»Mladi su nam ljudi beskrajno talentirani, ali limitirani strahom i beznađem koje je ušlo u njih. Nerijetko s mišlju kako tu nema života, perspektive, kako će s roditeljima živjet do vječnosti. Ne znam koliko su duhovno zrela bića jer to čovjeku daje snagu no na vibraciji su ugađanja nagonu, seksualnosti, pa i opijatima. Iako pametni, gube tako duhovnu disciplinu i snagu«
Razgovarala: Snježana Kratz
Foto: Ivan Balić Cobra
Što rođena Zagrepčanka misli o svom gradu i “kompleksu Zagreba”, zašto voli biti sređena i dotjerana, odnosno kuda političari trebaju otići sa Gornjeg grada, ZG-magazinu govori glumica i pjevačica kazališta „Komedija“ Mila Elegović. Objašnjava zašto ju je strah voziti se tramvajem i kakva je to ona „Kradljivica srca“
Zašto volite Zagreb?
Baš sam nedavno prošla pored fontana ispred Nacionalne i Sveučilišne knjižnice i prisjetila se kako sam ih i službeno otvarala. Često su me te naše gradske strukture, počevši od Gradskog ureda za kulturu, pozivale na prigodne događaje u čast našega grada. Vodila sam svojedobno adventske svečanosti, otvaranja izložbi i druge manifestacije pa i to govori o ljubavi o kojoj me pitate.
Zagrebačko ste dijete?
Jesam. Rođena sam tu, tata mi je iz Zagreba i zato ovaj grad vjerojatno drukčije doživljavam u odnosu na one koji su u njega odnekuda došli. U svakom slučaju, ne doživljavam ga kao veliki grad u koji moram doći i osvojiti ga, pokoriti… Nerijetko me je bolio taj kompleks Zagreba kod ljudi kojima bi za sve bio kriv upravo Zagreb. On je, znam i pakao i raj mnogih, ali ja živim sa željom da svima bude ovo drugo. Da mogu u njemu ostvariti svoj san, jer moj se kao curi sa Knežije, uključivši i onaj glumački ostvario. Želim gradu pružati ljepotu u svakom pogledu, a to podrazumijeva i da sam svaki dan sređena, dotjerana i kad hodam i pogledam se u ogledalo, da mi bude oku ugodno. To više jer i tako čovjek pokazuje svoj odnos i ponašanje prema gradu – ponajprije urednošću ali i lijepom i pristojnim izgledom.
Kakav je Zagreb danas?
Doživio je ekonomsko silovanje, mnogi su obrti nestali što je neoprostivo. Sjećam se da je Zagreb oduvijek bio grad frizera, izrađivača šešira, a danas ne znam ima li ih uopće izuzev obitelji Cahun i modelistice Nade Kobali. Nestaju i postolari, nema ni negdašnjih čaraparnica… Zato mi je doista teško i nedostaje mi to što ih nema.
Ali razvija se u nekom drugom smjeru?
To je istina. Ima dosta restorana, barova i drugih lokala, wine barova i u tom smislu ima što za ponuditi. Zamjetno je da je u gradu nestalo i puno knjižara ali eto, to je stvarnost Zagreba.
Jeste li još uvijek na Knežiji?
Živim na Vrbiku, pa je sada Trnje moj kvart ali osim njega, jedini kvart gdje bih rado otišla živjeti je Maksimir i to potez Petrova – Bukovačka. Maksimirske sjenice za ptice, jezera i općenito njegova „zelena“ arhitektura nemalo me podsjećaju na rimski parkovni izričaj. Inače, volim odlaziti u tu našu zelenu oazu gdje sam dosta i snimala, ponesem samo tenisice, povedem pse i odem u Maksimir uživati, odmarati se, smiriti i meditirati. Ali nema Zagreb samo taj lijepi Maksimir i arhitekturu, on ima i taj svoj ritualni običaj ispijanja kave oko podneva, lijepog odijevanja i pokazivanja na zagrebačkoj špici gdje često sretneš one s kojima se nisi dugo čuo i vidio.
Što gradu nedostaje?
Treba svakako oživjeti Gornji grad koji je zbog politike – mrtav! Veliki je to potencijal, a gotovo mu zbog političara nitko ne može prići, ne sadrži ništa izuzev „politike“. Takav fenomenalan i bajkovit prostor treba prodisati, a političari s Gornjeg grada trebaju otići. Nek´ idu malo dalje, recimo u Buzin tamo ima dosta mjesta.
Kako bi trebalo oživjeti Gornji grad?
Kako ga oživjeti? S dobrom vizijom ali sigurno ne na jeftin način, već s kvalitetnim sadržajima. Od njega treba stvoriti kulturnu zonu.
Čega?
Nečega, možda gastro ili zabavnu, ali na jedan uljuđen i kvalitetan način. Zagreb je imao i kulturu kavana koja je utihnula, a žao mi je što je stari „Medulić“ zatvoren kao i kavana „Korzo“, koja ne radi valjda već više od 25 godina. Bili su to krasni secesijski prostori ali sve je to na žalost otišlo u rodno mjesto!
Je li grad ipak zadržao atmosferu?
Ma Zagreb ima puno atmosfere, zanimljivih ulica i „kuteva“ ali se uvijek prikazuju isti, a neki drugi također krasni, gotovo se i ne poznaju. Grad ima fenomenalnih kuća,vila poput jedne osebujne u Jurkovićevoj ulici, ima krasan vizualni pogled na Lenucijevu potkovu, okružje Mirogoja je lijepo i smirujuće na svoj način, pa Šalata kao najzagrebačkiji kvart. Bilo je to nekad mjesto za izlaske no danas je i ono mrtvo.
Ali ima živopisne tržnice?
Obožavam zagrebačke tržnice, ali baš sve. Nedostaju im, poput onih u Beču simpatične male zalogajnice gdje možeš kupiti svega – egipatski sir, turske masline i puno toga… Slično bi trebalo zaživjeti i u našoj ponudi, ali sa autohtonim proizvodima. Kada govorimo o Zagrebu zaista mi je žao da nam rijeka Sava ne živi. Trčim često na tom potezu i otužno je da tamo nema nikakve infrastrukture, ponude, živosti, ničega . Žao mi je i da je stradalo tamošnje nekadašnje kupalište…
Mislite na Babinjak?
Da, to je bilo gotovo kultno mjesto Zagreba.
Na kojem su se održavali prvi izbori za Miss, a imao je, znate li, Babinjak i svoj dio za nudistice?
Eto vidite! Ma Zagreb je divan grad sa tradicijom koju treba (sa)čuvati i oživjeti. Evo oko ovih blagdana, na Sisvete bi primjerice zagrebačke dame nekada iz svojih ormara vadile najbolje kostime koje su oblačile baš na taj dan. Pekla se tradicionalno i orehnjača, ljudi su izlazili van i sve je nekako imalo svoj značaj. Za Novu godinu odnosno na staru sastajali bi se od podneva do 14 sati tamo oko Bogovićeve i sve je to sa sobom nosilo jednu lijepu notu druženja. Danas je u Zagrebu podosta teškoća, a veliki je problem ophođenje među ljudima zbog životnog nezadovoljstva, nepažnje i neimaštine. Na žalost, ljudi se zbog toga i golog preživljavanja pretvaraju u zvijeri. Frka me je zato i vozit se tramvajem jer živimo u grubo i okrutno vrijeme.
Ali zato ste vi umjetnici tu da ga malo uljepšate. Kakvi su nam tek stasali naraštaji glumaca?
Mladi su nam ljudi beskrajno talentirani, ali limitirani strahom i beznađem koje je ušlo u njih. Nerijetko s mišlju kako tu nema života, perspektive, kako će s roditeljima živjet do vječnosti. Ne znam koliko su duhovno zrela bića jer to čovjeku daje snagu no na vibraciji su ugađanja nagonu, seksualnosti, pa i opijatima. Iako pametni, gube tako duhovnu disciplinu i snagu. „Ketch“ je zapravo ovo vrijeme koje im servira seks, alkohol, opijate i to je problem. Ipak mislim da se iskra života i ljudskosti ne može samo tako uništiti, kao što ne vjerujem da ono loše ima veću moć od dobra.
Kao „Kradljivica srca“ to sigurno znate. Tako se zove vaš prvi nosač zvuka.
Da, koji se vrti s pjesmom …
Koka? Postala je prepoznatljiva kao i „Mali pas“. Jeste li vi „ukrali“ koje srce?
Jesam, ali bilo je i moje „ukradeno“.
Pjesma o „koki“ je znakovita, glazbeno živa i donosi …
Onaj mangupski dio koji nosim u sebi i za koji ne želim da ikada otupi. To je ono što se osjetilo. Inače, Zagrepčanima će, ali i svim zagrebačkim „kokama“ 13. prosinca na Cvjetnom trgu točno u podne biti predstavljen moj nosač zvuka „Kradljivica srca“. Planiram s tim u vezi i neke glazbene nastupe ali još je riječ o pregovorima.
U kakvim ste glumačkim aktivnostima?
Radim predstavu „Istina“sa Vedranom Mlikotom i Hanom Hegedušić. Putujemo s njom do Sarajeva i u još neke gradove a iza Nove godine spremam i mjuzikl. Posla je dosta pa neka tako i ostane.
