Moja planinarska avantura

Moja planinarska avantura

Četvrti dan moje avanture započeo je nabavkom vode u wc-u nekog restorana uz cestu gdje sam se naslušao upozorenja o medvjedima koji proždiru turiste, a zatim sam krenuo usponom kroz kanjon

Napravio sam ravan prostor za podlogu, prostrao vreću i legao pokušavajući zaspati. Nije bilo lako jer je puni mjesec blještao, a u obližnjem grmu nešto je šuškalo…

Ustopirao sam simpatičnog bradonju, sličnog Mojsiju, koji me odvezao natrag u Karlobag oduševivši se činjenicom kako sam iz Koprivnice. “Joj imao sam ja jednu žensku u Koprivnici, učiteljica, al propalo je to. Imao sam jednu Međimurku, to je bila velika ljubav, al propala. Držao sam ti ja birtiju kod Gospića, al i to je propalo…!” nabraja Mojsije svoje životne brodolome, vragolasto se smiješeći. “Da, da, lijep je naš Velebit, ma prekrasan je….” nastavlja on dalje, a što meni preostaje nego kimnuti i nasmiješiti se?

Tekst i foto: Matej Perkov

crckarije_avatmatejVruće ljetno jutro. Težak ruksak na leđima i srce puno radosti – uobičajena atmosfera kada polazim na ljetna avanturistička putovanja po Hrvatskoj.

crckarije_pustolovina1Gužvam se kroz zagrebački kolodvor pun turista i sjedam u vlak koji, po običaju, kasni pola sata. U kupe ulazi momak obrijane glave i širokog osmijeha – poznanik Vanja iz Karlovca, putuje na Monte Paradiso u Pulu. Kratimo vrijeme pivom i čavrljanjem, a nakon tri sata vožnje izlijećem s ruksakom na vrele tračnice u mjestu Lič u srcu Gorskog Kotara. Moja pustolovina počinje, a klinci na ulici me pozdravljaju sa “Hello” misleći kako sam stranac. Na jednom seoskom gospodarstvu kupujem prekrasnu bočicu s likerom od bazginih bobica te nastavljam dalje u šumu praćen pitanjima seoskog stanovništva: “Zar se ne bojiš medvjeda?!”. Ne, ne bojim se, niti razmišljam o njima. Ruksak težak, staza za vrh Kobiljak strma, ali goranska šuma štiti me hladovinom od ljetne vrućine. Nakon dva sata uspona, evo me gore. Pogled predivan, a nebo dinamično – s jedne strane plavo i mirno dok se iz pravca Rijeke čuje grmljavina i nazire kiša koja pada iz crnog oblaka. Silazim dolje na makadam koji me vodi natrag u Lič, usput srećem nekakvu smeđu zmiju s kojom sam malko popričao o skupoći i vremenu. Ona je zatim pobjegla u obližnje grmlje, a ja prema Fužinama.

Prolazeći cestom, promatram kućice izgrađene u tradicionalnoj goranskoj arhitekturi. Ovakve nastambe više se ne grade. Još jedan čavao u lijesu tradicionalne hrvatske kulture! Fužine, goransko ljupko mjestašce smješteno na obali velikog jezera, intenzivno radi na razvoju planinskog turizma. Špilja Vrelo danas, nažalost, nije otvorena, a ja umoran bauljam po cesti i uzaludno podižem palac. Promet je rijedak i ne staje mi nitko. Napokon mi staje jedan rovinjski planinar i odbacuje me nekoliko kilometara dalje podno vrha Kamenjak. Zahvalio sam se dobrom čovjeku koji je nastavio za Rijeku, a ja sam uprtio ruksak i u večernjim satima krenuo na atraktivni kameniti vrh gdje sam planirao noćiti. Od stare ceste do vrha visokog 838 m, vodi lijepo uređena staza koju su nekada koristili stočari. Trebalo mi je oko sat vremena hoda, a na samom vrhu nagrađen sam spektakularnim prizorom zalaska sunca. Vadim sendvič, sjedam na stijenu i preostaje mi samo uživanje.

Spavaća soba pod zvijezdama

Napravio sam ravan prostor za podlogu, prostrao vreću i legao pokušavajući zaspati. Nije bilo lako jer je puni mjesec blještao, a u obližnjem grmu nešto je šuškalo. Gledao sam zvijezde i nekako upao u laki san, a ujutro me probudila vrelina prvih sunčevih zraka. Preživio sam noć i ništa me nije pojelo, super! Kasnije sam saznao od jednog planinara kako na vrhu jedna medvjedica ima brlog. Možda mi je ona pravila društvo u neko doba noći. Spustio sam se istim putem na staru cestu i skrenuo na odvojak za izletište Platak, sunce je dobrano pržilo iako nije bilo još ni devet sati. Cesta je puna čudnih skakavaca koji se međusobno ubijaju i proždiru, mimoilaze me biciklisti koji ne odgovaraju na moje “Dobro jutro”. Drugovi, a kultura?! Skrećem na makadamsku cestu zvanu Kripanjski put, gdje me štiti šumska hladovina. Zbog teškog ruksaka često pauziram na klupicama brojnih vikendica uz cestu. Mnoge su lijepo uređene, a na jednoj nalazim bačvu s vodom i guštam u umivanju. Nailazim napokon na livade bez hlada na kojima se ističu kameniti vrhovi i bijele stijene te ugledam svoje današnje odredište – Hahlić.

Od ceste do planinarskog doma na Hahliću trebalo je još dva sata hoda, a sunce u kombinaciji s teškim ruksakom, prilično me iscrpilo. Staza je bila lijepa, vidici prekrasni. Usput se uspinjem na vrh Nebesa te na još dva bezimena vrha. Ljepota Grobničkih alpi polako me omamljuje, prisjećam se jednog od svojih prvih planinarskih izleta. Bio sam ovdje davne 1997. godine kao klinac. Dolazim do doma i mojoj sreći nema kraja – vrata su otvorena, ljubazna domarka dočekuje me pozdravom i osmijehom, a na stolu se ubrzo našlo hladno pivo. Život je ponekad predivan! Odlučio sam ostaviti ruksak ovdje, posjetiti vrh Obruč i vratiti se u dom na spavanje. Lagan kao perce bez ruksaka uputih se na Obruč (1376 m), najviši vrh u ovom području. Iako se nebo nešto naljutilo i grmilo u sivim tonovima, vjetar je sredio sve i našao sam se na vrhu obasjanom suncem. Sjedam na kamen i pričam s vrhom. Što mi se sve u životu dogodilo od davne 1997., što je s planinarima s kojima sam tad bio u društvu, pričam mu o svojim novim prijateljima s kojima sada obilazim planine. Pričam mu o ljetnim planovima i jednoj glupači koja me ignorira. Sunce je krenulo tonuti u more, vrijeme je za povratak. Pozdravljamo se. Usput obilazim još i lijepi kameniti Suhi vrh te travnati vršak Ćunina glava iznad planinarskog doma. Dosta za danas, umoran sam. Silazim u dom, a dežurna domarka dočekuje me s tanjurom tople maneštre. Jedem u društvu katoličke mladeži koja je ovdje došla na rekreaciju i duhovnu obnovu, no nakon večere nije mi do druženja. Sanjam krevet i liježem na meki madrac.

Medvjedi koji proždiru turiste

Sutradan ustadoh polako, bez žurbe. Nakon čaja ruksak i ja silazimo u Rijeku, gdje sam nakon kave i ručka imao dugo sanjani susret s malom križevčankom Petrom. Svoju najbolju frendicu nisam vidio duge tri godine, životni putevi razdvojili su nas. Petra nastavlja na posao, ja na bus za Sibinj. Uobičajen kaos i klošarska atmosfera kolodvora Žabica oraspoložili su me te radosno sjedam u bus i iskrcavam se u podvelebitskom primorskom mjestu koje ima desetak zidanih kuća i veliki autokamp. Uspio sam se posvađati s voditeljem autokampa jer mi je htio naplatiti ulaz na plažu, no novce nije dobio, a niti sam ja dobio ulaz na plažu pa sam bio prisiljen spavati u šumarku pored magistrale. Bilo mi je super, uživao sam u predivnom zalasku i zaspao brojeći zvijezde. Sutra me čeka naporan dan, treba mi sna.

crckarije_pustolovina4Četvrti dan moje avanture započeo je nabavkom vode u wc-u nekog restorana uz cestu gdje sam se naslušao upozorenja o medvjedima koji proždiru turiste, a zatim sam krenuo usponom kroz kanjon. Dakle, u Sibinju počinje staza tzv. senjske obilaznice koja vodi po prostranstvima gdje se spajaju Gorski Kotar i Velebit. Lijepa staza uspinje se kroz kanjon i dolazi do napuštenog sela, a malo zatim i do velikih livada na kojima se nalazi vjetroelektrana s petnaestak ogromnih elisa. Uspinjem se na 800 m visok vrh Malić, no sunce neumoljivo prži i ubrzo silazim. Lijepa staza vodi me opet kroz napuštena sela. Obuzima me neka sjeta i nostalgija, mislim na ljude koji su ovdje nekada živjeli, rađali se i umirali, brinuli se za stoku… Zamišljam djecu koja su se tu igrala. Sada ovdje stoje samo goli zidovi unutar kojih se urušio stari krov. Uslijedio je dug i naporan uspon po vrućini na Alino bilo, drugi vrh koji mi je bio današnji cilj. Zanimljiv vrh jer se s jedne strane vidi Gorski Kotar, s druge Velebit, s treće Lika, a s četvrte strane prekrasno plavo more nasred kojeg strše krševiti Rab i Krk. Idila, zaista se isplatilo doći ovdje.

Spuštam se u selo Krivi put, planiram spavati u planinarskom skloništu u prostoru velika zgrade stare škole. Ovdje je nekada znanje stjecalo 300 učenika, a sada u čitavom selu živi šestero ljudi. Jedan vikendaš ponudio me pivom. Uzeo sam si odmor, a on mi je pričao o tome kako je Krivi put nekada izgledao. S obzirom kako sam imao viška vremena nastavio sam do prijevoja Vratnik. Planinarska staza na jednom je mjestu potpuno zarasla pa sam se odlučio za dvosatni marš asfaltom, ali nema veze. Umornim nogama godio je ravni teren, a čarape su bile pune čičaka i drače. Uz cestu se nalazi krčma Putnik – odlično mjesto za popiti hladno pivo, napuniti mobitel i oprati ruke sapunom u čistoj vodi. Moje večerašnje prenoćište bio je devastirani motel koji se nalazi na Vratniku. Mjesto je izgledalo onako kako izgleda kafana nakon tučnjave u kojoj je cilj porazbijati što više inventara. Smjestio sam se na terasi, skuhao na kuhalu tjesteninu i juhu te uživao u večeri s pogledom na more i zalazak sunca. Ko ovo može platit?!  Nije potrebno platiti, potpuno je besplatno! Noć je bila topla pa se nisam ni uvlačio u vreću, a sutradan sam nastavio put prema Velebitu i Senju.

“Make rave-not war”

crckarije_pustolovina5Dakle, prvo sat i pol makadamom kroz šumu, a zatim stazom kroz selo Žukalj i livade koje su nekada služile kao pašnjaci. Ostaci pastirskih stanova još uvijek se naziru. Dolazim do betonske prizemnice s natpisom “Krajačeva kuća”, ovo je bio prvi planinarski objekt na Velebitu. Pored nje se nalazi stara kuća u kojoj sam živi Marko, veseli starčić koji me dočekao u majici “Make rave-not war”. Veselim osmijehom ponudio me stolcem i donio mi hladno pivo, bio je sretan što može s nekim popričati. Stalno me nešto ispitivao, a kada sam negativno odgovorio na pitanje “Jesi li oženjen?”, odgovorio je vičući “Ni nemoj, ako si pametan ni nemoj! Dobro, ako nađeš pravu onda ajde, ali ako ne onda bolje ne!”. Zahvalio sam mu na društvu i krenuo dalje prema vrhu Jadićeva plan do kojeg ima još sat vremena. Putokazi i dobre markacije dovele su me do livade gdje se odvaja put za Oltare i za Senj. Ostavio sam ovdje težak ruksak i krenuo na 20 minuta udaljen vrh lagana koraka. Ponegdje je staza jako zarasla te se jedva njome prolazi, a koprive mi dosižu do glave. Probijajući se kroz tu džunglu, napokon dolazim do vrha koji je u sastavu Hrvatske planinarske obilaznice. Kameniti vrh od 1416 m, obrastao šumom, ne pruža mnogo vidika, a atmosfera je neobična.

Uopće nisam imao osjećaj kako sam na Velebitu, ali opet nisam ni u Gorskom Kotaru. Silazim natrag do ruksaka probijajući se kroz koprive i sav sretan krenem nizbrdo – napokon! Uskoro ću doći u Senj i baciti se u osvježavajuće plavo more! Krajolik kojim prolazim je dinamičan i oduševljava me – stara napuštena sela i pastirski stanovi, livade posred kojih strše bijele stijene, šume koje me štite hladovinom… Dan odmiče, u popodnevnim satima napokon dolazim u kanjon prijevoja Vratnik i spuštam se stazom do planinarske kuće Sijaset. Otvorena vrata i glasni muški glasovi dobar su znak – uskoro sjedim na zidiću s hladnim pivom u ruci i pokušavam doći k sebi. Ova dionica puta bila je jako naporna, a do Senja ima još dva sata. Staza je mjestimice zarasla jer senjsku obilaznicu planinari rijetko posjećuju i lokalno planinarsko društvo je ne stavlja u prioritet za održavanje iako su markacije i putokazi za svaku pohvalu. Od planinarskog doma do Senja prvo sam se morao dobrano uspinjati i tu sam ispustio dušu, a zatim je krenulo spuštanje prema Senju.

U daljini se, na brežuljku nazirala tvrđava Nehaj, kraj senjske obilaznice. Kada sam došao u grad uletio sam u dućan, kupio limenku radlera i popio ga nasred ceste. Spas! Na tvrđavi utiskujem u dnevnik zadnji žig senjske obilaznice te silazim do mora. Kupači su se iznenadili ugledavši na plaži spodobu u gojzericama s ogromnim ruksakom na leđima kako se oduševljeno skida do gola i skače u more glasno stenjući i ciktajući od sreće. Kada sam izašao iz mora okuplja se par znatiželjnika i pitaju me gdje sam bio i odakle sam, a jedna gospođa mi je poklonila “marendu” namijenjenu njenom mužu.

Uplakana strankinja i vrišteća cura

“On kaže kako nije gladan, a tebi očito treba!”. Kasnije sam probao uloviti stop za Karlobag, ali bezuspješno. Privukao sam samo pažnju jedne uplakane backapckerice koja mi se na lošem engleskom potužila kako ima sto problema i mora nekamo ići, a ne zna ni sama kamo. Jadno dijete! Noćnom autobusnom linijom došao sam u, sat vremena udaljeni, Karlobag, kupio sok na kiosku koji radi cijelu noć i otišao na obližnju plažu. Jedva sam čekao leći i zaspati što je bilo teško zbog omladine koja se okupila na plaži i vodila nezanimljive i naporne razgovore. U jednom trenutku me neka cura htjela uhvatiti za nogu jer je mislila kako sam nekakav zanimljivi predmet, a zatim je počela vrištati shvativši kako dira dio ljudskog tijela. Svašta!

Danas je šesti dan mog putovanja. Preostalo mi je popiti jutarnji čaj i krenuti usponom na posljednji vrh. Na rasporedu je Veliki Sadikovac pored Baških Oštarija, lijepi razgledni vrh do kojeg mi treba dva i pol sata hoda od ceste. Naravno, imao sam sreće i u Karlobagu ulovio lokalni autobus za Gospić koji me u Oštarijama iskrcao kod hotela Velebno. Dobri ljudi koji dežuraju u hotelu spremno su prihvatili moj ruksak na čuvanje, stoga sam na vrh krenuo s bočicom vode, fotoaparatom i planinarskim dnevnikom. Moj uspon počeo je livadom podno stupova skijaške vučnice, a zatim sam ušao u šumu. Markacija i planinarska staza odvode me na vrh Sladovačkog brda, predivnog travnatog vrha s kojeg uživam u pogledu na Badanj, Kizu, Ljubičko brdo i ostale vrhove na ovom području. Zatim silazim u šumu prateći greben pa još malo uspona dok nisam došao na greben Sadikovca. Usporio sam i napredovao prema vrhu laganog koraka, dostojanstveno, s velikim osmijehom na usnama. Bio sam jako sretan, ovo je za mene bio gotovo svečani trenutak.

crckarije_pustolovina6A on!? Gledao me i smiješio se. Činilo mi se kako je pomicao kažiprst u kontekstu “Dođi, dođi…”. Stao sam nogom na vrh, podigao ruke visoko i uskliknuo. Počeo sam se smijati, a on se smijao samnom. Vjetar je zapuhao, Velebit mi je počeo radosno pričati svoju priču. Pričali smo i smijali se, vikali smo i skakali. Uživao sam u panorami, zbrajajući vrhove na koje sam se popeo posljednjih godina. Iza svakog od tih uspona stoji jedna lijepa priča s raznolikim likovima, uglavnom dragim prijateljima iz raznih planinarskih društava. Planinarenje nas je povezalo,  planinarenje nas čini sretnima. Planinarenje je naš način izražavanja. Popio sam vodu do kraja, udario žig u dnevnik i, poljupcem u vršni kamen, oprostio se od prekrasnog Sadikovca. Ja sam krenuo dolje, a on ostao gore zauvijek, na svojih 1286 m. On uvijek ostaje gore, ali voli primati posjete. Svi se mi, zapravo, radujemo posjetama i časkanjima. Planine su također društvena bića, isto kao i ljudi. Silazim u hotel Velebno, domaćini me dočekuju s čajem i preuzimam svoj ruksak. Planinarenje po je Jadranu je gotovo, ali cijela avantura još uvijek traje.

Ustopirao sam simpatičnog bradonju, sličnog Mojsiju, koji me odvezao natrag u Karlobag oduševivši se činjenicom kako sam iz Koprivnice. “Joj imao sam ja jednu žensku u Koprivnici, učiteljica, al propalo je to. Imao sam jednu Međimurku, to je bila velika ljubav, al propala. Držao sam ti ja birtiju kod Gospića, al i to je propalo…!” nabraja Mojsije svoje životne brodolome, vragolasto se smiješeći. “Da, da, lijep je naš Velebit, ma prekrasan je….” nastavlja on dalje, a što meni preostaje nego kimnuti i nasmiješiti se? Zato i jesam ovdje, zbog predivnog Velebita za kojeg sam znao kako će me nanovo oduševiti kao što to uvijek čini.

U uzavrelom Karlobagu sam se okupao i uživao gledajući velebitske klisure dok sam plivao. Toliko puta sam, tamo gore na vrhovima, zamišljao kako uranjam u osvježavajuće more. Na plaži sam među gomilom preplanulih tjelesa sreo i jednog studenta kojem sam donedavno predavao pa smo malko čavrljali. Završavam kupanje, pakiram ruksak te, u kafiću uz magistralu, čekam noćni bus. Dosadila mi je samoća, šest dana lutanja planinama sasvim je dosta. Upadam u bus, stavljam slušalice na uši i tako me glazba uljuljkala u san. Putovao sam na jug i probudio se na drugom kraju jadranske obale – u Pločama. Uskočih u trajekt za Pelješac.

Zasluženi odmor

Kamo sad idem, zanima li vas!? Na tri dana zasluženog odmora i kupanja u Trpanj kod frendice kojoj je bilo drago što sam ju posjetio. Odrađivala je sezonski posao u autokampu u kojem se uspjela sprijateljiti s većinom gostiju, stoga su mi ta tri dana prošla u ugodnoj atmosferi. Palme, plaža, sunce, more, dva šašava pseta koja su mi ukrala vrećicu s prljavim rubljem i raznijeli ga po cijelom kampu… Odmor za dušu i tijelo. Ležao sam na plaži čitajući “Klic gora” od slovenskog spisatelja Tine Mihelića, a s vremena na vrijeme spustio bih knjigu na prsa i zamišljeno gledao na obalu preko puta. Ondje se uzdizala krševita planina Rilić čije sam vrhove ispenjao lani. Bila mi je to jako draga planina s čijeg se grebena pružaju prekrasni pogledi na more i Pelješac. Nadam se kako ću opet kročiti kamenitim stazama prema gordim vrhovima Rilića.

Trećeg dana mog boravka u Trpnju, nakon prekrasnog zalaska sunca, noć je obavila sve, a frendica Dunja i ja sjedili smo na plaži i pričali o tome što nas čeka ove jeseni u Zagrebu. Sutradan moja jadranska pustolovina završava – bilo je naporno, prekrasno i nezaboravno. U fotoaparatu i srcu, kao i nakon svakog ljeta, ostaju brojne uspomene na predivne planinske vrhove, dobre ljude koje sam susretao i razne anegdote. Nemam vremena biti tužan zbog jednog završenog poglavlja jer nestrpljivo očekujem novu stranicu u životu i novo poglavlje. Na mobitel stiže SMS, Luka iz PD Kapela me pita jesam li spreman za Kamniške alpe. Dok more tiho ljubi žalo i ljetni vjetrić hladi umorno tijelo, moje su misli već na visokim alpskim vrhovima… Nova pustolovina u Hrvatskoj očekuje nastavak idućeg ljeta.  (crckarije.com)