Mislav Herman: Očekujem novi predsjednički mandat u Gradskoj skupštini

Mislav Herman: Očekujem novi predsjednički mandat u Gradskoj skupštini

(Foto: Facebook / Mislav Herman)

Stvari su se u Zagrebu podosta promijenile smrću dugogodišnjeg gradonačelnika Bandića. No HDZ ima najboljeg kandidata za gradonačelnika i bit će zanimljivo vidjeti kako će se stvari odvijati nakon lokalnih izbora

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao i proveo brojne noći te kako mu je tekao politički i životni put, ZG-magazinu govori predsjednik Gradske skupštine i zagrebačkog HDZ-a, ginekolog dr. Mislav Herman. Otkriva nam zašto nas ništa neće baciti na koljena i je li se cijepio protiv korone.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je moj rodni grad uz koji me vežu najljepše uspomene odrastanja. Tu su rođena moja djeca i moji roditelji, koji su postavili temelje ljubavi prema ovom gradu. Odrastanje na Medveščaku, prvi koraci u parku Ribnjak, nogomet i sanjkanje na Glogovcu, osnovna škola na Šalati i gimnazijski dani u Križanićevoj.

Prvi izlasci u kultnom Kulušiću i prve ljubavi u Saloonu. Šetnje na Cmroku, izleti na Sljemenu. Dinamo i Cibona, Mladost i Medveščak. Sve je to moj čarobni Zagreb. Ovaj srednjoeuropski grad barokne arhitekture i mediteranskog ugođaja zarobljava srce. Ipak, najveća vrijednost moga grada krije se u ljudima i njegovoj atmosferi. U Zagrebu nikada niste sami. Zagreb ima priču, srce, šarm i dušu, a ja mu se uvijek rado vraćam.

Pamtite Medveščak kao …

Odrastao sam na Medveščaku, koji će zauvijek ostati moj najdraži kvart. Pamtim ga kao zelenu oazu u kojem sam volio raditi sitne gluposti koje klinci i inače rade, bezbrižno trčkarati, voziti bicikl, igrati nogomet…

Kako vam je protjecalo školovanje, učenje, druženja?

U vrtić, za razliku od svojih vršnjaka, nisam išao. Baka je živjela s nama i do male škole nisam imao nikakvih obaveza. Spojena dvorišta na Medveščaku bila su naša velika igraonica, a još i danas pamtim igru skrivača, čim bi se malo smračilo, kao i »kolekcije« gruda kad bi napadao prvi snijeg, kojeg je tada bilo više nego danas. Sjećam se, bilo je puno djece u susjedstvu i vozeći se na biciklima bili smo tada kraljevi kvarta. »Haračili« smo od Ribnjaka preko Gupčeve zvijezde, Radićevog šetališta, Rockefellerove ulice i Mirogoja sve do Šalate. Kako smo bivali stariji, tako su nas i roditelji puštali da dalje idemo sami.

U Osnovnu školu »Ivan Goran Kovačić« na Šalati krenuo sam ujesen 1983. godine. Bila su tada tri razreda, a ja sam bio, kako se to uvriježeno zvalo »cekavac«. Gimnazijske dane u jezičnoj XVI. gimnaziji, legendarnoj Križanićevoj ulici, pamtim nažalost po Domovinskom ratu, jer sam generacija 1991.-1995.

Sate tjelesnog odgoja ratne 1991. proveli smo puneći vreće s pijeskom, koje smo postavljali na podrumske prozore škole gdje smo i proveli veći dio prvog razreda. Škole zbog općih opasnosti često nije ni bilo, a žalosnu vijest o padu Vukovara dobili smo na satu zemljopisa, kada sam profesora prvi puta vidio kako plače.

Da, teška sjećanja i zbivanja. Ali, vratimo se na neko ljepše razdoblje. Gdje se izlazilo za vašeg odrastanja? Koja se glazba slušala?

Druženja i zabave bilo je uvijek. Brojne noći proveo sam u legendarnim okupljalištima Zagrepčana Kulušiću, Lapidariju, Saloonu, Gjuri i Bestu. Učili smo puno, pogotovo na fakultetu, ali smo se puno i zabavljali. Što se tiče glazbe, ona iz 80-tih bila mi je i ostala temelj i baza. Obožavam je i danas.

Devedesete su obilježile začeci elektroničke glazbe, koja je do današnjih dana uistinu evoluirala do neslućenih razina. Inače, ljetna destinacija Novalje i plaže Zrće, još je dublje u moj glazbeni ukus usadila upravo elektroniku, posebice deep house i acid, koje danas i najviše slušam. Od domaćih bendova, zagrebačke legende poput Prljavog kazališta, Parnog valjka, Novih fosila, a u novije vrijeme Pips, chips i videoclips osnova su mog glazbenog ukusa.

A studiranje? Medicina je postala vašom profesijom, odnosno ginekologija?

Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu upisao sam 1995. i završio 2001. s odličnim prosjekom ocjena. Na fakultetu sam upoznao i svoju sadašnju suprugu, s kojom sam u vezi od studentskih dana. Liječnički staž odradio sam u KBC-u »Sestre milosrdnice«, a specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije dobio u Klinici za ženske bolesti i porođaje KBC-a Zagreb 2004. Od tada, gotovo osamnaest godina, radim u Petrovoj Klinici.

Danas sam asistent na Katedri za ginekologiju i opstetriciju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ginekologija mi se svidjela na turnusu iz Ginekologije i opstetricije, jer je idealan spoj kirurških i internističkih grana medicine. Subspecijalist sam iz fetalne medicine i opstetricije, bavim se urednom i poremećenom trudnoćom i siguran sam da je to najljepši posao na svijetu. Pratiti stvaranje života od samog početka do rođenja, zdravog djeteta nešto je uistinu posebno.

Oduvijek ste željeli biti liječnik?

Odrastao sam u liječničkoj obitelji. Uz majku i oca liječnike, i sestra i ja smo odlučili krenuti istim putem. Ukupno sam deseti liječnik u tri generacije, kako s majčine tako i s očeve strane, oba djeda i majčina i očeva, braća i sestre su liječnici. Zapravo nikada nisam htio raditi ništa drugo nego postati liječnik. Priznajem, 1986. nakon što sam pogledao Top Gun, nakratko sam želio biti vojni pilot.

Zanimljivo, ali krenuli ste i u politiku. Kako, zašto?

Član sam Hrvatske demokratske zajednice od 1997. godine kada sam kao student 2. godine Medicinskog fakulteta svoj politički angažman odlučio započeti u stožernoj stranci hrvatskog naroda. Kao student i član Hrvatske akademske zajednice bio sam predsjednik Studentskog zbora na Medicinskom fakultetu i član Studentskog senata Sveučilišta u Zagrebu.

Tijekom studiranja i kasnije, kao mladi liječnik nema stranačke stube kojom nisam kročio, bio sam dopredsjednik zagrebačke Mladeži, predsjednik Temeljnog ogranka Medveščak i predsjednik Područnog odbora Gornji grad – Medveščak. Dosadašnjim političkim djelovanjem u mjesnoj i lokalnoj samoupravi, kao vijećnik mjesnog odbora u jednom mandatu, kao vijećnik gradske četvrti u dva mandata, a od 2017. i kao zastupnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba, aktivno sam se zalagao za bolji i kvalitetniji život građana.

Smatram kako je dob od 40-50 godina pravo vrijeme da svatko od nas učini nešto ozbiljno za svoju zajednicu. Trenutno sam ginekolog u zagrebačkoj Petrovoj bolnici, predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba, kao i predsjednik zagrebačke Gradske organizacije HDZ-a. Puno posla, a samo 24 sata vremena na dan.

Inače, kada o tome govorimo, liječnici se mislim politici okreću zbog dvije stvari. Prvo je altruizam i potreba da se pomogne društvenoj zajednici. Drugi se razlog odnosi na struku, odnosno sposobnost brzog donošenja odluka. Posao liječnika podrazumijeva svakodnevno donošenje odluka, brzo rješavanje problema, što je karakteristika koja je jako poželjna u politici. Podsjetio bih vas kako je i predsjednica Europske komisije liječnica po struci, čak dijelimo i istu specijalizaciju, onu iz ginekologije i opstetricije.

Eto nam još jedne sličnosti s Europom. Kako usklađujete medicinu i obveze u struci sa onim političkim? Trpi li obitelj?

Bilo bi neozbiljno da kažem da je jednostavno. Da, medicina i politika zaista iziskuju dobru organizaciju vremena. Posvećen sam i jednome i drugome, no to nije zapreka, to je prednost jer mi je organizacija vremena sada još bolja. Obiteljski sam čovjek, liječnik, političar i u svemu što radim nastojim dati maksimum. Naravno, kako to troši energiju, ponekad i živce, uhvatim malo vremena i za sebe, za odmor, pokoju sportsku aktivnost, dobar film ili knjigu. U svemu nastojim iznaći dobar balans, ali znam kada treba stati, odmoriti, kako bi nakon toga s novom energijom, žarom i elanom krenuo dalje.

Ispred mene su svakako godine u kojima mogu dati još i više. Obitelj je uvijek na prvom mjestu, iako nismo zajedno onoliko koliko bismo željeli. Iznimno mi je važna njihova puna podršku u ovom razdoblju života, te da vrijeme koje provodimo zajedno zaista bude ispunjeno i kvalitetno.

Predsjedate Gradskom skupštinom. Kako stoje stvari u hrvatskoj političkoj areni? U njoj je podosta liječnika, netko bi u šali rekao da smo čini se bolesna nacija. Kako komentirate ovo što nam se događa u društvu i općenito u životu? »Poludjelo« je čini se sve – priroda, ljudi…

Na poziciji predsjednika Gradske skupštine, iako je moj mandat relativno kratak, mogu reći da sam se odlično snašao. Poznajem gradsku politiku, sustav kojem sam na čelu funkcionira te da nisam mislio da ću se snaći, ovu dužnost ne bih ni prihvatio. U svom sam nastupnom govoru i rekao da ću biti uključiv – razmatrati i prihvaćati sve dobre ideje. To se sada i realizira – kroz vođenje sjednica Gradske skupštine, rasprava, sastanaka, komunikacije s članovima Predsjedništva, gradskim zastupnicima, gradskom upravom, trgovačkim društvima i ustanovama.

Mjesto predsjednika Gradske skupštine odgovorna je i časna funkcija koju s ponosom i radošću obnašam te vjerujem kako ću kao nositelj liste HDZ-a za Gradsku skupštinu na predstojećim lokalnim izborima ponovno obnašati dužnost predsjednika Gradske skupštine. Svakako, i sa svojim timom nastaviti u ovom dobrom i pozitivnom smjeru.

Inače, hrvatska politička scena je prilično zanimljiva. Stvari su se podosta promijenile u Gradu Zagrebu smrću dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se stvari odvijati nakon lokalnih izbora.

I ne bih se složio da smo bolesna nacija. Liječnici su oduvijek prisutni u politici, pa smatram kako itekako možemo puno dati, kako u struci tako i u politici za boljitak naše države.

Živimo u izuzetno zahtjevnim vremenima, posljedice epidemije COVID – a 19, kao i potresa još dugo ćemo osjećati. Trebamo naučiti živjeti u tzv. novom normalnom. Vjerujem da smo svi kao ljudi došli u fazu kada preispitujemo i sebe i svoje postupke. Puno smo naučili o sebi, o životu, no neki na žalost niti uz sve ove nedaće još nisu shvatili istinsku bit.

Da, može biti. Osvrnimo se na predstojeće lokalne izbore. Puno je kandidata za gradonačelnika Zagreba. Svi u programima nude »paletu« građevina, bolju prometnu povezanost s prigradskim naseljima, eko standarde… Gradili bi Zagreb na Savi i ulagali u sport, a ne govore otkuda novac. Ili općenito kažu iz: EU fondova. Nije li to »golub na grani«? Naime, povlačenje EU sredstva je procedura, koja može biti i odbijena? I što onda od obećanja, gdje su ljudi?

Ne bih komentirao previše ostale kandidate. HDZ ima najboljeg kandidata. Davor Filipović, kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba, sjajan je čovjek. Doktorirao je s 26 godina, izvanredni je profesor na Ekonomskom fakultetu i detaljno poznaje sve ključne teme Grada Zagreba, za razliku od ostalih kandidata. On je najbolji kandidat za Zagreb.

Pred njim su izazovi obnove grada nakon potresa, konsolidacije gradskih financija, kao i realizacije ključnih projekata uz pomoć EU sredstava. Siguran sam kako će na nadolazećim lokalnim izborima dobiti najveću potporu građana Zagreba te postati novi gradonačelnik. Naša stranka neumorno radi na terenu i uz snažnu podršku s nacionalne razine uvjeren sam kako će Davor Filipović, ali i ostali naši kandidati za županije, gradove i općine, odnijeti uvjerljivu pobjedu.

U središtu svega, pa tako i programa za Zagreb su ljudi, Zagrepčanke i Zagrepčani, njihov boljitak, podizanje kvalitete života, briga za najranjivije, otvaranje novih mogućnosti za mlade, primjena novih tehnologija, sve što može život u našemu Gradu učiniti još ugodnijim i boljim kako bi naši sugrađani bili još sretniji i zadovoljniji.

Da, sve je to uopćeno rečeno. A recite što je sa socijalnim programima? Zagreb ima više od 80.000 osoba s invaliditetom. Što im političari nude za bolji život u metropoli? Kako kandidati misle poboljšati život umirovljenika? Zagreb je grad starijih i socijalno ugroženih. Opasno nam se povisila stopa rizika od siromaštva. Gotovo svaki treći, četvrti građanin nam je siromašan. Obećanja je lako dati, ali teško ispuniti, posebice u globalnoj krizi. Što će se to dati narodu i od koga uzeti iz gotovo prazne »ladice«?

Grad Zagreb ima jake socijalne programe, no složit ćemo se svi kako uvijek može bolje. Osobe s invaliditetom moraju nam svima biti u fokusu, i iako je puno toga napravljeno, treba težiti da se ljestvica digne još i više. Svi se slažemo kako se ne živi od predizbornih obećanja. Treba biti racionalan i realan, sagledati cjelokupnu situaciju jer su ljudi u Gradu nakon razornog potresa doživjeli novu traumu. Mnoge obitelji su iselile iz svojih domova, neki su se vratili u stanove i kuće koje tek treba obnoviti.

Situacija s COVID-om sve više pogađa poduzetnike, ovo su vremena u kojima treba uistinu mudrim odlukama dobro upravljati Gradom. Osobito je važno da socijalno ugrožene skupine, oni koji su u najvećoj potrebi, budu zbrinuti, da se ne osjećaju prepušteni sami sebi. HDZ je u svojim programima uvijek isticao važnost brige za sve socijalno osjetljive skupine, što će se nastaviti i ubuduće.

Mislite li, kako to puk često tvrdi, da je politika zapravo najbolje »zanimanje«? Nemaju li političari primanja koja su u neskladu s narodom koji umnogome trpi u sveopćoj krizi – da ne kažem – »stenje«? Vi volontirate na mjestu predsjednika Skupštine, no mnogi to ne čine. Uvijek su mi primjer političari, jer imaju najviše, a većina ih je nezasitna. Istodobno socijalne naknade iznose nešto više od stotinjak eura mjesečno. Socijali dosta, političarima malo?

Biti političar znači prije svega imati odgovornost. Odgovornost za postupke i izgovorenu riječ. Smatram kako svaka osoba koja pošteno obavlja svoj posao mora biti odgovarajuće plaćena, ali isto tako ne mogu se podržavati oni koji loše ili nikako ne rade svoj posao. Na mjestu predsjednika Gradske skupštine Grada Zagreba radim kao volonter, ne primam plaću, već naknadu za svoj rad sukladno propisima. Moje osnovno zanimanje i moj posao je liječnički. Kao liječnik za svoj rad primam plaću.

Percepcija ljudi u hrvatskom društvu je da su svi isti, nažalost prečesto volimo generalizirati. Uvjeravam vas kako nije tako. Puno je ljudi koje znam, koji pošteno zarađuju svoju plaću, žive od nje i bave se politikom, a da pri tome nikako ne spadaju u taj generalni okvir. Mislim da moramo pozitivnim i vlastitim primjerima početi mijenjati percepciju ljudi.

Volonterizam je dobrovoljni rad, ali propisi su kod nas ipak osmislili za to sukladnu, odgovarajuću naknadu, odnosno rad je honoriran. Kakogod, recite nam koliko narod može vjerovati političarima, ljudima u vrhu vlasti. Posebice, zadnjim događanjima uzdrmanom pravosuđu, konkretno optužbe Zdravka Mamića na hrvatske suce?

Svi koji su se ogriješili o zakone ove države trebaju za to odgovarati. Ne treba probleme spremati pod tepih. Treba ih jasno definirati i komunicirati, te u konačnici i – sankcionirati.

Nadajmo se da će tako i biti. U ovom složenom vremenu ljudi strepe za golu egzistenciju, a to u konačnici nosi i bolest(i), stalno »izjedanje«. Što nas može izvući? Hrvati se u svemu ipak »dobro drže« ili…?

U svemu ovome smo zajedno, nismo sami. Tu smo jedni za druge. Kroz dobre programe i projekte, snažnu volju i pozitivno razmišljanje vjerujem kako smo na dobrom putu da zajedno stvari postavimo na pravo mjesto i da krenemo u novom, pozitivnom smjeru. Iako se to možda sada čini nerealno ili utopijski, uvjeravam vas da kao što i nakon kiše uvijek svane sunce. Tako će i nakon svih ovih nedaća doći neko novo pozitivnije vrijeme u kojem ćemo ne samo vratiti svoj život u normalu, nego i ići za time kako bi podigli njegovu kvalitetu, kako bi nam bilo i bolje nego prije.

Ne zaboravite da smo mi Hrvati izrazito izdržljiv i hrabar narod. Lomili su nas kroz povijest, ali nas nisu slomili, ima u nama to nešto što nas nikad neće baciti na koljena.

Lijepo govorite, kao pravi političar. Inače, koronu namjerno nisam spominjala, jer ona nam je nažalost »podarila« – »novo normalno«. Za sve nam događaje u političkom loncu i potrese – i za »željezni« hrvatski narod – bilo bi previše, slažete li se?

Da, niste je spominjali, ali sam je ja zato u nekoliko navrata spomenuo, prvenstveno jer je nezaobilazna tema i utječe na sve segmente našega života. Kao što rekoh, mi Hrvati snažan smo narod.

Ipak, jedno pandemijsko pitanje – jeste li se cijepili? S kojim cjepivom?

Da, cijepio sam se još u siječnju kada je moja klinika došla na red, jer smo kao liječnici imali moralnu odgovornost primiti cjepivo. Cijepio sam se Pfizer cjepivom, koje je tada bilo jedino odobreno i dostupno. Svima preporučujem da se svakako cijepe i time pokažu svoju brigu za druge.

Lijepo da ste spomenuli moralnu odgovornost, u današnjem društvu gotovo zaboravljena vrlina.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni