Mirko Galić – novinar, esejist, kolumnist…

(Mirko Galić u studiju N1 televizije / YouTube, snimka zaslona)

Kad bismo bili svjesni koliko je teško odvojiti znanje od neznanja, pogotovo danas u Hrvata, više bismo cijenili g. Galića i neke duge ljude. U Hrvatskoj najviše cijenimo pripadnost nekome ili nečemu, a znanje ili neznanje najčešće ne uzimamo u obzir

Branko Holzer

Sve je manje ljudi u Hrvata koji znaju tko je Mirko Galić. Novinar, esejist, kolumnist, jednom riječi znalac s riječima i pisanjem. Ali ne mora se pred nikim skrivati ni kao politički analitičar i napose političar. To nepoznavanje njega nije znak umanjenja vrijednosti čovjeka, nego smanjenje i nedostatak potreba za znanjem i razumijevanjem. U djelovanju za društvo i boljitak, ali i nedostatak odgovornosti za rečeno i učinjeno. Svakako i odgovornost za nečinjenje!

Za njega se može reći da je pohađao škole još u vrijeme kada je francuski jezik vladao diplomacijom. Otkada je engleski jezik zavladao diplomacijom (uz bok s puškom i raketom) i takvom prilikom širenja američke demokracije zadnjih 40 godina i više, nastale su tektonske promjene u svijetu. To danas još uvijek zovemo globalizacijom! Od kada je 1945. g. umro stvoritelj tzv. Atlantske povelje, g. F.D. Roosevelt, sudionik pripreme novije deklaracije o ljudskim pravima, pobjednik 2. svjetskog rata, idejni osnivač UN-a, politika se slijedećih desetljeća osniva i oslanja na pravu jačega.

Svi znamo da ponekad i treba „netko“ jači da „umiri“, pa i balkanske ratobornike, jer ondašnja EEZ ili EU to nije htjela ili znala, ali… Za g. Galića nema u tome nepoznanica, on je zapravo onaj koji to objašnjava i danas mnogim još neznalicama!?

Vrhunski intelektualac i ekvibrilist

On, g. Mirko je pohađao škole kada se nešto učilo i naučilo i kada se učenika obrazovalo i uobrazilo u osobe s karakterom, s istinoljubivosti, bez mržnje ili samo zavisti, u ljude koji znaju prepoznati dobro i od lošeg se odmicati! Učilo se i obrazovalo ljude još u dječjoj dobi o mnogo čemu, a do čega se danas ne drži. Ni slučajno se ne može dogoditi da učenik kritizira učitelja, samo zato što je učenik danas na višem položaju, kao što se danas događa.

Još manje da se ne poštuje i ne razlikuje bolje od lošijega ili da se ne razlikuje budalaština od logike, pamet od bespameća ili ono najjednostavnije – znanje od neznanja! Ipak, valja reći, kada bismo bili svjesni koliko je teško odvojiti znanje od neznanja, pogotovo danas u Hrvata, znali bismo više cijeniti g. Galića i neke duge ljude. Najviše nas znade cijeniti pripadnosti nekome ili nečemu, a znanje ili neznanje se ne uzima u obzir. Kada bih mogao ili smio parafrazirati ovog g. Galića, to bi se baš tako moglo izreći.

Da, taj gospodin Mirko Galić je vrhunski intelektualac i fini ekvilibrist pojmova i riječi, razlikovanja strana od bestrana, vrhova znanja od nizina neznanja, smisla od besmisla. A kada to iskaže u svojim tekstovima mnogi čitatelji su veoma zadovoljni, kako mi se čini, jer njih „nije apostrofirao“ taj pisac. Moguće nisu razumjeli taj zaista hrvatski jezik bez puno tuđica kojime g. Galić i piše. Ali se čini da takvi čitaoci ne razumiju svoj jezik, kao što ne razumiju ovu stvarnost u propadanju svega i svačega. Lijepo i nelijepo se razlikuje samo od sebe, kao smrad od miomirisa, tako zaključuju neki čitatelji našeg g. Mirka.

Budućnost s pogledom iz prošlosti

On razlikuje one koji uvijek imaju svoje strane i stranke i drže do toga, pa makar i do samog „kraja“. Bez obzira kako se zvale što i kako radile, te što i kome ostvarile ili ne! On razlikuje one koji mogu i hoće, ali ne mogu jer ih nitko neće! Takvi bi mogli ali nemaju gdje i kome činiti dobro, jer postoji arbitar koji zna sve, a sve i može kad hoće!

Gospodin Mirko razlikuje i zašto se to događa nama i danas, s pogledom iz prošlosti u budućnost. Vjerujem da je ispravno govoriti o budućnosti s pogledom iz prošlosti. Iz toga se nešto uvijek nauči. Nije dobro govoriti s pogledom iz budućnosti za prošlost, a mnogo govora završavaju baš u prošlosti. Vjerovati je možda nekima, da je tome kriva ova budućnost koju smo sanjali.

Nastavimo o g. Galiću, kao dopisniku iz Francuske i ambasadoru kako se nekada to zvalo. Kada je završio svoju aktivnu političku karijeru, postao je prvi čovjek HRT-a. Sjetimo se onog vremena, crnila od neprijateljskih oblaka s istoka i zapada (izvana i iz unutra), prema tek stvorenoj našoj Republici. Kakvim je marom i žarom, a napose svojom velikom sposobnošću, znanjem, erudicijom i razumijevanjem činio često i nemoguće, održati razumno djelovanje tog „najjavnijeg“ servisa svih u Hrvatskoj, a najviše onih u politici. A neki su htjeli da HRT radi samo za “njih“.

Esej za osobu koju osobno ne poznajem

Možda nije loše završiti ovaj esej jedne osobe za drugu osobu koja prvu niti ne poznaje, a povezuje ih samo godište, jednom dilemom! Nadam se da mi g. Galić neće zamjeriti što pišem o njemu, iako mi se čini da bih prije napisano postavio pred moje ime. Da g. Mirko, toliko vas cijenim!

Vaše kolumne, ili društveni komentari ili politički traktati koje naša politika ne razumije dobro i sve drugo koje pišete i u Večernjem listu, iz kojeg ču dva primjera citirati iz 12. mjeseca 2020.g. naslovima, sasvim sigurno spadaju u vrhunce hrabre, sadržajne, poticajne i nadasve potrebne „Hrvatske“ riječi svim građanima.

– Zašto na Tuđmana sve više misle i oni koji za njim nisu previše plakali…!(V.L. od 9.12.2020.)

– Kako je vlast zarazila koronu…,

Podijeljeni Sabor na dan kad su se mrtvi brojili u desecima, izmoreno je lice hrvatske države.

Bilo bi pogubno za buduće zdravlje demokracije da je vlast na bilo koji način s kritičarima sankcionirala kritičko mišljenje. (V.L. od 15.12.2020.)

To su i primjeri Vaše odvažnosti u odvagnutoj riječi, s umjerenim stavom u ravnoteži, s promišljenim sadržajem pogleda iz prošlosti usmjerenim prema budućnosti, a ovaj esej bi završio.