Michael Martens: “Vatra u vatri” – biografija Ive Andrića

Michael Martens: “Vatra u vatri” – biografija Ive Andrića

Pred nama je sjajna knjiga, koju je teško zaista ispustiti iz ruku

Miroslav Pelikan

Nedavno je zagrebački nakladnik Ljevak u Biblioteci posebnih izdanja objavio biografiju jedinog jugoslavenskog nobelovca Ive Andrića, Michaela Martensa »Vatra u vatri« (Ivo Andrić-Jedan europski život), na više od 400 stranica i u nadahnutom prijevodu Andyja Jelčića.

Martens minuciozno prati put Ive Andrića od najranijih dana, tijekom školovanja, studiranju u inozemstvu, prvom uhićenju, pa kasnije i diplomatskom radu u brojnim zemljama, ratu i poraću, Nobelovoj nagradi… sve na temelju višegodišnjeg istraživanja, razgovora s brojnim osobama koje su poznavale pisca ili s njim surađivali. Tu je naravno i bogata arhiva koju je Andrić sačuvao, te različiti izvori i dokumenti u kojima je spominjan ili je u nastanku istih i sudjelovao. Martens se bavi i različitim ocjenama Ive Andrića i prihvaćanjima u jednim sredinama ali i neprihvaćanjima u drugim.

Kroz sve to se provlači i priča o književnom radu Ive Andrića, o njegovim omiljenim bosanskim motivima ali i odlaženju iz jedne književnosti i jezika u drugu književnost i jezik u kojem ostaje do smrti.

Naravno, knjiga pomno prati i Andrićevo vješto održavanje u sklonim, ali i u nesklonim mu vremenima i okruženjima u različitim situacijama.

Biografija obiluje i mnoštvom privatnih detalja.

I što sada napisati o biografiji velebnog pisca čije sam knjige rado čitao? Doista sam uživao u njegovim rečenicama, prozračnim i laganim, a tako složenim i teškim.

Mogu se prisjetiti, piscu u čast, svojih kontakata, doživljaja u vezi njega.

U ranim osamdesetim godinama, za vrijeme beogradskog Sajma knjiga posjetio sam Muzej Ive Andrića. Ostao sam pomalo začuđen velikim stanom, koji se doimao poput labirinta, bio je tada nekako hladan, osim radne sobe koja je uistinu djelovala mnogo toplije, kao da je Andrić do malo prije bio tu. Zamolio sam djelatnika muzeja neka mi pokaže porculansku figuru Omer paše Latasa, koju je pisac davno kupio ili u Grazu ili u Beču ili u Berlinu… Pokazao mi ju je stojeći na distanci. Odmah sam uočio crnu bradu Mihajla Latasa, Omer paše i upitao djelatnika mogu li je uzeti u ruku. Nekako ju je nevoljko prepustio i tada sam tih nekoliko trenutaka bio najbliže piscu i razočarano ju vratio muzealcu, koji je cijelo to vrijeme bio iznenađen mojim željama. Roman mi je bio poznat i utažio sam svoju radoznalost.

Trideset godina kasnije, na sarajevskom Sajmu knjiga, upoznao sam zanimljivog sugovornika koji mi je pričao o svojim aktivnostima u Društvu koje se brine o grobu Andrićeve majke, Katarine. Također tih godina posjetio i kuću rođenja pisca u Travniku.

Uvijek mi je bilo žao što nisam na vrijeme, za njegova života, s njim stupio u kontakt i uputio mu pismo u kojem govorim o vlastitim ranim spisateljskim mukama, iščekujući njegov odgovor, koji bi možda pomogao ili ne.

Prateći mijene u kojima je živio i djelovao Andrić, saznajemo puno o njemu, ali opet ne i dovoljno.

Je li posthumno objavljeni roman Omer paša Latas kljuuč za razumijevanju ovog tako složenog čovjeka i pisca, čija magija riječi traje i dan danas?

Danas se mogu pitati, što je ostalo iza djelovanja Ive Andrića?

Književno djelo koje i danas privlači pozornost i osobni i javni život koji polako tone u zaborav.

Pred nama je sjajna knjiga, koju je teško zaista ispustiti iz ruku.

Komentiraj

*