“Moj Pantovčak”

Od Malog placa, idući gore do Vile
Podljemenskim hrptom pratiš cestu dugu.
Poneka bogataška vrata se krile,
Uglavnom vidiš lese radnika i slugu.

Prvi uspon, kuće su u nizu,
Kao u gradu sljubljene stoje.
Prema vrhu rasute, pokoje blizu,
Tek ih vrtovi zelenilom spoje.

S obronka naše uske ceste
Vinogradi se k jarcima skližu.
Mir. Samo se mladi cucki žeste
Na konje što upregnuti gmižu.

Oko kuća kokice, gdjegdje krave.
Na štriku visi rublje šareno i bijelo.
Uskrs i Božić posve tiho se slave.
Moj Pantač, kraj Zagreba selo.

Iz te idile domaći se prenu
Kad nedjeljom iz grada rođaci navrate.
Oni, željni prirode, u šetnju krenu,
A vraćaju se veseli u sitne sate.

Tako kroz godine, od proljeća cvjetnog
I žarkog ljeta do jesenjeg mraza.
Sjećanja me obuzmu, sretnog i sjetnog;
Pantač, moja draga, draga, životna oaza.

Zvonimir Šepat, Suzvučje Svjetlosti

(Naslovna fotografija: www.os-pantovcak-zg.skole.hr)