Misli su slobodne – pogledajte film o papi Franji

Misli su slobodne – pogledajte film o papi Franji

(Foto: Reynaldo Amadeu Dal Lin Junior Juba / Pixabay)

Pitam se zašto nauk pape Franje tako teško prolazi u djelu na ovim prostorima. Razumiju li naši svjetovni i crkveni dostojanstvenici što im poručuje? Razumiju li poruku oni koji se pozivaju na priziv savjesti?

dr. sc. Viktor Simončič

Služba se dodjeljuje samo čovjeku koji je kompetentan da je obavlja. Hranjenje javnim imetkom je zločin (Al Gazali) 

Viktor Simončič

Vrijeme je Uskrsa. Na TV-u film o Papa Franji. Gledao sam ga ponovno. Koliko me je oduševio film i koliko djela Papa Franje već sam pisao: https://zg-magazin.com.hr/obavezno-gledanje-film-papa-franjo-put-do-svete-stolice/ Pitam se zašto njegov nauk tako teško prolazi u djelu na ovim prostorima. Razumiju li naši svjetovni i crkveni dostojanstvenici što im poručuje? Razumiju li poruku oni koji se pozivaju na priziv savjesti?

Pročitao sam ponovno tekst iz 2016. i zaključio da pisanje ima smisla. Barem meni. Često na napisano dobijem prave bisere kao komentare. U jednom tekstu sam, pokušavajući s asocijacijom na mišolovku, stanje nemoći u društvu nazvao »glupolovkom«. Slična nemoć onoga tko je uhvaćen u mišolovci.

Prijatelj Emil je povodom tog teksta napisao: »Čitajući tvoj tekst postavljam si pitanje i što sad s time? Da li se slažem s pristupom? Slažem se! Da li se slažem s opisom? Slažem se! Do li postoji nešto s čim se ne slažem ? Ne, i opet ne! Koji je moj problem? Nemam ga! Kad gledam dokumentarac iz Afričke savane i prikažu lavice kako napadaju mladunce gnua žao mi je, isto kad vidim kako hijene napadaju slabu lavicu.  Zašto, pa to je prirodno! Ostaju oni koji su sposobni, jaki, zdravi i u ČOPORU.

Kad gledam današnju stvarnost i sve što si naveo i mnogo toga još, imam svu skalu osjećaja od tuge do ljutnje. Zašto pa to je današnja civilizacija, sve što nije zabranjeno, dozvoljeno je, a ako je i zabranjeno to se može relativizirati općim, višim ili strateškim ciljevima.

Ako je politički sustav odlučivanja izbor većine tada mu se nema što prigovoriti! U današnjem svijetu nema prostora za pojedince nego za većinu. Cijeli društveni i politički sustav i njegovi mehanizmi u funkciji su većine i od njih izabranih vladara. I to je normalno i društveno opravdano!

Pa što onda pojedinci hoće uvođenjem poštenosti, pravičnosti, digniteta i ostalih skolastičko/teoretskih formulacija koji NIKADA nisu bili implementirani u stvarnom životu. Čujemo te pojmove u vrijeme kad se najviše laže tj. izborno vrijeme.

Kao inženjer s potrebom promišljanja zaključujem kako nikada u bližoj i daljoj povijesti nije bilo perioda poštenog, humanog i emocionalno sretnog perioda života u stvarnosti, te time mogućnost za takvim stanjem nije vjerojatna, te ostaje utopijska težnja. I što sad? Ništa, jer to nije interes većine koja bira! Kakva je budućnost civilizacije? Baš me briga i tako o tome odlučuje već spomenuta većina, njih treba pitati!«

Znam da za Emila ne vrijedi ono »baš me briga«. Brinemo i on i ja više nego što pokazujemo. Od kada znam za sebe, od kada biram, moji nikada na pobjeđuju. Živim u društvu kojeg oblikuje većina. Kada bolje razmislim, zabrinuo bih se za sebe da sam njih dio. Ne mogu zamisliti da sam dio takve i te većine, iako prihvaćam činjenicu da je to je većina s kojom i u kojoj živim(o) i kao legalist radim u korist te i takve većine, iako mi se čini da je malo vajde od toga. Taj suživot, dan rođenjem prihvatio sam i nisam ga želio mijenjati niti kada sam mogao. Rođenjem sam pripadao širokom prostoru (bivša Jugoslavija), pet puta većem od mjesta gdje živim (Hrvatska) i skoro deset puta većem od mjesta kojeg sam mogao zauzimati da sam ostao na mjestu rođenja (Slovenija).

Prostor sam proširio radom, putovanjima i suradnjom s onima iz drugih prostora, ….. osim toga još negdje u gimnaziji me je vukla ideje pripadanja uzvišenom čovječanstvu, sa zastavom slobodnoga čovjeka. To sam si s vremenom ugradio pa je moj prostor bezgraničan, jer misli su slobodne (Di Gedanken sind frei – nepoznati autor, Švicarska, 1780.):

Moje misli su slobodne,
jer ko ih može pogoditi?
One lete kao noćne sjene,
ni jedan čovjek ih ne može znati,
ni jedan lovac ubiti,
ostaje uvijek tako:
Misli su slobodne

Mislim sto želim,
i sto me čini sretnim,
ali uvijek potajno
jer tako je pristojno.
Zelje i žudnje se zabraniti ne mogu,
ostaje uvijek tako:
Misli su slobodne …

Ako me zatvorite u tamnicu
uzaludan vam je taj trud
jer moje misli će rastrgati branike
i srušiti će sve zidove

Misli su slobodne …

Na uskršnje jutro, šetajući psa, na praznoj ulici kraj kontejnera stajao je čovjek, tražeći svoj obrok za blagdan. Iako nezadovoljnima stanjem predlažem da odu, ja nastavljam i zbog tog bezimenog, jednog od mnogih: »Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi mišlju i rukama, za sebe i za druge uvijek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promjenama. Zarekao sam se da ću braniti sebe i svoje mjesto na kojem živim od nerada i nečistoće, zastoja i neimaštine.« (Ivo Andrić)

Komentari su zatvoreni