobični) prostor, odnosno kabinu za spavanje u kojoj drži i neke svoje osobne stvar.

Svemirski nužnik

Veliko tehnološko dostignuće predstavlja svemirski nužnik. Ivins u šali navodi kako svi i muškarci i žene malu nuždu obavljaju u cijevima s automatskim usisavanjem. Njihova tjelesna tekućina se naknadno prerađuje u pitku vodu, pa se posada znala našaliti kako se današnja kava radi od jučerašnje. Velika nužda se pak obavlja u istoj prostoriji, ali u vrećice koje se zatim odlažu u hermetički zatvorenu posudu. One se čuvaju i po četiri mjeseca na postaji, dok ih se ne transportira natrag na Zemlju. Riječ je o ruskoj konstrukciji za koji kaže da funkcionira besprijekorno jer na postaji nema nikakvih neugodnih mirisa. Problem je međutim taj što vlažne maramice za održavanje higijene u takvom bestežinskom WC-u znaju poletjeti, a svatko iza sebe mora prostoriju ostaviti čistom tako da je i one prljave potrebno pohvatati i spremiti u vrećicu…

Zanimljivost je da postaja napravi krug oko Zemlje svakih 90 minuta pa članovi posade mogu vidjeti 16 izlazaka i zalazaka Sunca. Postaja je sastavljena iz dijelova iz SAD-a, Kanade, Rusije, Japana i Europe i leti na visini od oko 400 kilometara te se s nje ne može vidjeti cijela Zemljina kugla, kao što je to slučaj kada se Zemlju gleda s Mjeseca.

Prema Ivinsinim riječima Međunarodna svemirska postaja bi trebala ostati u funkciji do 2020. godine. Na njoj se provode mnogobrojna istraživanja i eksperimenti vezani uz bestežinsko stanje. Ipak, ona bi voljela da se nastave misije na Mjesec koji bi poslužio kao odskočna daska za još interesantnije lokacije, a do njega je potrebno „samo tri dana putovanja“. Zaključila je kako je s danas raspoloživom tehnologijom najdalje do kuda se može stići Mars, ponajprije zbog ograničenosti pogonskog sustava.

Nakon svog izlaganja uvažena gošća Tehničkog muzeja bila je otvorena za pitanja. Posjetitelje je zanimalo ostavlja li let u svemir trajne fizičke i psihološke posljedice na čovjeka. „Kad govorimo o fizičkim posljedicama, one nisu trajne, kad je pak riječ o psihološkim, netko bi mogao pomisliti da smo mi koji letimo u svemir ionako već ludi“, odgovorila je. Odgovarajući na pitanje o strahovima astronauta, kazala je da se od svega najviše bojala da prilikom rukovanja svojom pogreškom ne ošteti skupocjenu opremu. „Čitava situacije je malo strašna, ali mi prihvaćamo rizik jer smatramo da je misija važna“, kaže i odgovarajući na jedno drugo pitanje dodaje kako se astronautima znalo dogoditi da zaspu prije lansiranja shuttlea jer se to zna produžiti na dva – tri sata. „I što ćeš onda raditi u shuttleu nego spavati?’“, zapitala je.

Boris Jagačić