Mirjana Bohanec Vidović: Premalo se cijene kvalitetni umjetnici s vrijednim radom iza sebe

(Mirjana Bohanec Vidović s Reljom Bašićem, partnerom iz Golikova filma / Foto: privatna zbirka M. Bohanec Vidović)

»Krešo Golik nije bio priznat onako kako je trebao biti i koliko je zaslužio. Film `Tko pjeva zlo ne misli´ sniman je 1970. godine, a 1971. bio je na Pulskom filmskom festivalu gdje je dobio tek treću nagradu. A Krešo Golik je bio genij. Da je živio u Americi zasigurno bi bio oskarovac!«

Razgovarala: Snježana Kratz

Zašto joj je Zagreb prirastao srcu, gdje je odrastala glasovita Ana Šafranek iz filma Tko pjeva zlo ne misli, zašto su ih u negdašnjem Samoborčeku »priheftali« za daske, ZG-magazinu otkriva Mirjana Bohanec Vidović, umirovljena sopranistica, glumica i diplomatkinja. Prisjeća se kakav je Zagreb nekada bio i što mu nedostaje danas te zašto je izgubljen dio vremena za predstojeću Univerzijadu.

Zašto volite Zagreb?

Zašto volim Zagreb? Pa zato što sam u životu puno putovala i uvijek mi je bilo najljepše vratiti se u Zagreb, pri povratku gledati njegovu vizuru, tornjeve katedrale… U ovom sam gradu cijeli život, rođena sam Zagrepčanka i istodobno ponosna što je Zagreb danas postao velegrad u malom. Nudi brojna kulturna događanja ali i sportska no, nedostaje mu …

Što?

Sportskih objekata i još bazena. Toga mu zaista nedostaje.

Nedavno je zaživio bazen na Sveticama, moderno opremljen i ugodnog ambijenta.

Sjajno da smo to konačno dobili ali treba toga još.

Zbog čega vam je grad još pri srcu?

Volim taj moj Zagreb, njegovo zelenilo, Sljeme kao pluća grada, volim i lijepe gradske parkove, nadasve dobro održavane. Živim na Krešimirovom trgu, što je zapravo i moj negdašnji kvart gdje sam odrastala.

Gdje je to bilo?

U Tomašićevoj 10. Danas nerijetko iz kafića u kojem pijem kavu mogu promatrati kuću u kojoj sam odrastala i igrala se kao dijete. Stara je to secesijska zgrada u čijem haustoru i danas (po)stoji jedan kip, koji drži svjetlo i kojeg sam se kao mala uvijek bojala.

Usprkos tome, lijepe su uspomene na djetinjstvo?

O, da! Nismo tada imali puno, ali bilo je igre, radosti, veselja onog dječjeg. Imala sam jednu lutku s kojom sam se igrala…

Čega ste se igrali?

Gumi – gumi, školice, igre s loptom. Kao djeca, mi smo se dosta igrali na cesti jer tada nije bilo prometa kao danas. Znali bi tek rijetko viknuti »eno, dolazi jedan auto«. Sjedili bismo ispred kuće i pričali, a događali su se tada i bezazleni »obračuni« dječaka iz Tomašićeve sa onima iz Bulićeve ulice. Vladalo je zajedništvo kojeg nije nedostajalo ni kasnije, a družili smo se mi i poslije.

Kakvim još pamtite negdašnji Zagreb?

Kakvim ga pamtim? Pa nisam baš u to doba mogla previše šetati po gradu. Mama je puno radila, bila je stroga i »šetnje« su se najviše odnosile na školu, uključujući i onu baletnu, odnosno negdašnje Pionirsko kazalište koje sam pohađala, učenje jezika i dr. To su bili putevi kojima sam se kretala, ali s mamom bi odlazila i na izlete. Ne tako često, ali svakako ih je bilo.

Sjećate li se slike Jelačić placa?

Taj glavni gradski trg nekada mi je imao veličinu i impresioniramo me je, za razliku od današnje slike kada na njemu vidim uglavnom šatore i kojekakve kućice.

Podsjeća na sajmište?

Pa tako nekako, nažalost. Nedavno sam bila u Ljubljani i ugodno se iznenadila kako su Ljubljančani lijepo uredili svoj stari grad. Oslobodili su ga od automobila, izgradili su podzemne garaže, pothodnike pa je sada postao i veliko šetalište uz rijeku. Obnovili su fasade zgrada stare jezgre, čak su uklonili i kante za smeće posebnim sistemom pod zemlju. Jako je lijepo uređeno. A kada me pitate kakvim pamtim naš Jelačić plac, pa sjećam se prometa na njemu no, kako rekoh – nije imao elemenata vašarišta.

Vi kao sopranistica, ali i glumica dolazite iz kulture. Kakvom ocjenjujete današnju zagrebačku kulturnu ponudu?

Brojna su ljetna događanja i bogata je kulturna ponuda posebice ove godine. Svatko si može naći neki sadržaj koji bi ga veselio i činio mu ugodu. Gotovo se ne možete odlučiti. Samo, bojim se da je sve nekako ugurano u srpanj, a ljeta još ima.

Jeste li bili na koncertu Stjepana Hausera i Luke Štulića na Tomislavovom trgu?

Ne, bila je ipak prevelika gužva pa sam atmosferu 2Cellos-a »upijala« od kuće iz televizijskih priloga. Kad smo kod toga, drago mi je da je HRT ponovno uveo vijesti iz kulture.

Mislite po tiskovinama ih više i ne možete pročitati. Nekada je, ugasli Vjesnik imao rubriku kulture gdje se mnogo toga moglo doznati pa i naučiti?

Šteta što se ugasio! Imale su te novine i po dvije, tri stranice kulture, a sada ako se nađe poneki mali osvrt puno sam rekla. Tek se ponešto (iz)nađe, morate puno listati da biste nešto pročitali. Čak i Večernji ima nekako male kulturne rubrike, uglavnom se to svede na (po)neki intervju.

I »slikovnice«, odnosno priloge sa prsatim i razgolićenim starletama i kojekakvim umjetnicima.

Pa to je izgleda trend. Prezentirati trendsetere, a kada se pogleda što su to oni vrijedno učinili, ne vidi se zbog čega su tako popularni. To me ljuti, jer se takvim osobama daje i po par stranica u novinama, odnosno medijima, dok se naši uvaženi glazbenici, pjesnici, arhitekti i drugi kvalitetni ljudi i umjetnici s vrijednim radom iza sebe, premalo cijene.

Premalo se cijene prave vrijednosti?

Nažalost, da!

Ali je zato nemalo cijenjen, nezaobilazni film vašeg života Tko pjeva zlo ne misli. U tom ste remek-djelu Kreše Golika igrali glasovitu Anu Šafranek. Gdje je to snimano, u Vlaškoj ulici?

Ne, u Basaričekovoj gdje je bila stara pošta. To je dvorište lani bilo uvršteno u turistički obilazak Gornjeg grada i to je dobro da ga je Turistička zajednica tako oživjela. Bilo bi dobro da se i nadalje osmišljavaju slični projekti kako bi Gornji grad bolje zaživio, jer u tom je smislu uspavan i zaboravljen, s podosta zapuštenim povijesnim palačama.

Ali ima interesa za posjet takvim dvorištima, povijesnim gdje su živjeli, radili i(li) snimali legendarni umjetnici. Krešo Golik je jedan od njih.

Sigurno jest, ali nimalo priznat onako kako bi trebao i koliko je zaslužio! Film Tko pjeva zlo ne misli sniman je 1970. godine, a 1971. bio je na Pulskom filmskom festivalu gdje je dobio tek treću nagradu. A Krešo Golik je bio genij. Da je živio u Americi zasigurno bi bio oskarovac! Puno je napravio u hrvatskoj filmskoj umjetnosti, a malo je vrednovan.

Podsjeća me to na vrsnu pjesnikinju Vesnu Parun. Književnicu koja nije dobila javno priznanje kakvo zaslužuje. Ni stambeno nije bila zbrinuta, pokušavala je to riješiti.

Kao i Krešo Golik. Ni njemu nije bilo riješeno stambeno pitanje! Gledala sam taj naš film puno puta i uvijek bih iznašla neki detalj koji bi me podsjetio kako je to vrhunski Krešo riješio. Izgleda da je sudbina velikih ljudi da žive s takvim patnjama. Krešo je bio divan i skroman čovjek koji nije od nikoga ništa tražio, živio je život u svojoj skromnosti.

I vrhunskim prikazom starog Zagreba uključujući i glasoviti Samoborček? Sjećate ga se?

Kako da ne! Nisam za svojeg odrastanja puno išla s tim vlakom, ali sjećam ga se dobro sa snimanja filma. Naime, za vrijeme snimanja vlak je stajao, odnosno nije vozio, bila je gužva i valjda plus 50. Krešo je htio da odradimo pravovaljani kadar pa je tražio od mene i Relje Bašića koji je glumio gospona Fulira, da se ne mičemo. Nije to baš bilo jednostavno pa su nam, da bi se sve uspjelo snimiti, »priheftali« i neke daske iza leđa.

Vlak je bio pun?

Da sva je ta vesela gužva, ljudi i kamere bila u Samoborčeku koji je imao otvorene i zatvorene vagone. Žao mi je da je ta linija vremenom ukinuta to više, jer je puno ljudi živjelo u Samoboru, a i češće se nekada odlazilo u prirodu. Danas nije takav slučaj. Posebice s mladima koji više sjede za kompjutorima, koji svakako jesu donijeli napredak, ali mnogi samo sjede i naprosto bulje u zaslone računala i mobitela. Gledaju u te uređaje i ne sjete se otići u prirodu, zabaviti se tamo, popričati, nasmijati se. U sjećanje na to divno snimanje za vrijeme filma, i ja sam se zaljubila u Samobor i okolicu gdje danas imam i vikendicu. Uzgajam tamo ruže, obične, domaće i veselim se toj cvjetnoj rapsodiji.

Zapjevušite li im?

Pa s njima svakako (po)pričam. Biljke to vole.

Jeste li nekada voljeli odlaziti na Savsko kupalište?

Jesam, s mamom Marijom sam, i njenim prijateljicama znala otići na kupanje na Savu.

Nekada su Savu zvali srebropjena.

Bila je to rijeka odlična za kupanje. Kada spomenem tadašnju Savu uvijek se prisjetim mirisa jablanova. Šteta je da se to savsko kupalište porušilo i da se nije na neki način zaštitilo kao dio staroga Zagreba, nekako konzerviralo.

S mamom biste otišli na piknik? Što ste nosili u košari?

Nije to bilo ništa tako raskošno. Jabuke, mama bi napravila zlevanke, štrudle, sok od maline i sendviče sa šunkom. To je valjda i razlog zašto ih volim, jer još od tada sam ih željela. Bili su to i rijetki trenuci provedeni s njom jer puno je radila. Kada se sjetim tog vremena uvijek mi prvo nadođe okus maminih štrudli.

A sjećate li se »peska belega«?

Sjećam! Prodavali su ljudi nekada po dvorištima »peska belega«, odnosno bijeloga pijeska za pranje posuđa, nudili su i usluge krpanja lonaca, popravaka kišobrana. Nekada se dvorišta i haustori nisu tako zaključavali kao danas, sve je bilo otvoreno pa se u haustore moglo ući. Nekada su i pjevači pohodili dvorišta gdje bi zasvirali i zapjevali, a zauzvrat bi dobili nekoliko novčića. I ja bih im bacala zamotane u novine. Lijepo su svirale te njihove gitare i krasne su bile stare pjesme koje su pjevali. Vrtjele su se one i u filmu, koji je vidite postao svjedočenje jednog vremena.

Što su pjevali, koje pjesme?

Pa tada popularne.

Hvala ti srce, Marijana, Fala…?

Svakako.

Osim glume i glazbene umjetnosti koja vam je ishodište životnog poziva, ostvarili ste i diplomatsku karijeru?

Tridesetak godina rada kao sopranistica bilježim u Hrvatskom narodnom kazalištu, a 1993. godine uspjeli su me nagovoriti na rad u Ministarstvu vanjskih poslova, u vrijeme kada Hrvatska u inozemstvu nije imala baš puno diplomata. Naime, moji inozemni menadžeri tada nisu mogli raditi sa mnom jer smo bili ratna zona, pa sam tu ponudu za diplomaciju prihvatila kao početak nečeg novog. U Beču sam u ministarstvu radila na mjestu savjetnice za kulturu, odnosno generalne konzulice u Hamburgu. Obavljala sam i poslove posebne savjetnice i pomoćnice ministra.

Što radite danas, u mirovini?

Angažirana sam dosta humanitarnim radom, članica sam u Lions klubu, u nekim kulturnim institucijama sam u Upravnim vijećima, održim i poneki sat pjevanja… Volim čeprkati i po svom vrtu u Samoboru, prošetati našim Zagrebom – Zelengajem, Šalatom, Tuškancom i drugim gradskim zelenim oazama. Imamo takvu sreću da ponad grada imamo planinu s koje se gotovo spuštate u njegov centar.

Što Zagrebu nedostaje ili nije dobro napravljeno?

Ne volim kritizirati jer puno je napravljeno dobroga, ali promet i odlaganje otpada spadaju pod ono što nije dobro. Ljudi nemaju kulturu odlaganja otpada jer im je bitno samo da se riješe smeća – u kante, pored njih, uokolo… No to čine oni koji nemaju civilizacijskih navika, ali kakogod bilo neshvatljivo mi je da se to događa u 21. stoljeću.

Kako je to u Beču riješeno?

U Beču je u spalionica smeća u centru grada! Netko bi rekao pa kako, osjeti li se što? Ne, tamo pristiže ono što je već reciklirano i problema nema. Često čujem da ljudi po tom pitanju protestiraju, a to je samo zato jer nisu dovoljno upoznati s problemom i ne znaju o njemu dovoljno. Valja im objasniti da se prije spaljivanja smeća sustav (is)planira, odrade se prethodno potrebni procesi i (po)teškoća nema.

Ima li ih kada je riječ o pisanju vaših memoara? Bogat vam je i zanimljiv život?

Ah, nesređena sam osoba. Nisam skupljala ni ažurirala svoju životnu dokumentaciju, puno mi toga nedostaje. Bilo je ponuda da se čak netko pozabavi takvim poslom, ali eto – vidjet ćemo.

Imali biste vi puno za reći o negdašnjem Zagrebu. Nema u njemu više »ljubim ruke milostivica«, »prosim lepo«…

O, podsjetili ste me na taj zagrebački način ophođenja, kulturu komunikacije koje danas nedostaje. Nema takve ljubaznosti i uglađenosti jer velik broj ljudi koji dođu u grad zapravo ne prihvati njegove običaje. Mladi danas zaboravljaju osnovnu kulturu, a to je ustupiti mjesto starijoj osobi u tramvaju. Žalosti me i da danas među ljudima ne vidim vedrine i bliskosti jednih s drugima.

Kako je krenulo s tehnologijom, mogućim čipiranjem ljudi…

Da, tehnologija nosi dobroga, ali i moguće užase od kloniranja ljudi, dehumanizacije. O tome ne volim ni misliti. Ono što nam valja činiti jest da svaki čovjek iznađe svoj komadić sreće, u svojem malom svijetu i to će mu činiti dobro, bez obzira kakva je životna situacija u kojoj se nalazi.

Jeste li vi iznašli svoj?

Jesam. Okupimo se mi prijateljice nerijetko na kolačima, one dođu k meni na kavu ili odemo negdje. Volimo se veseliti i koliko je moguće njegovati vedrinu oko sebe.

Dobra poruka svima, nemalo i mladima. Sada će nam za vrijeme Univerzijade okupirati grad.

Čini mi se kao da se po tom pitanju ništa neće dogoditi, jer taj nalet mladosti ne prati se dovoljno. Pa nisam baš vidjela plakate po gradu o tom događaju i reklame na radiju i televiziji, iako na HRT-u ima svakakvih reklama. Premalo se govori o studentskim sportskim igrama, pa o tome treba ranije početi priču, najave, pozivanje ljudi na borilišta. Kako će ta mladež dobiti publiku na borilištima ako ljudi gotovo i ne znaju gdje će se što održavati, kada počinje, u kojim dijelovima grada. Pa ljudi trebaju znati prije o tom događaju kako bi mogli doći i pogledati odmjeravanje snaga i postizanje rezultata studenata. Da se više o tome pričalo Grad bi i turistički više dobio, mogli su se pozivati ljudi iz cijele Hrvatske da dođu na tu univerzitetsku smotru, ovako ja pojma nemam gdje se što događa.

Radio Sljeme svaki dan ima emisiju o Univerzijadi, ugošćuje njene aktere i organizatore.

Nisam to znala, hvale je vrijedno ali trebaju ga slijediti i ostali iako je već dosta vremena izgubljeno.

Zaokružimo na kraju ovu priču porukom vašem rodnom gradu.

Neka u Zagrebu bude više ljubaznosti, neka se usprkos svemu ljudi više vesele životu ali onako u srcu. Žao mi je kada oko sebe vidim podosta namrštenih i turobnih lica, koja ipak trebaju pronaći malo veselja. To više jer imamo poseban grad i zemlju.