Mediji i (ne)etičnost

Za negativne medijske trendove ponajviše su kriva nesigurna vremena u kojima živimo. Ponekad i sami bježimo u žutilo, od stvarnosti koja nas okružuje. Sve je više informacija kojima je nakana da nam daju djelić istine ili pogled iz jednog ugla. To nije uloga novinarstva. Stoga možda „zvjezdane priče” i jesu prašina koja umanjuje pisanje o životnim problemima u i zaobilaze prava novinarska istraživanja za koja se nikad ne zna dokle mogu odvesti…

Dio novina koji je izrijekom rekao da ih ne zanima proizvodnja senzacija i lažnih ekskluziva ne postoji više! Naklade svih novinskih izdanja strmoglavile – doduše i u svijetu je zabilježen pad naklada – pa to još više podgrijava tezu da nema interesa za ozbiljne sadržaje. Digitalno doba dovelo je do prebrze i prepovršne konzumacije medija

Tko su u nas zvijezde i zašto? Kako veli Gordana Vilović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, analitičarka medija i ona koja buduće naraštaje novinara uči etici u novinarstvu, u maloj državi Hrvatskoj zvijezda može postati svatko.

Nove tehnologije u novim medijima omogućile su nevjerojatnu brzinu stvaranja zvijezda. Ako smo mislili da su srušeni rekordi brzine, povezani s reality showima u kojima do jučer nepoznate osobe u samo nekoliko mjeseci postaju „zvijezde” i potom vire iz svih rubrika tzv. scena, showbiz ili tako nešto u dnevnim novinama ili općenito u tradicionalnim medijima, onda su „najčitanije vijesti” na internetskim portalima ili prilozi na društvenim mrežama u cijelosti redefinirali pojam „zvijezde”. Ranije su to bile osobe iz javnog života koje pjevaju, sviraju, glume… Danas su to osobe koje se znaju po nebuloznim pričama i bizarnostima iz osobnog života. Publika se ismijava na gluposti „hrvatskih zvijezda”, ali ih ipak gleda i čita. Te zvijezde, pak, svjesno zlorabe vlastitu zdravu pamet i prave karikature od sebe samo da ostanu na tzv. javnoj sceni. Ne brine me taj vid samopromocije zvijezda, ali me brine razina medijske pismenosti publike koja to gleda, sluša i čita.

No, jesmo li ih sami učinili zvijezdama, ili su to nečime, možda ipak zaslužili?

Nisu samo oni krivi. Oni su samo iskoristili mogućnost da se probiju iz svijeta potpuno anonimnih osoba i postanu javni. Vjerojatno smo sami od njih načinili „zvijezde” naprosto zato što smo neograničenim „klikanjem” na internetskim portalima pokazali da ih želimo vidjeti, slušati… Trač je drugi razlog zbog čega ljudi vole znati nešto što je drukčije od njihovih života. Poluprovjerene informacije, neprovjerene informacije ili pak točne, začinjene nekim od neobičnih podataka, uvijek će imati konzumersku publiku. Problem je što danas nemamo samo jedan ili dva medija, specijaliziranih za takvo što, nego svaki medij ima barem jednu specijaliziranu rubriku koja će donijeti trač-zanimljivost. I nerijetko nisu krivi sami zvjezdani akteri, nego i uredništvo/novinari koji misle da je to upravo ono što će svatko pročitati ili pogledati. Čitatelji će reći da ih takva komercijalnost i ekskluzivnost uopće ne zanima, a redakcije osobito novih medija ili news portala odgovara kako ih neograničen broj klikova na takve sadržaje uvjerava da su na pravome putu. Bilo kako bilo, i jedni i drugi su u pravu. Priča o razvodima/raskidima „slavnih” građana Hrvatske mjesecima je udarna tema na news portalima!

Ako je zvjezdani sektor, zvjezdani mediji, zvjezdane novine i televizijske emisije, ako je sve to legitimno, zbog čega barem jedna tiskovina nije pokušala ostati ozbiljna, što god ta ozbiljnost u nas značila?

Nije probala, jer smatra da u okviru ozbiljne niše nema mogućnosti zarade. Nema profita. Osim toga, jedan dio novina koji je izrijekom rekao da ih ne zanima proizvodnja senzacija i lažnih ekskluziva ne postoji više! Činjenica je da su se naklade svih novinskih izdanja strmoglavile – doduše i u svijetu je zabilježen pad naklada – pa to još više podgrijava tezu da nema interesa za ozbiljne sadržaje. Nove generacije čitatelja ne navikavaju se na konzumiranje novina onako kako smo mi to činili, a digitalno doba dovelo je do prebrze i prepovršne konzumacije medija. Koncentracija na čitanje ne traje dulje od deset minuta. Ne krivim nove generacije, ali ne mogu vjerovati da ne postoji nikakav interes da se u šumi tabloidizacije ne probije i ne preživi barem jedan drugačiji medijski proizvod. Upravo tu vidim razliku između razvijenih zemalja, gdje su se još održale kvalitetne novine, ali i novinari koji pišu komentare i iz kojih se možemo obrazovati i ponešto naučiti. Nažalost, toga više u našim novinama nema. Velika komentatorska imena većinom su se povukla na news portale i ondje očito imaju više sloboda. Uz časne medijske iznimke, evidentno nešto ozbiljno možemo pročitati u niskonakladnim novinama, neki ih nazivaju gerilskim novinama, ili na news portalima. Prekomjerno plasiranje zvjezdanih sadržaja nije samo rezultat želja urednika za lakšim sadržajima, nego i poticaja vlasnika medija koji, zapravo, čuvaju svoje druge biznise, a mediji su im samo alat koji im u tome pomaže.

Gdje se u svemu tom izgubila etika, odnosno gdje je granica raubanja tuđe nesreće i gluposti ispod koje se ne ide?

O etici u medijima danas je luksuz uopće raspravljati, premda mislim da ne trebamo odustati od želje da se novinarstvo vrati u status vjerodostojne struke. Neetičnosti u medijima je jako puno i, ako ništa drugo, bilo bi dobro da se aktivira Vijeće za medije. Možda to tijelo i djeluje, ali nažalost mnogi ljudi koji bi htjeli dobiti neki pravorijek za medijsku nepravdu ne znaju da to mogu učiniti. O tome zapravo više nitko i ne govori. Ni novinari, urednici, a vlasnike medija da i ne spominjemo – etičnost je tema koja očito nikoga ne zamara. Jasno mi je da je stanje novinarske struke u Hrvatskoj loše, da novinari ne mogu gubiti vrijeme za salonske rasprave o etičnosti ako se bore za preživljavanje. Ipak, ne bismo trebali odustati od etičnosti.

I tko je onda za sve kriv; čitatelji, slušatelji, gledatelji, ljudstvo koje navodno takav sadržaj hoće, ili oni koji im to uporno serviraju, stvarajući tako naviku da se jeftino troši? Što je onom nekom pametnom svijetu raditi?

Svi smo pomalo krivi, a ponajviše nesigurna vremena u kojima svi živimo. Ponekad i sami bježimo u žutilo, od stvarnosti koja nas okružuje. Odluka je individualna. Ako neki medijski proizvod vrvi podacima koji nas vrijeđaju, onda moramo odlučiti samo hoćemo li ga kupovati i gledati. Problem je što bismo trebali, kao građani u demokratskoj zemlji, imati dovoljnu količinu relevantnih informacija na temelju kojih možemo donositi odluke i konačno sudjelovati u izborima. Bojim se da nam današnji mediji, većinom privatnih vlasnika, to ne omogućuju, i da je sve više informacija kojima je nakana da nam daju samo djelić istine ili evidentno pogled iz jednog ugla. To nije uloga novinarstva. Stoga možda „zvjezdane priče” i jesu prašina koja umanjuje pisanje o životnim problemima u Hrvatskoj i zaobilazi prava novinarska istraživanja za koja se nikad ne zna dokle mogu odvesti. Budućnost bi trebala nametnuti potrebu opismenjavanja svih korisnika za konzumiranje medijskih proizvoda. Kolega Igor Kanižaj, a niz drugih medijskih stručnjaka, zalaže se upravo za ovaj vid aktivnosti koji može utjecati na hrvatski medijski sustav.

Možda zapravo politici odgovara ovakav vrijednosni sustav. Jesu li i političati zvijezde?

I političari su postali zvijezde i svjesni su snage medija u različitim trenucima njihova rada ili privatna života, ali to je neka druga tema.

Siniša Pavić

 (Intervju je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 9-12) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)