Matija Dedić: Važno je vjerovati u bolje sutra, makar i na silu

Matija Dedić: Važno je vjerovati u bolje sutra, makar i na silu

Ovo sve što se događa, ova neizvjesnost, veliki je test za očuvanje zdravog razuma i živaca. Bitno je sada vjerovati u bolje sutra,pokušati pa makar I na silu okrenuti misli ka pozitivi, veseliti se malim stvarima”, govori pijanist i skladatelj

Razgovarala: Snježana Kratz

Što nam treba zaboraviti, u čemu pronaći snagu, odnosno čemu se okrenuti u svemu što nas je zadesilo ZG-magazinu govori jazz pijanist i skladatelj Matija Dedić. Prisjeća se odrastanja u rodnom mu gradu, studija u Austriji, života uz glasovite roditelje Gabi Novak i Arsena Dedića, ali govori i o svojoj glazbenoj vrijednosti.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim jer to je moj rodni grad. Kada ga se prisjetim, tu su slike sanjkanja na Cmroku, grudanja na Tomislavcu, Pizzerie Napolitane, Cibone…Pa odlasci na ručak u Šestinski Lagvić ili u Puntijar u Gračane. Neizostavni su i sastanci na Trgu ispod sata, BP Club, Kulušić, Lapidarij. Sve je to moj Zagreb i uspomene. Neizbrisive.

U kojem ste kvartu odrastali, kakvim ga se sjećate? Je li to bio kvart za dječje igrarije ili…?

Odrastao sam u centru i smatram se i dan danas pravim dečkom iz centra. 

Kako vam je proticalo školovanje, studiranje, učenje, izlasci? Kakva se glazba slušala?

Srednjoškolske dane provodio sam za klavirom. Bio sam strogo »vezan« uz klasičnu glazbu, a kasnije sam se zaljubio u jazz,i otišao…

Na studij u Austriju?

Da, u Graz. Ali skoro svaki sam vikend dolazio u Zagreb, jer Austrija tijekom godine ima puno praznika.

Nagrađivani ste jazz pijanista, skladatelj. Kada je zapravo jazz postao vašom životnom odrednicom?

Koketiranje s jazzom krenulo je negdje u mojoj petnaestoj godini, a razvilo se evo u veliku ljubav i glazbeni »brak« koji traje već jako dugo.

Je li, da tako kažem, u Germana drukčiji način rada, ponajprije u obrazovanju glazbenika no što je to kod nas?

Kod Germana nema šale, ali ja sam na stegu i odricanje pod ruskim sistemom školovanja navikao, i to od ranog djetinjstva. Naime, sa pet sam godina krenuo u Muzičku školu, a školovao sam se kod jedne od najstrožih profesorica i osobe koja je brojila preko pedeset prvih saveznih nagrada – Blaženkom Zorić. Vrsnom pedagoginjom čije je znanje bilo priznato na cijelom prostoru bivše države.

U Hrvatskoj, koliko mi je poznato, jazz nije umnogome zastupljen? Zašto je tako? Da bi se (za)volio morate li biti predodređeni za njega? Pitam, jer ipak je to poseban glazbeni izričaj, koji mnogima ne odgovara, odnosno ne razumiju ga?

Zato je tako jer jazz posjeduje veliku duhovnost i za shvatiti ga, neophodno je opće zanimanje za kulturu. Zapravo, sve što je u našoj sredini zamrlo. Neprisutnost u medijima i spoznaja da jazz još nije službeno uvršten kao predmet na Glazbenoj Akademiji uvelike je pridonijelo ovakvom stanju tog muzičkog žanra.

Koja je razlika između jazza i bluesa, ima li je uopće? Suprotno im je ishodište? Volite li blues? To je kažu čista duhovnost, iako bi svaka glazba to zapravo trebala (u)činiti – dotaknuti dušu?

Jazz dolazi iz bluesa. Kao što gospel dolazi iz crkve, kao i što progresivniji jazz dolazi iz klasike.Nema tu bitni(ji)h razlika. Sve su to povezane obitelji kojima je cilj istina, sloboda skromnost i dobrota.

Ova se epidemija korone nažalost nadvila nad sve. Otkazuju se i koncerti glazbenika. Pronalazite li inspiraciju da u svemu ovome iznjedrite neku novu glazbenu „notu”? Čime se bavite?

Imao sam veliku sreću da sam zadnjih pet mjeseci mogao održa(va)ti pretežno solo piano recitale, u širem glazbenom spektru svog glazbenog izričaja. Nastupao sam relativno često i puno, s obzirom na situaciju. Odahnuo sam bio malo početkom srpnja, sad već prošle godine. Ponajprije od svih stresova koje nam je 2020., iznimno teška godina donijela i u kojoj sam i ja paralelno, kao i mnoge mi kolege imao četveromjesečnu pauzu nastupanja. To je za svakog glazbenika vrlo delikatno stanje iz raznih razloga. Kod mene potencijalni datumi postoje od veljače nadalje. Ostatak vremena do tada, odnosno nastupa posvetit ću se stvaranju nove glazbe.

Hoćete li u budućnosti realizirati možda još kakav glazbeni događaj sa vašom majkom, Gabi Novak?

Duboko se nadam da ću i sa majkom nastaviti koncertirati, no sada mi je prvenstveno bitno da se ona u ovo vrijeme pandemije (o)čuva i bude zdrava.

Koliko je teško, možebitno i lako biti dijete poznatih roditelja? Posebice glasovitih, kao što su vaša majka Gabi Novak i pokojni vam otac Arsen Dedić? Odrastali ste u umjetnosti, pa ne čudi da ste se i vi posvetili glazbi. Kako ste u svemu iznašli svoj put i glazbeno se odredili?

Breme koje nosim kao sin poznatih roditelja postojat će zauvijek, ali isto tako ne zaboravimo da posjedujem vrlo lijepe inozemne rezultate, gdje sam isključivo i jedino pijanist iz Hrvatske i gdje moje prezime ne igra nikakvu ulogu. U svakom slučaju, lijepo je nevezano uz glazbu, kako me ljudi u »ex-Yugoslaviji« dočekuju od (slikovito rečeno) recepcije pa nadalje. Moji su roditelji ostavili veliki trag, izuzetna je to sreća i ponos, pa tako i bolje startne pozicije. Baš zbog toga svega, u meni je oduvijek postojala potreba da radom i kvalitetom sve to opravdam.

Može li se živjeti od onoga što darujete ljudima?

Rejtingom kojim sam formirao i gradio dvadeset i pet godina rada mogu vrlo solidno živjeti. Ne dolazim iz komercijalnih voda, niti su to približno takve zarade, tako da si i unatoč trideset nagrada Porin i ostalih priznanja ne mogu priuštiti opuštanje. No, bez lažne skromnosti ipak sam netko i nešto u našoj zemlji. Zahvalio bih pri tom zagrebačkom Gradskom uredu za kulturu, Ministarstvu kulture i Hrvatskom društvu skladatelja, koji mi djelovanje olakšavaju i koji su prepoznali važnost mog predstavljanja u svijetu.

U svemu ovome što nam se već neko vrijeme zaredalo, korona ,potresi u Hrvatskoj…Što nas može podići, u ovim nemalo sumornim vremenima, kada i gospodarstvo pada na koljena? Neko novo ljeto? Neki novi – kako pjeva Ella Fitzgerald Summertime…?

Ovo sve što se događa, ova neizvjesnost, veliki je test za očuvanje zdravog razuma i živaca. Potrebna nam je velika snaga, jer sa ovakvim stanjem ne uključujući rat, do sada se nismo susreli. Bitno je sada vjerovati u bolje sutra, pokušati pa makar i na silu okrenuti misli ka pozitivi. Veseliti se malim stvarima. Sve ono što smo slušali o životu, a nismo baš prakticirali sada je na »amazing«. To je taj trenutak. Zaboraviti materijalno i krenuti spiritualno, meditativno. Sve skupa nije nikako jednostavno, ali druge nam nema. Sve će nas ovo ojačati i nadajmo se duboko da će svemu ovom uskoro doći kraj.

Lijepo ste to rekli.

Komentari su zatvoreni