Mora, oceani i mikroplastoza

Mora, oceani i mikroplastoza

(Foto: Paul Brennan / Pixabay)

Prema istraživanjima Sveučilišta Oldenburg, nameće su spoznaja da bi mikročestice nastale odvajanjem slojeva zaštitnih premaza brodskog trupa mogle biti najzastupljenije u morima. Polietilenske i polipropilenske mikročestice od ambalaže zastupljenije su u područjima blizu obale

Igor Čatić i Aleksandra Mihajlović

Već niz godina poznate su bolesti silikoza i azbestoza, izazvane česticama silicijeva dioksida i azbesta. Posljednjih godina se učestalo ukazuje na bolesti koje izaziva plastika i guma. Za te bolesti uvodi se opći naziv, plastoza. Na temelju nužnih kriterija prosudbe, jedan je veličina čestica, uvode se nazivi mikroplastoza i nanoplastoza.

To je potaknuto sve snažnijim napadima radikalnih ekologista na plastične i gumene mikročestice u moru i oceanima, manjim od 5 mm. Najčešće se navodi da u mora i oceane ulazi oko 8 milijuna tona plastike godišnje. Pri čemu nema podataka o tome koliko od te količine otpada na mikroplastiku.

Ona se nakuplja u moru gdje njihova mala veličina olakšava morskim bićima da ih unesu u svoje tijelo. Mikroplastika također može ući u hranidbeni lanac. Nedavnim istraživanjima pronađena je mikroplastika u zraku, vodi za piće i hrani. No, s nepoznatim utjecajima na ljudsko zdravlje. Za sada pojam „mikroplastika“ nije definiran konzistentno. Prema raspoloživim podacima u svijetu je 2019. proizvedeno 368 milijuna tona plastike i 13,8 milijuna tona kaučuka, osnovnog sastojka gumenih proizvoda.

Nužne definicije

Iz opširne analize pojma „mikroplastika“ provedene u tekstu,1 koji je poslužio kao osnova za ovo izlaganje, može se zaključiti da ne postoji jedinstvena definicija mikroplastike. Zato se navodi samo jedna praktična. Veličina čestica mikroplastike je između 100 nm i 5 mm.

Slično je i s nanoplastikom. Prema reviziji Europske komisije 2011/696/EU, definicija nanomaterijala je: „Prirodni, slučajno nastao ili proizvedeni materijal koji sadrži čestice, u nevezanom stanju, kao agregat ili kao aglomerat. Pritom 50 % ili više čestica ima jednu vanjsku dimenziju ili više vanjskih dimenzija u rasponu veličina 1 nm – 100 nm”.

U REACH-u se nanomaterijali tretiraju kao i druge kemikalije. Kao tvari, iako nema izričite reference za nanomaterijale.

Pozornost privlače pojmovi primarna i sekundarna mikroplastika. Mikroplastika se pojavljuje u dva oblika, kao primarna i sekundarna. Primarna mikroplastika su čestice koje se ispuštaju izravno u okoliš, u tlo ili u vodu i čine oko 16 % ukupne mikroplastike. Mogu potjecati od: namjerno dodanih aditiva za gnojiva, sredstva za zaštitu bilja i deterdžente; mikrokuglica koje se koriste u kozmetici; industrijskih abraziva koji se koriste za pjeskarenje itd. Prema podacima Europske agencije za kemikalije i asocijacije „PlasticsEurope“, namjerna proizvodnja tako definirane mikroplastike manja je od 0,1 % ukupne proizvodnje plastike.

Većina primarne mikroplastike koja se ispušta u okoliš u EU potječe od: pranja tekstilnih proizvoda i trošenja gumenih pneumatika. Abrazijsko trošenje gumenih pneumatika (oko 500 tisuća tona godišnje) moglo bi se nazvati kopnenim tragom mikročestica. Za razliku od čestica koje potječu od brodskih premaza namijenjenih zaštiti brodskog trupa od njegovog obraštanja (e. fouling) i korozije. To bi bio trag klizanja u vodi, vrlo važan izvor stvaranja mikročestica.

Prema istraživanjima stručnjaka s njemačkog Sveučilišta Oldenburg, nameće su spoznaja da bi mikročestice nastale odvajanjem slojeva zaštitnih premaza protiv obraštanja i korozije brodskog trupa mogle biti najzastupljenije u morima. Ustanovljeno je da su polietilenske i polipropilenske mikročestice od ambalažne plastike zastupljenije u područjima blizu obale. Činile su samo trećinu sakupljenih čestica. Ostatak, posebno onih sakupljenih u otvorenom oceanu čine čestice od poli(vinil-klorida), akrilata i polikarbonata. Stvaranju mikročestica pridonose i boje za ceste (< 100 tisuća tona) te rasute granule tijekom proizvodnje plastike i plastičnih proizvoda itd.

Foto: Sergei Tokmakov / Pixabay

Sekundarna mikroplastika čini 84 % ukupne mikroplastike i nastaje usitnjavanjem i vremenskim utjecajima većih plastičnih predmeta (npr. vrećica, plastenki itd.), posebno u morskoj vodi.

Potrebno je više istraživanja kako bi se poboljšalo razumijevanje izvora i utjecaja mikroplastike, uključujući učinke na okoliš i zdravlje, te razvila inovativna rješenja za sprječavanje njenog širenja.

Opće i posebne vrste bolesti izazvane česticama

Najstarija je profesionalna bolest silikoza. Vrlo je poznata i bolest koju izazivaju mikroazbestna vlakna, a bolest je precizno mikroazbestoza.

Uvodi se naziv plastoza za sve bolesti koje se povezuju s plastikom i gumom. Ovdje su od interesa samo bolesti povezane s veličinom čestica, tj. izazvane mikročesticama i nanočesticama, mikroplastoza i nanoplastoza.

Plastozu se definira kao „bolest uzrokovanu štetnim fizičkim ili kemijskim utjecajima plastike i gume na žive organizme“. Mikroplastoza je vrsta plastoze uzrokovana mikroplastikom, a nanoplastoza, nanoplastikom.

Definicija „mikroplastoze“ točno određuje sadržaj pojma plastoze uzrokovane česticama reda veličine mikrometra, što vrijedi i za pojam „nanoplastoza“.

Usporede li se nazivi azbestoza, nanooza i plastoza, dva su načinjena po istom kriteriju, a jedan po drugom. Azbestoza i plastoza prema podrijetlu tvari i materijala koji uzrokuju bolesti, a nanooza prema veličini čestica. To omogućuje definiranje dviju skupina utjecaja mikročestica na pojavu mikroplastoze.

Plastika je inertni materijal. Definicija mikroplastike nije jednostavna. No, postoji širok raspon svojstava koja karakteriziraju mikroplastiku. Poput veličine, oblika, kemijskog sastava, boja, hidrofobnosti itd. koja bi mogla naštetiti utjecajem čestica na stanice i tkiva.

Štetni učinci na sve organizme koji su izloženi mikroplastici mogu se podijeliti u dvije skupine: fizički i kemijski utjecaji. Fizički utjecaji se odnose na veličinu čestica, oblik i koncentraciju mikroplastike, a kemijski na opasne kemikalije (npr. ostatci monomera, dodatci polimerima) povezane s mikroplastikom.

Fizički utjecaji na organizme

Razmotrit će se samo fizički utjecaji. Primjerice, čestice nanoplastike i mikroplastike najčešće ulaze u ljudski sustav gutanjem kontaminiranih namirnica: hrane i pića. Očekuje se da ljudski sustav za izlučivanje treba ukloniti i do 90 % unesene mikroplastike i nanoplastike. Procjenjuje se da će se do 90 % unesene mikroplastike i nanoplastike izlučiti nakon konzumacije. Smatra se da bi se nanoplastika lakše unosila u stanice od mikroplastike. Rizike za okoliš i ljudsko zdravlje koje predstavlja mikroplastika teško je kvantificirati.

Potencijalni ekološki i zdravstveni rizici za humana bića uzrokovani mikroplastikom relativno su nova područja istraživanja i trenutno postoji veliki stupanj nesigurnosti oko ovog pitanja. Rizik je funkcija opasnosti i izloženosti (doza). Opasnosti koje plastika predstavlja u okolišu razlikuju se ovisno o veličini plastičnih čestica i veličini organizma. Ispuštanja mikroplastike u okoliš uglavnom se odvijaju na tri načina: (i) ispuštanjem u kanalizaciju, (ii) putem komunalnoga čvrstog otpada i (iii) izravnim oslobađanjem.

Ulazna točka mikroplastike u ljudska bića može biti: gutanje kontaminirane hrane (hranidbenim lancem), udisanjem ili dodirom s kožom.

Mjera u kojoj mikroplastika u pojedinim namirnicama šteti ljudskom zdravlju pitanje je rasprave. Uzimajući u obzir vrlo proširenu uporabu plastičnih materijala u svakodnevnom životu, mikroplastika iz hrane i pića vjerojatno predstavlja samo manji put izlaganja ljudskih bića česticama plastike i s njima povezanih kemikalija. To se rijetko naglašava i stvara iskrivljenu sliku o izloženosti ljudi plastici.

Procijenjena dnevna količina unijete mikroplastike hranom i pićem kod odrasle osobe je 2 µg (WHO). Kvantitativni podaci o izloženosti ljudi mikroplastici putem prehrane još nisu dostupni, te još uvijek nema legislative o mikroplastici i nanoplastici u namirnicama. Na temelju dostupnih podataka, postoje velike praznine u znanju o unosu i sudbini plastičnih čestica mikrodimenzija i nanodimenzija kod ljudi i njihovom utjecaju na ljudsko zdravlje.

Prisutnost i učinci plastičnih ostataka sve se više istražuju. Većina istraživanja usredotočena je na mikroplastiku, ali malo izvješća sugerira mogu li se fragmenti plastike u rasponu veličina < 100 nm (nanoplastika) stvarati i u vodenom okolišu, a potom i u ljudima.

Općenito, nedostaju rezultati produbljenih istraživanja navedenih čestica na ljudsko zdravlje i okoliš. Stoga je agresivno nasrtanje ekologista, naglašavajući utjecaj plastičnih čestica na zdravlje humanih bića, neopravdano. Naime, za sada nema dovoljno dokaza o njihovom utjecaju na zdravlje ljudskih bića.


1 Što je plastoza, http://www.ipg-society.org/Novosti/Sto%20je%20plastoza.pdf

Komentiraj

*