Mi obećavamo sve i to ne ispunjavamo

Mi obećavamo sve i to ne ispunjavamo

Sjećajući se uz obećanja o povratu Ine u naše ruke, o stasanju Imunološkog i drugih obećanja blistavih što su ih nama zadavali, na pamet mi pada sličnost s Alanom Fordom. Umjesto “Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo – stranka istine”, obećanja naših stranaka su suprotna, ali s istim rezultatom

dr. sc. Viktor Simončič

Za domovinu ću dati sve, pa čak i nokat. Kradem od siromašnih da bih dao bogatima (iz Alana Forda)

Viktor Simončič

Prije dobrih šest godina saznali smo da siromašna djeca u nekim školama nisu imala 5 kuna za topli obrok. Vjerojatno jedini topli obrok toga dana. U nekoliko navrata sam pisao o tome. Bio sam siguran da su oni koji se kunu u humanost, kojima milijarde ne znače ništa, nakon silnih obećanja riješili taj problem. Nisu. Samo su problem pomeli pod tepih.

Prije par dana četvero romske djece iz 1. razreda su u OŠ Draganići ostalo je bez školskog obroka. Jedna djevojčica je s njima htjela podijeliti svoj obrok. Nije uspjela, a četvero učenika je ostavljeno u razredu da gledaju ostale dok jedu jer njihovi roditelji nisu platili školsku prehranu. Zamišljam tužne oči gladne djece kojima je stavljen križ siromaštva, križ drugačnosti za sva vremena.

Za koliko djece nemamo tih 5 kuna za topli obrok? U zemlji koja predsjedava EU-om djeca se dijele na onu koja jedu i onu koji gledaju. Svaki četvrti stanovnik spada među siromašne i/ili socijalno isključene. Među starijima svaki treći stanovnik spada u siromašne. Ne znam zašto, otvorila mi se slika saborskog restorana. Imao sam priliku jesti u njemu više puta. Cijena? Ne sjećam se. Neki sitniš.

Zašto se nafta šalje na preradu u Mađarsku?

Ministar Ćorić je objasnio zašto je bilo dobro našu naftu slati na preradu u Mađarsku i Slovačku. Bacaju se na njega drvljem i kamenjem, a logično je da se naša nafta, možda isto za neki sitniš po principu saborske hrane, šalje MOL-u. Ministar ima moju podršku. Slanjem nafte na preradu drugima dodatno se smanjuje vrijednost Ine, pa će cijena otkupa biti manja i premijer Plenković će moći ispuniti obećanje o vraćanju Ine u naše ruke. Kako je sisačka gotovo mrtva, a ni riječkoj se ne piše dobro, cijena otkupa će biti sitniš.

Ministra Ćorića je malo zeznula samo činjenica da je provaljen memorandum o slanju nafte. Da toga nije bilo svi bi mirno spavali. Ma spavat će mirno već za koji dan. Sjećam se da je sličan poklon MOL-u dala i jedna ranija uprava, pod vladanjem druge političke opcije. Iako je bilo dogovoreno da se na treća tržišta bivše nam države ide zajedno, procurila je vijest da je tadašnji predsjednik uprave Ine omogućio MOL-u da sam osvaja srpsko tržište. Imao je i on neki ekonomski razlog sličan ovom oko slanja nafte u neke druge rafinerije. I to se brzo zaboravilo, pa su svi mogli nastaviti mirno spavati.

Način kako se objašnjava prodaje nafte van zemlje ima logike. Sisačka rafinerija je gotovo zatvorena, pa je transport dograđenim dijelom naftovoda jeftiniji do Mađarske i Slovačke nego do Rijeke. Hrvatske logike nije bilo kada se prodavala Ina. Nije bilo niti kada je zatvarana sisačka rafinerija. Ali bilo je puno one mađarske. Mađarske logike ima i s odugovlačenjem modernizacije riječke rafinerije. Očekujem da će neki premijer ili neki ministar uskoro obrazlagati kako se ne isplati ulagati u riječku rafineriju, jer je na primjer puno jeftinije dobiti benzin u Osijeku iz Pačeva, a u Zagrebu iz Mađarske. Dodatno će se obrazložiti i s novim »zelenim planom« Europske unije, s prelaskom na obnovljive izvore i na odustajanje od fosilnih goriva.

Vraćanje na staru slavu

Umjesto 28 zatvorenih rafinerija zadnjih godina, što je ministar koristio u obrazlaganju zatvaranja sisačke rafinerije, samo će za koju godinu broj zatvorenih rafinerija biti veći. Lako će biti dokazivo da Ina nema više što tražiti na trećim tržištima i da se iz rafinerija iz okruženja jeftinije može snabdijevati i domaće tržište. Ina je izgubila tržišta, pa čak i veliki do hrvatskoga. Uvjeren sam u ekonomsku logiku koja će nas uvjeriti da je jeftinije u Opatiju dovesti benzin iz Slovačke, nego s Urinja.

(Foto: www.ina.hr)

Neka ostane zapisano. Da umirim svoju savjest. Na isti način kako Imunološki zavod ima male šanse za vraćanje na staru salvu, mislim da niti povrat Ine u naše vlasništvo gotovo više neće imati smisla. Čak i kada bi nam svoj dio Mađari htjeli pokloniti, to se ne smije prihvatiti. Mi više skoro pa da nemamo kadrova za unapređenje ovog sektora. Osim toga, troškovi dekomisije postrojenja i sanacije terena u Sisku i Rijeci će biti enormni, pa neka i u tome sudjeluje i MOL. Jedino ako netko negdje nije potpisao, a sve se bojim da je, kako sanaciju terena, silnih „hot spotova“ želimo  dobrovoljno i sretni sanirati sami.

I ne znam zašto, sjećajući se uz obećanje o povratu Ine u naše ruke, o stasanju Imunološkog, i drugih obećanja blistavih što su ih nama zadavali, na pamet mi pada sličnost s Alanom Fordom. Umjesto “Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo – stranka istine” obećanja naših stranaka su suprotna – ali s istim rezultatom: „Mi obećavamo sve i to ne ispunjavamo“.

Komentari su zatvoreni